Zoran FerićU posljednje je vrijeme u Jutarnjem listu izašlo nekoliko članaka o starim ljudima koji žive u velikim i skupim stanovima u centru grada, ne mogu ih održavati, imaju malu penziju i egzistiraju na rubu gladi, ali, zamisli bezobraznika, ne žele prodati svoju nekretninu i odseliti se u neki jeftiniji kvart i manji stan. Pretprošle subote tako se pojavio i članak Sandre Bolanče s naslovom “Samo ih smrt iseliti može”, nakon čega je uslijedila bura internetskih komentara. U kolumni “Hrvati više vole stare zidove nego vlastitu udobnost i zdravlje” Branka Stipić osvrnula se na tu, njoj potpuno nerazumljivu pojavu, da stari ljudi ne žele iz svojih stanova iako za njih mogu dobiti velik novac.

PROŠLE JE PAK SUBOTE IZAŠAO ČLANAK O PRVOM HRVATSKOM KONDOMIJU za stare ljude koji se gradi u Ivanić Gradu, gdje su iznesene neke u najmanju ruku bezobrazne teze o starim ljudima. U tekstu je citiran prof. dr. Gojko Bežovan, stručnjak za stambenu politiku: “Vrlo je neodgovorno, pa čak i opasno, dok nam stambeni fond propada, pravdati se riječima: ‘Mi smo nostalgični i nismo baš mobilni.’” Spomenuti je gospodin starije ljude koji ne žele prodati svoje nekretnine nazvao “neodgovornima”. A upravo su umirovljenici koji jedva krpaju kraj s krajem najodgovorniji segment ovoga društva, plaćaju režije i kad nemaju za hranu, još nisu zaboravili društveno dobro i tako se prema njemu i odnose, ne bacaju smeće na pod, stare novine odnose u kontejner za papir, a limenke i plastiku na druga za to predviđena mjesta. Oni neusporedivo više “osjećaju” svoj grad nego klinci koji ga demoliraju poslije svake utakmice ili sredovječni zaposleni ljudi koji ga i ne vide. Njih, koje je pritisnula neimaština za koju nisu krivi, optužuju za “nedogovornost“ zato što nostalgijom koče napredak. A zašto? Zato što kvadrat stana u luksuznoj novogradnji u strogom centru košta 10.000 eura, a dobar penthouse 4 milijuna. Starci smetaju kapitalu.

UPRAVO SU TAKVU TRŽIŠNU ORIJENTACIJU PREPOZNALI ČITATELJI koji su žučno komentirali članke na internetu. Zato vrlo ljekovito djeluje subotnja kolumna Jurice Pavičića u kojoj je jasno objašnjeno zašto je tako puno ljudi bilo ogorčeno takvim tretmanom starijih. U prvom redu zato što čitatelji danas doživljavaju novine kao glasnogovornika krupnog kapitala i sve manje pristaju na trendove koje im nameću. S druge strane, nesklonosti selidbama i vezanosti za nekretninu pridonosi, kako kaže Pavičić, i ono što nas veže sa susjedima. Susjedi su kod nas vrsta proširene obitelji. Mnogi se u Americi, Australiji, ali i u velikim europskim gradovima žale na otuđenost i osamljenost. Njihove su kvartovske zajednice privremene, naše su manje-više za cijeli život. I tu je Pavičić, dakako, u pravu. Međutim, čini mi se da ima tu još nešto. U novinama se predbacuje starcima što ne prodaju svoje velike stanove i što ne kupuju manje, a to se čini u zemlji u kojoj su isti ti stariji ljudi, u ovih dvadeset godina, barem sedam puta opljačkani: u privatizaciji, u nezakonitom smanjivanju mirovina, starom deviznom štednjom, u financijskom inženjeringu, otuđivanjem sredstava iz javnih poduzeća, otuđivanjem i neracionalnom potrošnjom gradova i općina, a zatim i preko dionica koje su vrtoglavo pale. Od starijih se zahtijeva da budu društveno svjesni i odgovorni u zemlji u kojoj svakom drugom državnom tajniku prijeti zatvor zbog malverzacija, u kojoj supruga premijera uzima arheološki reket pod krinkom zaštite kulturnih dobara, u kojoj svaka velika državna narudžba ima svoju aferu, a svaki segment privrede svoje lopove. U zatvoru, ako ikada tamo ozbiljno i zasjednu, ti će lopovi lako moći sastaviti svoje ekipe za mali nogomet. Elektorprivreda protiv Cestogradnje, Ministarstvo obrane protiv HŽ-a. Razlog zbog kojih stariji ljudi ne prodaju svoje nekretnine, osim spomenute sebičnosti i nostalgije, zapravo je strah. Elementarnih strah ljudskog bića da ne bude i osmi put opljačkano.

PRETPOSTAVIMO DA NEKA OD TIH STARIH GOSPOĐA i poželi prodati svoj četverosobni stan u, recimo, Medulićevoj. Prvo se mora suočiti s agentom, zatim s kupcem, a onda netko mora sastaviti i ugovor. Tamo gdje postoji opće i vrlo rašireno uvjerenje da su advokati lopovi, da su to i javni bilježnici, a o bankama da i ne govorimo, teško se bilo tko odlučuje na bilo kakve transakcije ako ne mora. Pogotovo oni koji su se već nekoliko puta opekli. No pretpostavimo da je stara gospođa uspjela uspješno prodati svoj stan, uspješno sastaviti ugovor i realizirati naplatu. Postavlja se pitanje: “Što s novcem?” Staviti u banku? Sjetimo se Komercijalne, sjetimo se Glumine, sjetimo se štedionica. Sakriti novac kod kuće? Pogledajmo malo crnu kroniku. Prijatelji vlastitih nećaka jedva čekaju da te zatuku za nekoliko stotina eura, a kamoli neće za stotinjak hiljada. Problemi se, eto, samo gomilaju. U ovom slučaju novine su pokazale vrlo ozbiljan nedostatak osjetljivosti za starije i njihove probleme, ali to, nažalost nije ništa novo. Naša su društva općenito neosjetljiva prema starcima i u razvijenim zemljama stavljaju ih u dobro uređene rezervate “gdje imaju sve što im treba”, a zapravo ih na lijep i human način miču da ne smetaju. Ukinuli smo rasnu i spolnu segregaciju, pravo na različitost imaju homoseksualci, transseksualci, djeca, žene, samohrane majke, samohrani očevi, invalidi, realijanci i scijentolozi i upravo to njihovo pravo na različitost jedan je od važnijih civilizacijskih dosega. Uskoro će sva prava imati i Vulkanci i Klingonci. I to je u redu. Samo nije u redu što se segregacija starijih razvija pod krinkom zadovoljavanja njihovih potreba. I ako se ovako nastavi, trebat ćemo paradu ponosa i za starije. A kako bi to izgledalo? Neka sto tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića izvadi gebise i tim zubalima, kao kastanjetama, zaškrguće “Odu radosti”. Europo, evo i nas.