'GITARA JE MOJ ŽIVOT' Ana Vidović kaže da je gitara njezin život - na slici je sa svojim skupocjenim instrumentom koji je izradio australski majstor Jim RedgateIako je Ana Vidović (29) već godinama svjetska gitaristička zvijezda, u rodnoj Hrvatskoj je manje poznata. Dijelom zato što već devet godina živi u Americi, gdje je na uglednom konzervatoriju u Baltimoreu završila postdiplomski studij, a dijelom i stoga što je u Hrvatskoj klasična gitara prilično zanemareni instrument.
S Anom Vidović razgovarali smo samo dan prije njezina povratka u Baltimore u rodnoj kući u Karlovcu koji je posjetila za božićne blagdane. Iako je održala više od tisuću solo koncerata diljem svijeta, od Južne Koreje do Brazila, dobila 20-ak prvih nagrada na velikim gitarističkim natjecanjima, te snimila šest CD-a i DVD-a, ostala je vrlo skromna i prirodna, pokazujući kako je svjetski uspjeh nije promijenio. Predstavila nam je svoj novi DVD, koji je snimila, zajedno s videom, za čuvenu kuću Mel Bay, objasnivši kako je odabrala Španjolce Torrobu i Mangorea, te Piazzolu, Myersa i Bensusana.

Još kao malu djevojčicu prozvali su je "čudom od djeteta" i "neviđenim virtuozom", a pričalo se i da je u to doba sjela za bratov klavir i po sluhu odsvirala Beethovenovu "Za Elizu". Na gitarističkom natjecanju u Bathu u Engleskoj, na kojem je dobila prvu nagradu, skladatelj John William Duarte izjavio je "da još nikada nije čuo talent kao njezin". Od tada je preskakala razrede u muzičkoj školi, a u povijesti Muzičke akademije u Zagrebu bila je najmlađa brucošica - imala je samo 13 godina. Danas ne razmišlja o povratku u Hrvatsku "jer tu ne bi mogla ostvariti ono što je oduvijek željela - živjeti od gitare".

NACIONAL: Nedostaju li vam Hrvatska i rodni Karlovac?
- Jako mi nedostaju roditelji, Hrvatska i Karlovac, pa pokušavam dolaziti dva puta godišnje, za Božić i ljetne praznike, no zbog ogromne udaljenosti i čestih turneja ne mogu ostati dulje od tri tjedna. U Hrvatskoj se opuštam i punim baterije, a ponekad održim i neki koncert. Sad sam nastupala s braćom Viktorom i Silvijem te violončelisticom Monikom Leskovar na dobrotvornom koncertu u dvorani Lisinski. To je bio naš prvi zajednički koncert nakon puno godina i svi smo neizmjerno uživali.

NACIONAL: Iako imate tek 29 godina, već ste održali više od tisuću koncerata diljem svijeta, od Europe preko Južne Koreje do Brazila i Perua. Koje nastupe najviše pamtite?
- Prošle jeseni imala sam turneju po Južnoj Koreji, a nastupala sam u velikim kulturnim centrima u kojima se nalaze lijepe koncertne dvorane od tisuću do dvije tisuće sjedala. Volim nastupati u toj zemlji jer njihova publika voli, cijeni i poznaje klasičnu glazbu. Za vrijeme koncerta vlada potpuna tišina, a na kraju vrlo burno izražavaju emocije pokazujući oduševljenje ili razočaranje. Mene su prihvatili jako dobro. U Europi i Americi ljudi su distanciraniji, iako su me lijepo ispraćali i u Belgiji, Engleskoj i Francuskoj, dok su mi jednom u Danskoj čak aplaudirali stojeći. Svidio mi se i njihov način života, osobito kuhinja, koja je jako ljuta.

NACIONAL: Budući da puno vremena provodite na putovanjima, kako zapravo izgleda vaš život u Baltimoreu?
- Često sam na putu i tada manje vježbam, a kad sam u Baltimoreu, obvezno vježbam tri, četiri sata prijepodne, a zatim još toliko poslijepodne. Kao što ostali ljudi svakog jutra odlaze na posao i rade, tako i ja uzimam gitaru i sviram. To je moj posao i nije mi teško. Ako želite uspjeti, morate puno vježbati, biti uporni i strpljivi te imati ono što Amerikanci zovu "drive". Imam i svoje đake koje podučavam. U slobodno vrijeme odlazim s prijateljima u kino - obožavam filmove, baš smo nedavno gledali "Avatara", koji me oduševio. Volim ići i u restorane, najviše u azijske, veliki sam gurman, a često i kuham kod kuće. Volim jednostavne stvari, koje me opuštaju.

NACIONAL: Družite li se s muzičarima? Imate li neki uzor?
- Družim se sa svima, nije mi bitno tko se čime bavi, ljudi su ljudi. S muzičarima se družim na turnejama kada nastupam s orkestrom, što nije često jer najviše nastupam sama. Od svakoga se nešto može naučiti ili zanimljivo čuti. Što se tiče uzora, to je Paco de Lucía, nedodirljivi gitarist, koji je napravio veliki bum svojim nevjerojatnim umijećem. Tu je i John Williams, jedan od najpoznatijih klasičnih gitarista svijeta, koji je jako mnogo napravio u približavanju klasične gitare širokoj publici. No puno slušam i druge muzičare i pjevače, primjerice, Joséa Carrerasa i Noru Jones, a jako volim i flamenco.

NACIONAL: Je li i vaš partner također glazbenik?
- Edward je tonski snimatelj, svira električnu gitaru i ima svoj bend. Upoznali smo se prije nekoliko godina u studijima konzervatorija u Baltimoreu i mislim da je to bila ljubav na prvi pogled. On je podrijetlom iz Massachusettsa i došao je, kao i ja, na studij u Baltimore. Već je posjetio Hrvatsku, a posebno su mu se svidjeli Zagreb i Jadran.

NACIONAL: Nedavno ste promijenili gitaru i sad svirate na instrumentu koji je izrađen u uglednoj kompaniji Australca Jima Redgatea. Je li instrument doista toliko važan?
GITARISTICA ANA VIDOVIĆ s braćom Viktorom, također gitaristom, i Silvijem, pijanistom, u njihovu domu u Karlovcu- To je iznimno važno, jer različite vrste gitara mogu imati posve različite zvukove. Jedan moj prijatelj svira na gitari Jima Redgatea i rekao mi je da je moram isprobati. Čim sam čula njezin zvuk, znala sam da je to instrument na kojem želim još dugo svirati. Bio je to vrlo čudesan zvuk - snažan i lijep, a sviranje je bilo lako. Odmah sam nazvala Chrisa Kamena u Classic Guitars Internationals i naručila jednu gitaru za sebe.

Prvi javni nastup

NACIONAL: Koje skladatelje najčešće izvodite na koncertima?
- Najviše volim Johanna Sebastiana Bacha i španjolske autore kao što su Augustín Barrios Mangoré, Manuel Ponce, Francisco Moreno Térrega, Joaquín Rodrigo i drugi. Gitara se rodila u Španjolskoj i njihova je glazba puna ritma, energije i strasti, što meni odgovara. Gitara je tih instrument, a baš ovaj model Jima Redgatea omogućuje snažan i glasan zvuk, nužan za sviranje španjolskih skladbi. Bach je pak totalna suprotnost Španjolcima - on je miran i staložen, to su dva različita svijeta. Jednog dana voljela bih se okušati i u jazzu, te pokušati približiti klasiku najširoj publici.

NACIONAL: Potječete iz muzički talentirane obitelji. Je li utjecaj vašeg oca Ljubomira Vidovića bio presudan da se odlučite za glazbu?
- Moj otac jako je utjecao na mene i moju braću, a dok sam odrastala, cijela moja obitelj davala mi je veliku podršku. Moj otac je kao mladić svirao bas gitaru, imao je svoj bend i nastupao širom zemlje. Jedno je vrijeme svirao i violinu, no gitara mu je bila draža. Moja braća i ja odrasli smo uz instrumente tako da je naše zanimanje za muziku bilo prirodno. Prvo je Viktor, najstariji od nas, počeo svirati gitaru, zatim Silvije klavir, a onda sam i ja otkrila ljubav prema muzici. Oba moja brata vrsni su muzičari, puno koncertiraju i snimili su nekoliko CD-a. Viktor je diplomirao na konzervatoriju u Ženevi, a zatim se usavršavao na čuvenom Mozarteumu u Salzburgu, a Silvije se nakon zagrebačke akademije usavršavao na Floridi i sada je u Texasu na doktoratu. Braća i slikaju, osobito Silvije, a otac radi različite uporabne predmete od kovanog željeza. Majka Anđelka je radila kao diplomirana ekonomistica u Karlovačkoj pivovari, a zatim je napustila posao kako bi me pratila na turnejama. Danas se moji roditelji bave uzgojem i dresurom pasa.

NACIONAL: Prvi javni nastup imali ste kao osmogodišnja djevojčica u karlovačkom Zorin domu. Jeste li tada predosjetili da će gitara odrediti smjer vašeg života?
- Moj brat Viktor imao je koncert u Zorin domu i pozvao me kao gošću. Bila sam nervozna, a vjerojatno sam imala i tremu, no taj prvi nastup nije presudno utjecao na moju odluku da gitara postane moj život. Bila sam ipak premala. Tek kad sam u tinejdžerskim godinama osjetila ljepotu kontakta s publikom, shvatila sam da će gitara biti važna za moju budućnost. Teško je opisati što se događa između muzičara i publike za vrijeme koncerta, no to je čaroban doživljaj. Stvara se nevjerojatna povezanost, energija teče, komuniciramo glazbom. A na kraju koncerta, kad publika plješće i zahvaljuje na doživljaju, emocije se maksimalno pojačaju. To daje veliku snagu. Kasnije sam shvatila kako prvi trenuci na pozornici, taj prvi kontakt s publikom, određuje nastavak koncerta. Zato su mi u lijepom sjećanju ostali koncerti u Brazilu, gdje je publika već nakon prvih trenutaka koncertiranja počela aplaudirati i glasno izražavati zadovoljstvo. Osjećala sam se kao kod kuće, u obitelji

NACIONAL: Vrlo rano ste počeli nastupati na gitarističkim natjecanjima širom svijeta pa ste do 20. godine skupili zbirku od čak 20 domaćih i stranih priznanja. Koje je natjecanje bilo ključno, koje vas je lansiralo na europsku scenu?
- To je bilo čuveno gitarističko natjecanje Albert Augustine Memorial u Bathu u Engleskoj na kojem sam bila kao 15-godišnja djevojčica sa svojim profesorom Istvánom Römerom. Na tom natjecanju dobila sam prvu nagradu i možda je to bila ta odskočna daska, koja mi je otvorila mnoga vrata na europskoj sceni. Nakon prve nagrade omogućili su mi i četiri koncerta te besplatno snimanje CD-a za diskografsku kuću CBS, koji se nikad, kao i neki drugi, nije pojavio u Hrvatskoj.

Ključ uspjeha

NACIONAL: Ubrzo su vas proglasili "čudom od djeteta" i "nezapamćenim virtuozom". Kako ste se nosili s tim?
- Ponekad mi se čini da se u mom životu sve odvijalo prebrzo - nisam imala dovoljno vremena za igru, a u muzičkoj školi sam preskakala razrede, no muzika i gitara su moj život i sve sam uspjela prebroditi.

NACIONAL: Kako ste se odlučili za usavršavanje na konzervatoriju u Baltimoreu, a ne, recimo, u Salzburgu, gdje se usavršavao vaš brat Viktor? Što je ta akademija značila za razvoj vaše karijere?
- Od najranijeg djetinjstva osjećala sam poriv da odem u Ameriku. Kad sam završila zagrebačku Muzičku akademiju, dvoumila sam se između nekoliko europskih i američkih konzervatorija, no naposljetku sam poslala prijavu sa snimkama na čuvenu newyoršku školu Juilliard, te na konzervatorije u San Francisco i Baltimore. Ubrzo me nazvao profesor Manuel Barrueco s Instituta Peabody iz Baltimorea, podrijetlom s Kube, koji mi je rekao da bi mu bilo jako drago da se dođem usavršavati kod njega u Baltimore. To je za mene bio šok! Naime, Institut Peabody jedna je od tri najveće i najcjenjenije muzičke institucije u Americi, osobito za gitariste, a Barrueco, koji je kao pedagog respektiran u cijelom svijetu, pozvao me osobno, i to telefonom. I nakon toga odlučila sam otići u Ameriku.

NACIONAL: Kako je profesor Manuel Barrueco utjecao na vas kao glazbenicu?
- Profesor Barrueco puno mi je pomogao u glazbenom sazrijevanju i formiranju, a Amerika me promijenila kao osobu. Ima puno talentirane djece, koju od najranijeg djetinjstva nazivaju čudima, no jako je dug i težak put od talentiranog djeteta do zrele umjetničke ličnosti. Talent nije dovoljan za karijeru muzičara. Talent se mora razviti. To je ključ uspjeha. Profesor Barrueco pomogao mi je da razvijem svoj talent i da napredujem i kao osoba i kao glazbenica. I na tome sam mu jako zahvalna.

NACIONAL: Jeste li se teško priviknuli na američki način života?
S američkim gitaristom Benom Boltom na zajedničkom nastupu u Nashvilleu u Americi- Prije dolaska na konzervatorij u Baltimoreu nisam dulje boravila u Americi tako da sam krenula od početka. Nisam dobro govorila engleski, nikoga nisam poznavala, sve je bilo novo i drukčije, a uz to sam bila vezana za obitelj i prilično introvertirana. Kad se danas osvrnem unatrag, pitam se kako sam se odlučila na tako velik preokret u životu. To je bila teška odluka, no uz mene je bila moja gitara, koja mi je ulijevala sigurnost. Iako je u Hrvatskoj život opušteniji, a u Americi ubrzan i ljudi stalno nekamo trče i jure, Amerika ima brojne gitarističke festivale i koncertne dvorane, tako da mladim umjetnicima pruža velike mogućnosti. A budući da sam oduvijek htjela koncertirati, bilo je logično da ostanem živjeti u Americi.

Oštra konkurencija

NACIONAL: Jeste li imali dvojbi oko toga želite li nastaviti karijeru gitaristice?
- Imala sam puno dvojbi, osobito kao tinejdžerica, kad su moji vršnjaci počeli odlaziti u disko, a ja sam ostajala kod kuće i vježbala. Jednu od većih kriza imala sam na početku boravka u Americi, pitajući se hoću li to izdržati. No unatoč tim povremenim krizama uvijek sam se vraćala gitari i muzici, znajući da bez muzike ne bih mogla živjeti.

NACIONAL: Kako se snalazite na američkoj muzičkoj sceni na kojoj nastupaju muzičari iz cijelog svijeta?
- Svijet klasične gitare jako se promijenio u zadnjih deset godina, konkurencija je vrlo oštra i ima puno vrlo talentiranih mladih muzičara iz cijelog svijeta. Ja imam iskusnu menadžericu koja živi u New Yorku i tim se poslom bavi već 20 godina. Ona mi organizira koncerte i turneje, što je velika pomoć, no to nije dovoljno za uspješnu karijeru. Muzičari se moraju stalno usavršavati i podizati svoju kvalitetu sviranja, ali i pronalaziti neke nove, drukčije putove, primjerice, okušati se i u popularnijoj glazbi.

NACIONAL: Može li se u Americi živjeti od klasične gitare?
- Može, ali pod uvjetom da koncertirate po cijelom svijetu i da pokraj sebe imate agenta koji vam organizira turneje.

NACIONAL: Poznati ste i po vrlo atraktivnom, ali klasičnom scenskom odijevanju. Koliko vam je važan vizualni izgled za vrijeme nastupa?
- Mislim da glazba i kvaliteta sviranja moraju biti na prvom mjestu, no važan je i vizualni dojam, te je li muzičar opušten i kako se drži za vrijeme nastupa. Prijatelji mi pomažu u izboru odjeće, a preferiram lijepe haljine u kojima se ugodno osjećam i koje reprezentiraju ono što sviram.

NACIONAL: Razmišljate li o povratku u Hrvatsku?
- Što sam starija, Hrvatska mi sve više nedostaje, no zasad se ne namjeravam vratiti, jer mi Hrvatska ne može omogućiti ono što sam oduvijek željela. Jednog dana htjela bih se vratiti, no zasad je to nemoguće.