Objavljeno u Nacionalu br. 739, 2010-01-12

Autor: Srećko Jurdana

Izbor Josipovića ukazuje na gubitak utjecaja guslara i serdara

Pojavivši se na televiziji s Tomislavom Merčepom, Milan Bandić zabio je posljednji čavao u lijes svoga predsjedničkog mandata. Sve te braniteljske udruge, glavaševci i ultradesničari, koji su ga u kampanji pretvorili u svoga neformalnoga vođu, kod građana su samo probudili inat i volju da na izborima pokažu kako ne žele dopustiti da im taj opskurni krug kroji sudbinu. Josipović je mirno prodavao Hoffmannove kapljice 'slobode, pravde, demokracije', i - možda i placebo-efektom - uvjerio pacijente da su one pouzdano ljekovite

Srećko JurdanaSrećko JurdanaIvo Josipović - doktor PravDA - uvjerljivo je u drugom krugu pobijedio Milana Bandića - profesora Stonehengera - što bi se čak moglo nazvati iznenađenjem u odnosu na prognoze s kojima su obojica, svaki u svom terminu, ušli u predsjedničke izbore. Razvoj događaja pokazao je da su mnogi promatrači, a među njima ponekad i autor ove kolumne, znatno precjenjivali snagu Bandićevih populističkih aduta. Iako po općem dojmu iznimno popularan, gradonačelnik se na kraju jedva provukao u taj drugi krug, u kojem je - bez mnogo dramatike - izgubio s više od dvadeset posto razlike. Da nije Bosne, tj. "dijaspore", spomenuta razlika bila bi i primjetno veća, što znači da gospodin Bandić u Hrvatskoj uživa poprilično relativističku podršku, iako je u apsolutnome omjeru osvojio vrlo solidan broj glasova (blizu devetsto tisuća). Što je za njega najvažnije, kao i najopasnije, ponovno je uvjerljivo izgubio u Zagrebu, a razloge za pad njegova ratinga kod urbane populacije ne bi trebalo tražiti samo u naplati parkiranja.


Gospodin Bandić pokopao je zapravo sam sebe. Pojavivši se na televiziji s Tomislavom Merčepom, zabio je posljednji čavao u lijes svoga predsjedničkog mandata. U televizijskim sučeljavanjima bio je bolji od očekivanja, po scenskoj dinamici često je nadmašivao Josipovića, no definitivno ga je uništilo agresivno povezivanje s najreakcionarnijim segmentima hrvatskoga društva. Sve te braniteljske udruge, glavaševci i ultradesničari, koji su ga u kampanji pretvorili u svoga neformalnoga vođu, kod građana su samo probudili inat i volju da na izborima pokažu kako ne žele dopustiti da im taj opskurni krug kroji sudbinu. Josipovićeva pobjeda sociološki je značajna u prvome redu po tome što jasno poručuje da se Hrvatska - polako, ali postojano - nastavlja transformirati u modernu građansku državu, u kojoj pravila životne i političke igre ne mogu više diktirati nikakvi tuđmanovci, fanatici za koje je vrijeme stalo 1991. godine, "čuvari revolucije", nacionalistički opsjenari, guslari, serdari i bosanski melodramatici, kao ni crkva koja razvoj građanske demokracije u pravilu voli prezentirati kao podmuklo ugrožavanje "tradicionalnih vrijednosti" hrvatskoga društva.
Ništa od svega toga gospodinu Bandiću nije pomoglo, nego odmoglo, a njegova manifestirana nesposobnost da uoči dimenziju psihološke preobrazbe nacije, i da - u skladu s tom nesposobnošću - kampanju odluči utemeljiti na borbi protiv izmišljene "komunističke opasnosti" kakva se po njegovim porukama skrivala u Josipoviću, kod većine građana razvila je spoznaju da čovjek naprosto nije kompetentan da postane predsjednik države u dvadeset prvom stoljeću. Analiza Bandića služi nam ovdje kao metodološki obrazac preko kojeg se može detektirati postojano mijenjanje hrvatske kolektivne svijesti, u kojoj folklorno-rodoljubni arhikonzervativizam - na visokim političkim razinama barem - definitivno odlazi u povijest, i onima koji se za njega pragmatički vezuju ne može više donijeti nikakve bitne profite.

Kad je riječ o pobjedniku - gospodinu Josipoviću - on je dosljedno vodio razmjerno suzdržanu i pristojnu kampanju, lišenu panike i agresivnosti, što se za njega pokazalo dobrim. Mirno je prodavao Hoffmannove kapljice "slobode, pravde, demokracije", i - možda i placebo-efektom - uvjerio pacijente da su one pouzdano ljekovite. Obrazac je indikativan za SDP u cijelosti. Da je usvojio nešto od Josipovićeva pasivnog manirizma, Zoran Milanović vjerojatno bi dobio zadnje parlamentarne izbore. Lako je, međutim, biti pametan nakon bitke. Činjenica je da su gospodinu Josipoviću mnogi - upravo zbog njegova stila - drastično umanjivali izglede i relativizirali vrijednosti anketa koje su mu uvijek davale prednost. U zadnjoj fazi, međutim, presudno mu je pomogao ne samo njegov - nazovimo to tako - državnički stil, nego i njegov konkurent Bandić, sa spomenutom koncentracijom desničarskih nacionalista oko svoga lika. Da je gospodin Bandić kojim čudom oštro zaigrao na građanskom umjesto na folklornom terenu, pitanje je kakav bi bio rezultat. Svatko, međutim, igra politički tenis u skladu sa svojim vizijama i sposobnostima.
Vjerojatna dobra suradnja
s Jadrankom Kosor
Gospodin Josipović ne će možda biti predsjednik od iznimnog nacionalnog nadahnuća - što nije, uostalom, bio ni Stipe Mesić - no dobro će reprezentirati Hrvatsku pred svijetom, kao i njegov prethodnik. S intelektualnom potkovanošću i elitnim pravničkim obrazovanjem ima preduvjete da postane respektabilan sugovornik na međunarodnoj sceni. Osim toga, vjerojatno će dobro surađivati i s Jadrankom Kosor, koja je nakon definitivnoga obračuna sa Sanaderom - "zatvorenom knjigom", kako je duhovito rekla - u Hrvatskoj postala gotovo karizmatična figura. Milanka Opačić iz SDP-a površno je napala gospođu Kosor kao "dugogodišnju Sanaderovu suradnicu", ne razmišljajući o tome da lider pokazuje svoje sposobnosti u trenutku kad mu se za njih otvori prostor. I Savka i Tripalo bili su "dugogodišnji Titovi suradnici", dok im se nije ukazala prilika da postanu borci za suverenu Hrvatsku.


Gospodin Josipović kao predsjednik i gospođa Kosor kao premijerka na neki način odražavaju duh "velike koalicije" (HDZ-SDP), koja se u vremenu teške krize uvijek spominje kao pragmatička, ako već ne i formalizirana nužnost. S umjerenim izjavama i porukom da ne će inzistirati na izvanrednim izborima, koju je emitirao nakon gušenja Sanaderovog tragikomičnog "puča", šef SDP-a Zoran Milanović pokazao je da osjeća puls vremena. Jadranka Kosor zaslužila je da je na uvijene načine podrže i protivnici; jasno im je, uostalom, da bi ih neposredni napadi na nju danas mogli politički kompromitirati. Za premijerku je Josipović u svakom slučaju bolji izbor od Bandića, kojeg se ponegdje percipiralo kao "Sanaderova čovjeka". Bandić je u kampanji ljutito opovrgavao takve pretpostavke, a u retoriku je uključio i "borbu protiv korupcije", no prevladao je kolektivni dojam da će pripomoć toj borbi s Pantovčaka snažnije dati Ivo Josipović, a gospodinu Bandiću preostaje razmišljanje na čemu se takav dojam stvorio.

Mesićeva pomilovanja

Zadnjim danima svoga predsjedničkoga mandata Stipe Mesić doista je uspio “udariti pečat” ublažavanjem kazne Siniši Rimcu. Riječ je o bizarnome trendu: ratnim zločincima u Hrvatskoj se periodički smanjuju kazne i bez obzira na predsjednika, kao u slučaju ubojica srpske obitelji Olujić. Rimac je osuđen zbog ubojstva srpskog zatočenika u Pakračkoj Poljani 1991. godine, a poznat je i kao sudionik ubojstva obitelji Zec (među njima i dvanaestgodišnje djevojčice Aleksandre). Zbog tadašnjih pravnih okolnosti koje su otvoreno išle na ruku ratnim ubojicama hrvatske provenijencije taj zločin nikada nije procesuiran.

Bilo bi u redu da predsjednik Mesić - s obzirom na sve okolnosti - pred javnošću obrazloži neke svoje odluke, irelevantno od toga što su donesene na preporuku komisije za pomilovanja. Ublažavanje kazne Rimcu kod mnogih je izazvalo moralno zgražanje i ponukalo ih da iskažu razočaranje Mesićevom ukupnom političkom osobnošću, a proizvelo je i diplomatske tenzije sa Srbijom. (Srbijanski predsjednik) Boris Tadić iskoristio je Mesićev posjet Kosovu da ga napadne i zbog manifestirane benevolencije prema ratnom zločincu.

Siniša Rimac ima određene olakotne okolnosti: izrazio je iskreno kajanje, u trenutku izvršenja zločina bio je vrlo mlad (ispod dvadeset godina) i pod velikim utjecajem histerične ratne atmosfere koja je pridonosila iracionalnosti njegovih postupaka. Država ga je, međutim, već jednom zaštitila u slučaju Zec. Ublažavanjem Rimčeve kazne Mesić je - na završetku mandata - poslao vrlo osjetljivu poruku o svojim etičkim kriterijima, i vjerodostojne razloge za takvu poruku morao bi sam predočiti, ako to može.

Vezane vijesti

Dio EU-a ili neke slične organizacije

Dio EU-a ili neke slične organizacije

Glavna poruka konferencije "Facing Tomorrow 2012" je pogled u budućnost, a sudionicima konferencije koja se pod pokroviteljstvom izraelskog… Više

Komentari

registracija
11/1/10

fluid, 12.01.10. 10:46

Srećko Bog!Kao i obično i sada imaš potpuno pravo.Lijepi pozdrav i ostani zdravo.


registracija
26/1/08

Rampa, 13.01.10. 01:08

Srećko, koje Bosne?
Ispravno je kazati Hercegovine, a ne Bosne?
Zahvaljujući "krasnoj" politici HDZ-a, Bobana, Šuška i ostalih svekolikih hercegovačkih smradova oko Tudjmana( a ni on nije bio baš previše protiv takve politike, pokoj mu duši), Hrvati u Bosni su uredno prodani Srbima!!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika