Damir NovotnyIzgledi za oporavak hrvatskog gospodarstva u ovoj godini su vrlo slabi. Možemo gotovo biti sigurni da će ekonomija stagnirati idućih pet godina. Nema nikakve dvojbe: hrvatskoj ekonomiji je potrebna hitna i snažna državna intervencija za stimuliranje novog ciklusa rasta. Postavljaju se, međutim, pri tome pitanja smjera, opsega i instrumenata intervencije.
Intervencija države (Vlade i HNB) u sektoru poduzeća mora imati dva cilja: a) zaustavljanje negativnih trendova i spašavanje radnih mjesta u kratkom roku, i b) pokrenuti i poduprijeti strukturno prilagođavanje hrvatske ekonomije u srednjem roku.

Recesijski pritisci iz prošle prenose se u ovu godinu. Poduzeća će se morati prilagoditi smanjenoj domaćoj potražnji. Velika većina poduzeća izlaz mora tražiti u povećavanju konkurentske sposobnosti na međunarodnom tržištu. Imajući u vidu u kakvom se stanju danas poduzeća nalaze (fokusiranost na nekonkurentno domaće tržište, slaba kapitalna opremljenost, nedostatak osnovnih kompetencija, prezaduženost), to je velik izazov za vlasnike i menadžment. Za mnoge i nepremostiva barijera.
Potrebno je identificirati sektore i poduzeća koja imaju šansu za rast. Pri tome su temeljni problem nepovoljne strukture hrvatskog gospodarstva koje su se u proteklih desetak godina kreirale. Domaća poduzeća u većini slučajeva nisu međunarodno konkurentna. Privatizacija koji se provodila petnaestak godina temeljila se na klijentelističkom modelu. Uz rijetke iznimke, vlasnici takvih "privatnih" poduzeća nisu skloni poduzetničkim rizicima i njima nisu u stanju upravljati. To su nastojali nadoknaditi kreiranjem lokalnih monopola ili oslanjanjem na narudžbe javnog sektora. Snažan, predimenzioniran hrvatski bankarski sektor obilno je godinama financirao domaća poduzeća deficitarnih upravljačkih kompetencija i konkurentske sposobnosti. Banke su u velikoj mjeri suodgovorne za kreiranje nekonkurentnih gospodarskih struktura. Rezultat obilne ponude kredita i neobuzdane kreditne ekspanzije domaćih banaka u proteklom desetljeću su neučinkovite investicije i prezaduženost u sektoru poduzeća, nedostatak razvojnih vizija i potpuni strah od internacionalizacije poslovanja. Prioritetan politički cilj mora biti poticanje održivog gospodarskog rasta i zapošljavanja koji donose poduzeća uspješna na međunarodnom tržištu. Cilj državne intervencije ne smije biti spašavanje onih poduzeća koja nemaju perspektivu povećavanja konkurentske sposobnosti i rasta već u srednjem roku.

Danas je jasno u kojim sektorima hrvatska poduzeća imaju male šanse za uspješnu internacionalizaciju ili u kojim sektorima država ne bi trebala intervenirati. Postoje tek pojedinačne šanse da se primjerice građevinska poduzeća uspješno pozicioniraju na globalnom tržištu. Nedostaje im radne snage, kapitala i međunarodnog iskustva i kompetencija. Malo je vjerojatno da bi ono što je preostalo od tekstilne, kožarske i obućarske industrije moglo ostvariti značajnije internacionalne tržišne pozicije. Brodograđevna industrija zahtijeva temeljito restrukturiranje, a hotelski sektor treba u cijelosti prepustiti privatnoj inicijativi. Fokus državne intervencije moraju biti poduzeća u sektoru hrane, energije, novih tehnologija i usluga više dodane vrijednosti (zdravstveni turizam kao primjer).

Volumen državne intervencije u IDUĆe dvije godine, do ulaska u punopravno članstvo EU, ne smije biti manji od 20 milijardi kuna. Dosadašnji model transferiranja iz državnog proračuna prema sektoru poduzeća (i kućanstava) potrebno je napustiti jer nema učinka na ekonomski rast. Treba kreirati potpuno novi, neusporedivo složeniji instrumentarij industrijskih politika i vladinih intervencija. Poduzećima u kratkom roku treba stabilizirati negativne trendove, koji su očituju kroz vlasničko-upravljačke krize i financijsku nestabilnost.

Zaokret vladinih industrijskih politika mora biti praćen poreznom i fiskalnom reformom. Treba osigurati poreznu relaksaciju sektora poduzeća, uz povećavanje porezne presije u sektoru nekretnina, neproduktivne fizičke imovine i luksuznih dobara. Fiskus mora osigurati 10 milijardi kuna za intervencije u gospodarstvu. Guverner HNB-a je nedavno obećao javnosti zaokret u monetarnim politikama i povećavanje ponude novca za dodatnih 10 milijardi kuna ako se prije toga usklade vladine politike. Za kakve će se instrumente ponude novca opredijeliti centralna banka tek ćemo vidjeti, ali bi svakako bilo preporučljivo da HNB izabere put neposrednog kreditiranja poduzeća eskortirajući dugoročne vrijednosne papire izdavatelja iz ciljanih sektora i HBOR-a. Gotovo je sigurno da bi se iz sektora financijskih usluga (banke, osiguranja, ne-banke) moglo mobilizirati dodatnih desetak milijardi kuna.
Vlada dakle mora kreirati instrumente koji će imati kratkoročne stabilizirajuće učinke. Drugim riječima državnim intervencijama je potrebno djelovati na povećavanje kapitalne opremljenosti (faktor kapital) i upravljačkih kapaciteta (faktor znanje i tehnologije). Instrumenti mogu biti različiti: HBOR, investicijski fondovi, upravljačka društva (državne holding kompanije), dugoročno financiranje. HBOR je jedan od važnih instrumenata kojim država već raspolaže, ali se uloga ove državne banke mora temeljito redefinirati i prilagoditi. Ključno je pri tome razlikovati praksu političkog manipuliranja poduzećima i upravljačkih zloupotreba (Podravka, Hrvatska poštanska banka,HAC) od suvremenog državnog upravljanja u sektoru poduzeća prema najboljoj praksi korporativnog upravljanja.