Ako želi da Ivo Josipović postane novi hrvatski predsjednik čelni čovjek SDP-a Zoran Milanović tijekom naredna dva tjedna mora šutjeti. Zlobnici bi mogli zaključiti kako to Milanoviću ne bi trebao biti naročit problem s obzirom da samo to i radi tijekom proteklih godinu dana, ali nikome, pa tako ni Milanoviću, neće biti lako ostati hladan na provokacije koje će mu konstantno stizati iz stožera Milana Bandić. O Milanovićevoj sposobnosti da ignorira te napade, ovisi Josipovićeva kandidatura, ali vjerojatno i njegova vlastita politička budućnost.

Isplativa vegetacija

Radi se o uistinu kopernikanskom obratu u političkom djelovanju šefa SDP-a. Milanovića su tijekom proteklih 18 mjeseci brojni komentatori, među ostalima i nižepotpisani autor, optuživali za kroničnu neaktivnost. Činili su to s punim pravom, najgoru fazu gospodarske krize SDP je prespavao, na lokalnim izborima glavne stranačke uzdanice poput Ranka Ostojića i Tonina Picule doživjeli su kataklizmu, Milanović se u medijima pojavljivao rijetko uvjetujući svoje intervjue plasmanom na naslovnu stranu, a u Saboru još i rjeđe zbog bolnih leđa. Ostavku Ive Sanadera glavni oporbeni političar popratio je gunđajući kako mu je propala dogovorena ribičija, da bi se zatim novoj premijerki pomalo djetinjasto inatio oko potpore arbitražnom sporazumu sa Slovenijom. Sve u svemu, Milanović je u političkom smislu proteklih godinu i pol dana vegetirao, bez ijednog odlučnog poteza za preuzimanje vlasti, čekajući da mu ona poput mane s neba padne u naručje. Sada bi se to moglo i dogoditi.

Badić i Sanaderova predizborna tehnika

Glavni uzročnik tako bizarnog scenarija je Milan Bandić. Želi li zagrebački gradonačelnik pobijediti na izborima mora u slijedeća dva tjedna mobilizirati što je moguće veći broj HDZ-ovih birača, razočaranih činjenicom da njihovog kandidata nema u drugom krugu. Bandić je to očito odlučio učiniti onako kako je to godinama radio Ivo Sanader.

Uoči svakih izbora Sanader je tradicionalno budio svoje biračko tijelo dižući uzbunu zbog nadolazeće komunističke opasnosti, crvenih krvoloka iz SDP-a koji će legalizirati drogu, ukinuti vjeronauk, glasanje u dijaspori, te povećati poreze. Strategija je funkcionirala savršeno, naročito nakon što je na čelo SDP-a došao Zoran Milanović, koji je dobrovoljno preuzeo ulogu ljevičarske baba roge namijenjene mobilizaciji desno orijentiranih birača.

Josipovićev štit je njegov image

Sada takvu baba rogu treba i Bandić, jer usprkos njegovoj hitroj konverziji u klerikalnog nacionalista, za dobar broj HDZ-ovih birača on i predstavlja ideološkog neprijatelja. Iako im je i kao takav vjerojatno simpatičniji od Josipovića, teško je vjerovati da će zato goleme mase hadezeovih simpatizera pohrliti na birališta i glasati za njega. Dakle, ako već neće glasati za njega, Bandić je zaključio kako bi hadezeovci možda mogli glasati protiv njegovog suparnika.

Na njegovu žalost, Ivo Josipović teško da može biti uplašiti ikoga. Uistinu, teško je zamisliti da bi tog smirenog, uljuđenog i poprilično dosadnog sveučilišnoga profesora netko mogao doživjeti kao utjelovljenje nadolazeće komunističke opasnosti. Tom imidžu je znatno svojim ponašanjem pridonio i sam Josipović, uporno se ograđujući od nekih temeljnih SDP-ovih političkih načela, ponekad i ispod razine dobrog ukusa kao kad se usprotivio sporazumu sa Slovenijom. Obilazio je Josipović Hercegovinu, družio se s popovima, podržao pravo glasa u dijaspori, usprotivio se ukidanju vjerskih simbola u javnim institucijama i tvrdio da mu u kampanji pomažu HDZ-ovci.

Izazivanje apatije kod hadezeovaca

U tom kontekstu Josipovićeva najveća slabost mogla bi se pokazati i kao njegova najveća prednost.
Šira javnost ne poznaje ga naročito dobro, nema gotovo nikakvu karizmu, nesklon je oštrim izjavama, a ni retorika mu nije jača strana. Zato on ne može, poput Stipe Mesića, mobilizirati široke mase građana da glasaju za njega, ali iz istih razloga teško netko može mobilizirati široke mase da glasaju protiv njega. Ukratko, kod HDZ-ovih birača Josipović ne izaziva antipatiju, već apatiju, a kao takav ne može biti izborno strašilo kakvo treba Bandiću.

Međutim, to definitivno može biti Milanović, pa je zato logična Bandićeva odluka da ga počne napadati i pokuša drugi krug predsjedničkih izbora prikazati kao svoj obračun s donedavnim stranačkim šefom. Milanović, koji se dosad vrlo uspješno medijski izolirao od Josipovićeve kampanje, morat će s time i nastaviti, a njegova politika vegetiranja mogla bi na kraju doživjeti trijumf. Da bi postigao nešto, Milanović mora nastaviti ne činiti ništa, a ta čudna forma političke alkemije vjerojatno će u budućnosti biti definirana kao Milanovićeva autohtona politička doktrina.