Ljudi, što da radim? Hrvat sam, rođen i oduvijek nastanjen u Hrvatskoj. Vozim se često HAC-ovim autocestama, autom osiguranim kod Croatia osiguranja. Gorivo tankam gotovo bez iznimke na Ininim crpkama. Ponekad - od ljeta i Rudina, doduše, baš nekako i ne - putujem između Splita i Zagreba vlakom Hrvatskih željeznica. U Hrvatskoj poštanskoj banci moja je supruga preuzimala svoje porodiljne naknade, a ja obroke naslijeđene trećine povrata mirovine moje majke.

Kad autom dođem u Zagreb, ne da mi se plaćati harač Zagrebparkingu, pa se uglavnom vozim ZET-ovim prometalima koja čekam pod Holdingovim nadstrešnicama. Ponekad mi se, na nekom od okretišta, da prostite, i pripiša, pa odem u zahod. Od šest knjiga koje sam dosad objavio, četiri su izišle kod nakladničke kuće u vlasništvu istog tog Holdinga.

Poljud se nažalost ne vidi

Kad se s puta vratim kući, na podmarjansko Keruma gumno, otvorim frižider i u njemu odmah spazim barem dva Podravkina proizvoda, osvijetljena žaruljicom čiju nit žari HEP-ova struja. Uzmem bocu piva proizvedenog, jasno, u Jadranskoj pivovari i otvorim ga otvaračem kupljenim u Pevecu. Razmaknem zavjese, sašivene i obrubljene po mjeri koncem Dalmatinke iz Sinja, pa se kroz kuhinjski prozor zadovoljno (evo me doma!) zagledam u zelene dizalice Brodosplita. Pogled mi do njih puca preko zelene trave igrališta Radničkog nogometnog kluba Split, u koji je nedavno značajne novce uložila tvrtka Skladgradnja. Poljud se s mog prozora, nažalost, ne vidi, a baš bi mi dobro došao za ovu priču.

Onda popijem pivo i otuširam se vodom Hrvatskih voda, dok mi pod zatvorenim vjeđama promiču kadrovi s putovanja Hrvatskim autocestama (ili prugama Hrvatskih željeznica, fakultativno) kroz Hrvatske šume... Potom se obrišem ručnikom (ukradenim, priznajem) s logotipom Sunčanog Hvara, obučem donji veš omiškoga Galeba (ili MTČ-a, kako kad), pa navučem svoje prastare kućne levisice iz Novog Marofa, zavalim se na kauč i pregledam što mi sve nudi kabelska televizija koju plaćam odvojeno od pretplate za Hrvatsku televiziju.

Kako ćemo takvi u Europu?!

To mi brzo dojadi pa - sjetivši se iznenada da nisam napisao tekst kojeg sam trebao poslati još i prije polaska na put u Zagreb - uključim kompjuter kupljen u HG-spotu i pustim si live-stream Radija 101. Ubrzo se ukočim pred bijelim ekranom. Totalno nenadahnut, bez ideje za prvu rečenicu, za pomoć se nakon pola sata obratim nebesima. Zabacim glavu i zagledam se uvis, ali - iznad mene je samo strop koji me dijeli od poda mojih ljubaznih gornjih susjeda, roditelja naše ugledne arheologinje Mirjane Sanader...

Ukratko, ovim kratkim opisom svoje (gotovo) svakodnevnice, htio sam hrvatskoj javnosti i navlastito vlastima poručiti samo jedno: pod hitno, već sutra, treba obustaviti sve istrage o korupciji i kriminalu, gospodarskom i političkom ponajprije, u mojoj domovini! Ako to ne napravimo, ako i preksutra zbilja nastavimo istraživati i hapsiti, alo, ljudi, pa cijelom će Hrvatskom uskoro gospodariti tek - 200 siromašnih obitelji!

A gdje smo onda? Kako ćemo takvi u Europu?!