Renato BaretićAko je korupcija, odnosno borba protiv nje, uistinu toliko bitan preduvjet za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, onda se, strah me, Bruxellesa nećemo tako skoro nagledati. Nema dana da se ne otvori neka nova afera, da se barem ne nazre neki novi marifetluk nametnika koji upravljaju našim životima ili na neki drugi način izravno utječu na njih. Inflacija afera potresa Hrvatsku, od školskih udžbenika do nafte, od struje do farbanja tunela, od tramvajskih nadstrešnica do prodavanja fakultetskih ispita, od sudskih zastara do Ininih dionica, od Fimi-medije do Hypo banke, od Bandićevih izbornih troškova do Svagušinih nekretnina u Rogoznici, od Kerumova novog Ferrarija s (opet!) tuđim registracijama do pšenice iz Đakovštine, od Peveca do Sunčanog Hvara, od Croatia osiguranja do stanova Milanovića i Kosorove...

Cijela je Hrvatska već dvadeset godina kapilarno premrežena stravično metastaziranim pipcima muljanja, međusobnog prikrivanja i kumovsko-zemljačko-stranačko-medicinsko-sveučilišno-dobrosusjedsko-ortačko-šljamskog nezamjeranja u svestranoj jamljivosti. Imam dvoje maloljetne djece. I nemam ama baš nikakvu vezu koja bi, barem njima, pomogla bilo oko čega. Možda i imam, zapravo, jer poznajem mnoge ljude, ali sve što od njih očekujem jest da mi jednog dana kažu: "Pa, konju jedan, zašto nisi mene nazvao, sve bi se riješilo u pet minuta!". Vjerojatno i bi, ali neću ih nazivati prije tog dana. Mrzim i samu pomisao da nekome budem dužnik, pogotovo tipovima koji bi moju života vrijednu molbu mogli riješiti jednim telefonskim pozivom. Tako me odgojilo, što ću, nikako da se opametim... Na sreću i na ponos ocu i materi, i to se dvoje djece danas, barem doma, odgaja prema istim tim, debelo zastarjelim, kriterijima poštenja bez nagrade i rada bez nezaslužene zarade. A za što ih, takav i takve, zapravo spremam? Za ponizni život u nesnalažljivosti i banalnoj iskrenosti, u znanju bez vrednovanja, u skoro pa starozavjetnom trapljenju i trpljenju, u stidu i strahu? A ako se preko noći predomislim i roditeljski osvijestim, koga da im ponudim, umjesto sebe i žene, kao uzor? Koga s televizije ili iz novina, koga s interneta? Kako da ih, ovako jadno neumrežen, uputim u to da, u suradnji s ekipom, maznu prvi milijun eura, a poslije je sve lako?

Nije lako odgajati maloljetnu djecu u ovakvoj Hrvatskoj. Nije lako svaku večer govoriti "Za pet minuta su tati vijesti, nema više crtića!" a onda još i pod hitno slati klince u njihovu sobu, jer se na televiziji, i zvukom i slikom, nižu ubojstvo za suđenjem, pronevjera za presudom, sumnja za demantijem, eksplozija za uhićenjem, stečaj za prosvjedom... Nije lako ni samim odraslima očuvati koliko-toliko normalno ponašanje kad vide kako im se ponašaju vršnjaci, nerijetko školski ili fakultetski kolege s ispodprosječnim ocjenama. Još je teže, sigurno, onima koji krenu uspoređivati Hrvatsku za kakvu su se borili s onom za koju su se, kako ispada, izborili. Kako li je tek njima u ulozi roditelja, ako su uopće uspjeli zadržati zdravu pamet? Zamišljaju li još katkad, poput mene, život u Hrvatskoj gdje svatko daje žmigavac pri skretanju, gdje se na poslu radi, u školama uči i poštuje učitelje, a kod kuće smije? Je li im sve već postalo svejedno, ili za svoju djecu ponekad još ipak zasanjare drugačije vijesti u novinama i na televiziji, vijesti u kojima su junaci crnih kronika samo neki dojučerašnji anonimusi, a ne ministri, premijeri, zastupnici, generali, liječnici, suci, odvjetnici, sveučilišni profesori i menadžeri godine?
Kako se čini, ljudima je svakog dana sve više svejedno, ne sanjare više ni o čemu osim o zgoditku na kladionici ili lotu. Rezignirani, uzdaju se u istu onu sreću koja im je dosad uredno okretala leđa svaki put kad su je očekivali i zazivali. Uvijek se, kučka pokvarena, osmjehivala bezočnijima i drskijima. Natopljeno uzaludnim nadama i jeftinim alkoholom, to je tlo iz kojeg niče Hrvatska budućnosti: još amoralnija i utučenija, još priprostija i "lakša za rukovanje"...

Ali, ruku na srce, nije to samo naša specifičnost, riječ je o globalnom trendu. Oni skloniji teorijama zavjere kazat će vam kako je cijeli svijet na istom tragu, sve podložniji manipulacijama iz "tajnih centara moći" ili već nečeg takvog. Prisebna se čeljad, jasno, s takvim teorijama sprda, ali ipak, kad se čovjek malo osvrne, doista je lako uočiti simptome masovnog uljuljkivanja i zatupljivanja, suptilnih metoda slamanja volje i sofisticiranog navođenja prema nekom od oblika dužničkog ropstva, ili barem ovisništva. U tom svjetlu, čak bi se i ova naša aktualna poplava korupcijskih afera dala iščitati kao svojevrsni spin: ako se svakog dana otkrije novi kriminalni slučaj, pa tako mjesecima, onda će svaki prethodni, kao na inflacijskoj spirali, izgubiti ponešto na važnosti i težini. I polako se zaboravlja na njega. I polako se postaje ravnodušan. A ako se u tebi ipak pojavi bijes, lijepo ga istreseš na kakvom internetskom forumu ili "društvenoj mreži", i onda još (ali u blažoj verziji, da tko ne čuje) na kavi s frendicom, u kafiću omiljenog šoping centra. I brzo to prođe, sutra je novi dan, tko zna kakvu nam aferu on donosi! Ne mora čak nužno ni biti klasična korupcijska (imaju valjda i USKOK-ovci pravo na koji neradni dan u mjesecu!), poslužit će i neka pedofilska, krvno-deliktna, vanjskopolitička, sportska, estradna, prisavska... Pa da odahneš i kažeš: "Fala bogu, danas nema ništa novo o Sanaderu, Polančecu, Barišiću, HAC-u, HŽ-u, Ini, Podravki, Đakovštini, Hypo banci, Croatia osiguranju, Fi-mi Mediji, troškovima izborne kampanje, kamionima, prodavanju ispita, sudskim zastarama..." I barem načas zaboraviš da je i preksutra - novi dan.