VITALNI PISAC I SLIKAR PISAC ALOJZ MAJETIĆ i Daniela Trputec - virtualni i stvarni prijatelji snimljeni ispred Majetićevih slika kojima se odnedavno posvetio'Moj novi roman je feministički i govori o pobjedi tzv. slabijeg spola, koji je zapravo jači spol", kaže Alojz Majetić (72), hrvatski pjesnik i pisac, autor čuvenog zabranjenog romana "Čangi", poznat kao književni buntovnik i jezični inovator te jedan od predstavnika tzv. proze u trapericama, koji je tri godine nakon trećega objavio i svoj četvrti roman "Glasovi ispod površine" u izdanju zagrebačkog VBZ-a. Majetić je u njemu proveo svojevrsni četveroručni prozni eksperiment: kao strastan bloger upoznao je u blogosferi pjesnikinju i blogericu Danielu Trputec, a zatim se iz tog virtualnog prijateljstva počeo rađati roman u kojem su oboje postajali i likovi. Dok smo razgovarali u Majetićevu novozagrebačkom stanu punom njegovih akvarela i ulja, objasnio je kako je roman u osnovi ljubavni, no u njemu važno mjesto zauzima i opis znanstvene zajednice, te karijera i napredovanje glavne junakinje Ilirke, atraktivne znanstvenice, koja je doktorirala akustiku i postiže svjetske rezultate. Kako je Majetić veliki zaljubljenik u znanost, nije odolio da u najnovijem romanu ne ispreplete znanost s bračnim trokutom i to začini svojim znanjem i iskustvom iz novih tehnologija. On je već prije pet godina, među prvima, počeo pisati svoj blog Bestjelesna, znači, pod ženskim pseudonimom, a onda je te blogove sakupio i objavio na Trećem programu Hrvatskog radija i bio - otkriven. Potom je pisao blog Heidegger, iz kojeg je nastao ovaj zadnji roman.

Eksperimentalni roman, četveroručno

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da roman "Glasovi ispod površine" pišete na internetu, četveroručno, zajedno s mladom pjesnikinjom Danielom Trputec?
- Ideja o eksperimentu je došla slučajno. Daniela je mlada blogerica i jednog je dana u bespuću blogova naišla na moj blog Heidegger i ostavila zanimljiv i provokativan komentar, no možda pomalo naivan. Nisam znao o kome se radi, koliko ta djevojka ima godina, odakle je, čime se bavi, baš ništa. Kad sam kliknuo na njen blog Danielaland, otkrio sam svijet za sebe, koji me razgalio. Plijenio je maštom i izrazitom drskošću, te odlučnošću da se ide do kraja i još dalje. Shvatio sam da o ženama ne znam ništa. Danielina vivisekcija otkrila mi je da mi muški žene gledamo dvodimenzionalno, prije svega kao bića suprotnog spola, površno, te da ništa ne saznajemo o njihovim turbulencijama i olujama. Zatim je Daniela počela ostavljati komentare poput lika uživajući da bude ono što joj trenutno padne na pamet, kao da mi je poručivala da roman neće moći bez nje. Prihvatio sam upravo taj glas ispod površine teksta i ušao u avanturu neslućenih razmjera.

NACIONAL: Kako je nastajao roman, jeste li se dogovarali o radnji i likovima?
- Čovjek sam koji voli budućnost i živjeti unaprijed, često imam osjećaj da sam u sadašnje vrijeme došao iz dvadeset i drugog stoljeća. Napravio sam već toliko toga, izdao zbirke pjesama, drame, romane, pa sam se zapitao zašto ne bih krenuo u budućnost s likom koji mi se sam javio. Pomislio sam tko sam zapravo ja, nisam li i ja sam lik? Razmjenjivali smo mailove, chatali, na kraju se i sreli uživo i postali vrlo bliski prijatelji. Daniela je osoba koju jednostavno ili volite ili ne, kod nje nema sredine, u svemu je bilo tako.

Goranin zaljubljen u bicikle i računala

NACIONAL: Glavni likovi su Ilirka i Tomek, a pojavljujete se i vi kao protagonisti. Što su likovi dobili od vas kao muškog, a što od Daniele Trputec kao ženskog dijela tandema?
- Najdramatičnije je bilo kad je Danielina baka Ana, moja vršnjakinja, početkom ljeta smrtno oboljela i uskoro umrla. Rukopis smo trebali predati sredinom rujna, imali smo previše građe i trebalo ju je sažimati, a Daniela se borila s gubitkom osobe koju je neizmjerno voljela. No zatim se bacila svom žestinom u odnos s Ilirkom! Kako se i suautorica Daniela prometnula u lik Daniele u romanu, njena se žestina sudarala sa žestinom koju je kao autorica ugrađivala u lik Ilirke. I zahvaljujući tome dubinski je zasjekla u žensku prirodu.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih pisaca u svojoj generaciji koji se služi kompjutorom, a uz to pišete i svoj blog. Otkud ta ljubav prema novim tehnologijama?
- Rastao sam u Gorskom kotaru koji je sav obilježen šumom i drvenim predmetima. Sve što je bilo željezno mene je opčinjavalo. Prvi susret s biciklom udario me posred čela. Činilo mi se da je skoro pao zrakoplov. Bicikl i računalo - kakav moćan alat! Jeste li se kad spustili biciklom niz Sljeme? Bicikl mi je i danas nadrealan, da ne kažem virtualan. Računalstvo je golema poluga kojom će naš um svladati prepreke koje danas ne možemo ni zamisliti.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti svog dolaska na Filozofski fakultet u Zagrebu i ispričati nekoliko zanimljivih crtica iz tadašnjeg kulturnog života Zagreba?
S Branislavom Glumcem, Dragom Ivaniševićem i Zvonimirom Majdakom- Došao sam u Zagreb iz provincije kasnih 50-ih i, kao i svi ostali mladi provincijalci, osjećao poštovanje prema vrijednostima koje su činile Zagreb. Kako sam već kao gimnazijalac počeo objavljivati pjesme u Vjesniku, a već mi je bila tiskana i prva zbirka "Dijete s brkovima priča", odmah sam se našao na stranicama srednjoškolskog Poleta. Tu je već bila kompletna virovitička petorka od koje su do danas svoj literarni život preživjeli čak dvojica - Branislav Glumac i Zvonimir Majdak. Upoznali smo se već prvih brucoških tjedana na Filozofskom faksu i odmah postali klapa. Već početkom 60-ih pozvao nas je književnik i urednik Marijan Matković na suradnju u časopis Forum. Sa strahom smo predali rukopise i nismo vjerovali očima kad smo ih vidjeli objavljene. U Klubu književnika, kod Nade i Drageca, Miroslav Krleža je jeo grah s kobasicom, ali nismo mu se usudili ni približiti. Zatim smo u Društvu hrvatskih humorista pokrenuli satirički časopis Paradoks i objavljivali oštrice kakve su bile nezamislive u socijalizmu. Zatim smo dogovorili u tadašnjem "Jazavcu" večer pod naslovom "Verba vulgaris". Dok sam ja čitao svoj tekst pod naslovom "Domovina i pička u srcu su mom", striptizeta je oko mene izvodila svoj šou i izazvala pljesak kad mi je u krilo bacila gaćice, a Fadil Hadžić, tadašnji ravnatelj "Jazavca", zabio je glavu među dlanove i naglas zapomagao: "Ode moja dotacija, gotovo je s dotacijom!"

NACIONAL: Kao 25-godišnjak objavili ste u Novom Sadu prvi roman "Čangi" o Gnjusu i zagrebačkoj huliganskoj sredini, koji je bio zabranjen zbog "neistinitog prikazivanja omladine na radnim akcijama te pornografije". Što se zapravo dogodilo?
- U beogradskoj Politici objavljena je u prosincu 1963. prva vijest o sudskom procesu koji se zavrtio oko mog romančića "Čangi". Zabranu je inicirao Aleksandar Ranković, savezni šef jugomilicije, a poces se vodio u Novom Sadu. Optužili su me za pornografiju jer sam u jednoj sceni opisao kako dečki igraju pimpekima Sinjsku alku, što je više komedija nego pornografija. Pozvan je i sudski vještak koji je trebao procijeniti je li optužnica utemeljena, u isto vrijeme izabrana je komisija u kojoj su bili, među ostalima, književnici Oskar Davičo i Marijan Matković, koji su branili roman. Zatim me urednik knjige pokušao nagovoriti da odustanem od inkriminiranih dijelova, no na to nisam htio pristati. Nakon godinu dana sve je nekako zamrlo, a zatim j izdavač pustio ispod stola knjigu u optjecaj, tako da sam je kasnije kupio na Cvjetnom trgu.

NACIONAL: Jeste li tada bili u fazi bračne sreće?
- Moja pokojna supruga Štefanija bila je nastavnica tjelesnog odgoja. Naša bračna sreća imala je dva pola. Prvi, kad nas je mlađahne i krcate energijom spojila čuvena kemija i nosila gotovo cijelo desetljeće, i druga, kad smo redovito gotovo pola svake godine živjeli na otočiću Susku. Tada smo imali prilike osjetiti da samo duži boravak u neprekidnom dodiru s morem donosi ono najvrednije u životu: razlika između organske i anorganske tvari sve je manje važna. To je među ostalim u meni razbuktavalo shvaćanje da je sve virtualno, da je i najstvarnija stvarnost natopljena virtualnošću. Sve je bajka. More i kamen, čovjek i galeb. Svi pričamo istu priču.

Atelje na Susku pod vedrim nebom

NACIONAL: Jeste li na Susku počeli slikati?
- Da, tamo sam napravio atelje, na otvorenom. Sa smetlišta sam dovukao odbačene grede i daske i od svega toga složio drvenjaru u koju mi stanu započete slike, boje, razni alati... Slikam, međutim, samo vani, na otvorenom, na štafelajima koje sam sam sklepao. Zavaravam se da u slike unosim nešto od tog osjećanja da vidim zbivanja u spomenutoj fotosintezi. Prošlog ljeta radio sam seriju slika s motivom riba koje umjesto peraja imaju trepavice. Vežem pojedinosti iz pjesama ili proza s oblicima iz tamošnjeg okoliša.

NACIONAL: U svojoj prozi često opisujete svijet intelektualaca, znanstvenika i umjetnika, najčešće iz svijeta filma i slikarstva. Je li to i vaše društvo u stvarnom životu?
- Dosta sam vremena proveo u Dežmanovoj ulici jer je tamo stolovala glavna televizija i tu sam upoznavao svijet glumaca, redatelja, scenografa i ostalih koji su se motali oko dramskog programa. Kako sam pisao i radijske i TV drame, s Joakimom Marušićem bio sam u Đakovu, Bohinju, Splitu. Svuda nas je bilo, brojne ljude sam upoznavao, s nekima bio dugogodišnji prijatelj. No zbog mnogo čega taj je krug reduciran. Dijelom i zbog toga što od prometne nesreće početkom 90-ih do danas nisam popio doslovno ni kap alkohola. Čak ni na sinovoj svadbi! Družim se samo s antialkoholičarima.

NACIONAL: Je li vaš sin Saša vlasnik cateringa Majetić?
UVIJEK PROVOKATIVAN Pisac Alojz Majetić uvijek je šokirao svojom književnošću pa i sada traži nove putove u svojem pisanju- Da, majku mu je bila sto posto posvećena sportu pa je naslijeđene gene usmjerio na sport. U mladosti je igrao košarku u B-ligi zapad, položio učiteljski ispit za skijanje, pa za instruktora ronjenja, a i profesor je kineziologije. Odmetnuo se ipak u poslove koji mogu donijeti nešto više od "profešure". Vodio me i u Madrid gdje mu je dodijeljena međunarodna nagrada za uspješno vođenje cateringa.

NACIONAL: Kako biste danas definirali sebe kao osobu?
- Što se više gomilaju godine, uvjereniji sam da sam došao iz budućnosti. Dijete sam XX. stoljeća i kad god me napušta optimizam, prisjetim se koliko je, osim zla, velikih stvari donijelo to stoljeće ljudskoj vrsti. Ako i ovo, XXI., napravi toliko velikog i vrijednog, oprostimo mu sva zla jer će na kraju s ponosom moći pokazati plodove triju revolucija započetih u nedavnom dvadesetom: revoluciju s računalstvom, s genetikom i s nanotehnologijom. Globalne i totalne promjene su pred našim vratima. Bez promatranja tog procesa mislim da bi moj život bio besmislen.