Objavljeno u Nacionalu br. 739, 2010-01-12

Autor: Renato Baretić

Zanesenjaci su u zabludi

Referent ONO i DSZ, njegove metode, njegovi intelektualni dosezi, njegovi državnički kapaciteti i njegova opća kultura imaju 900 tisuća otvorenih istomišljenika i pristaša, a još dva i pol puta toliko punoljetnih hrvatskih državljana svojom šutnjom poručuje ostalima da je i njima to okej

Renato BaretićRenato BaretićJesenas, u vrijeme uzaludnih studentskih prosvjeda, na jednom sam internetskom forumu pročitao fenomenalan komentar, ne toliko o samim prosvjedima koliko o Hrvatskoj uopće. Rekonstruiram ga prema sjećanju: "Ona floskula o Hrvatskoj kao zemlji znanja za mene ne znači ni ukidanje školarina, ni kompjuter za svakoga. Hrvatska će biti, ako mene pitate, zemlja znanja tek kad svaki parketar bude zaista znao postaviti parkete tako da se ne odignu nakon dva tjedna, kad se kirurgu ne bude moglo dogoditi da operirajući slijepo crijevo pacijentu oduzme lijevu nogu, kad pjevači budu znali pjevati, plesači plesati, a električari popraviti bojler bez odnošenja u servis na tjedan dana."


O da, to bi bila "zemlja znanja" o kakvoj i sam sanjarim! Zemlja vozača koji znaju uključiti žmigavac pri svakom skretanju i znaju da je pristojno mahnuti onome koji vas propusti pri mimoilaženju, novinara koji znaju čemu točno služi koji padež, prometnih policajaca koji znaju na kojim se gradskim križanjima može skupiti najviše novca u državni proračun, sudaca koji znaju da služe jedino zakonu, navijača koji znaju da njihov omiljeni klub nije najbolji na svijetu i da mu svojim divljanjem samo nanose štetu, ugostitelja koji znaju da je loše varati goste, liječnika koji znaju da cijepljenje protiv svinjske gripe uopće nije nužno, konobara koji znaju razliku između makjata i kapučina, menadžera koji znaju čemu služi ubrus, homoseksualnih aktivista koji znaju da istinska tolerancija nikad nije samo jednostrana, svećenika koji znaju da bi mogli završiti u paklu ako nisu posvećeni isključivo svojem poslanju, umjetnika koji znaju da puka provokacija ne može biti sama sebi svrhom, pekara koji znaju da se crni kruh ne dobiva od bijelog brašna i one smeđe kemikalije, književnika koji znaju da nisu najpametniji među kolegama, intelektualaca koji znaju da se sloboda ne mjeri trenutačnim stanjem na žiro-računu, internetskih fašista koji znaju da ih je zapravo nevjerojatno lako identificirati i locirati, vinara koji znaju da je svinjarija od jeftinog makedonskog vranca patvoriti triput skuplji dalmatinski plavac, telefonskih kompanija koje znaju da ih gledatelji njihovih reklama istinski mrze, novinskih kolumnista koji znaju koliko je besmisleno pisati rečenice duže od deset redaka... Khm, pardon!

Hrvatska je ove nedjelje pokazala kako ima umjerenu dozu iskrene želje i stanovitog potencijala da stvarno postane zemlja takvih znanja. Umjesto diplomiranog referenta ONO i DSZ, koji iskreno vjeruje da u Australiji postoje prašume pune gladnih ljudi i da su sveučilišni profesori likovi bez veze sa stvarnim životom, većina je hrvatskih birača za svojeg predsjednika i predstavnika pred ostatkom svijeta ipak radije odabrala skladatelja sa strastvenošću sjevernobaltičkog TV-sinoptičara. Većina birača. Ne i većina državljana s pravom glasa. Naime, budući da je na izbore izišlo nepunih 51 posto glasača, ispada da nas tek trideset posto od ukupnog broja doista misli kako je Ivo Josipović bolji izbor od Milana Bandića. Sedamdeset posto, dakle, smatra da to Josipović - nije! Dvadeset posto onih koji su se otvoreno izjasnili za Bandića (njima inače svaka čast, jer kako kaže ona narodna - svaka budala ima svoje veselje) plus pedeset posto apstinenata, to je zastrašujuća dvotrećinska većina koja, očito, misli da Hrvatska treba ostati baš ovakva kakva jest, ako već ne može biti gora. Drugim riječima, samo je jednoj trećini Hrvata i građana Hrvatske stalo do toga da nam se država i društvo barem malo, barem za centimetar, iskobeljaju iz gliba u kojem su nam zapeli kotači. Milan Bandić, njegove metode, njegovi intelektualni dosezi, njegovi državnički kapaciteti i njegova opća kultura imaju gotovo 900 tisuća otvorenih istomišljenika i pristaša, a još dva i pol puta toliko punoljetnih hrvatskih državljana svojom šutnjom poručuje ostalima da je i njima to okej. Zato je u dubokoj zabludi svaki zanesenjak koji misli da je u nedjelju pobijedila većina i da su one neiskapale suze u Bandićevim očima bile izraz nekakve gubitničke tuge - ne, zaboga, to su uistinu bile suze radosnice čovjeka koji je shvatio da iza njegova puzanja po ledu, njegovog izbjegavanja gledanja sugovornika u oči, njegova boratovskoga gacanja po blatu Kozari Boka (uzgred, čak ni tamo nije dobio većinu glasova!), njegove svestrane indolencije - ukratko: njegova znanja - stoji više od dva milijuna punoljetnih državljana RH! Jedni svojom odlučnošću, drugi svojom dobrodošlom nezainteresiranošću ili lijenošću. A to je zaista kapital, rekao je i sam Bandić, kakav bi šteta bilo ispustiti iz ruku. Bez obzira na to što je riječ o lažnim parketarima, podmićenim liječnicima i sucima, vozačima koji će vas pretući ako im ne dopustite da vam oduzmu prednost, nepismenim piscima, potkupljenim intelektualcima, shizofrenim fašistima, fanatičnim navijačima bijednih klubova, novinskim kolumnistima koji pišu preduge rečenice... Khm, ispričavam se!

Ukratko - oni birači koji danas sa smiješkom odmahuju na dvjestotinjak kaznenih prijava protiv Bandića, oni koji ih, dapače, smatraju krunskim dokazima Bandićeve mučeničke radišnosti, kao i oni kojima je svejedno ima li čega u tim prijavama ili nema - to je mašinerija koja bi na sljedećim parlamentarnim izborima mogla zdrobiti kompletnu konkurenciju. Na njoj je, na konkurenciji, da se već danas krene dobro pripremati za taj neizbježni tsunami. Pri tome nipošto ne treba smetnuti s uma da nam on neumitno stiže debelo prije najoptimističnijeg datuma za možebitni prijem Hrvatske u Europsku uniju. Potopi li nas taj val iz drugog pokušaja, Hrvatska neće biti zemlja znanja, nego će (p)ostati zemljom nečega drugog, što se sa znanjem samo rimuje.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

registracija
11/1/10

fluid, 12.01.10. 10:47

Bravo Renato!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika