10.02.2010. / 15:00

Autor: Ivica Medo

Ivan Šola uoči ZOI-a: Bob nije za plačljivce, mi vozimo i s potresom mozga

Hrvatska posada boba četverosjeda na čelu s prekaljenim pilotom Ivanom Šolom govori o svojim ciljevima na ZOI u Vancouveru, opasnostima koje nosi bob kao sport, skorom potpisivanju bogatog sponzorskog ugovora koji će im pomoći da se probiju među deset najboljih momčadi na svijetu, te otkrivaju neke od najzanimljivijih anegdota

Hrvatska posada boba četverosjeda u sastavu: Ivan Šola, Slaven Krajačić, Igor Marić, Mate Mezulić i prva zamjena Andras HaklitsHrvatska posada boba četverosjeda u sastavu: Ivan Šola, Slaven Krajačić, Igor Marić, Mate Mezulić i prva zamjena Andras HaklitsHrvatska posada boba četverosjeda na čelu s prekaljenim pilotom Ivanom Šolom, Slavenom Krajačićem, Matom Mezulićem, Igorom Marićem, prvom rezervom Andrasom Haklitsom te glavnim logističarom Damirom Novoselcem 6. veljače otputovala je na Zimske olimpijske igre u Vancouveru, gdje će pokušati izboriti mjesto među prvih dvadeset posada, što bi bio fantastičan uspjeh s obzirom na golemu konkurenciju i puno bogatije proračune Nijemaca, Rusa, Amerikanaca, Kanađana, Švicaraca i ostalih favorita.

Ivanu Šoli, nekadašnjem motociklističkom asu, predsjedniku Hrvatskog bob i skeleton saveza te pioniru hrvatskog bob sporta, ovo će biti treći olimpijski nastup nakon premijernog u Salt Lake Cityju 2002. i zatim u Torinu 2006., gdje je nosio hrvatsku zastavu na zatvaranju ZOI, a ta čast pripast će mu i u Vancouveru.
“Deset godina smo aktivni u kontinuitetu, nismo mi neka egzotika. Jamajka, koja je ambasador bob sporta zbog popularnog filma ‘Ledena staza’, nije se uspjela plasirati na posljednje tri zimske olimpijade unatoč golemom budžetu koji su im osigurali bogati sponzori. Fiat im je za ZOI u Torinu osigurao za pripreme milijun eura, ali ni to nije pomoglo”, objasnio je 49-godišnji Šola koji je protumačio i sustav kvalifikacija za ZOI.

“Za 30 mjesta natjecalo se stotinjak posada. Neke reprezentacije, poput Njemačke, imaju pravo i na tri posade. Kvalifikacije su se sastojale od šest utrka, a u konačnom zbroju bodova morali smo biti među 30 posada kako bismo se plasirali na ZOI. Na kraju smo bili 27. Da to nije lako, pokazuje i to što se jedna Francuska nije uspjela kvalificirati, iako ima stazu, tradiciju, već osvojenu olimpijsku medalju i golem budžet.”

Šola nerado govori o proračunu hrvatske bob momčadi: “Budžet njemačke reprezentacije iznosi oko 7 milijuna eura, a naš je samo nekoliko postotaka tog iznosa. Nas dobro prati Hrvatski olimpijski odbor, imamo i jake sponzore. Mogu reći da smo pokriveni u osnovnoj varijanti. Da imamo bolje uvjete, mogli bismo postići i bolje rezultate.”

Otkrio nam je da bi uskoro mogli potpisati bogat sponzorski ugovor s jednom svjetskom kompanijom: “Neću još reći o kome se radi, ali pregovori su pri kraju. Kad potpišemo taj ugovor, na sljedećim ZOI mogli bismo se probiti među deset najboljih, a na Europskom kupu i osvojiti medalju.”

'Najvažnije su klizaljke'

Hrvatska bob posada u Vancouveru vozit će iznajmljeni bob četverosjed marke Singer, njemačke proizvodnje. Među najboljih deset svjetskog kupa nekoliko posada koristi Singer, među njima i momčadi Rusije i Njemačke II, pa se može reći da hrvatska posada raspolaže kvalitetnim bobom.

Maksimalna težina boba četverosjeda smije iznositi između 200 i 220 kilograma, a zajedno s posadom ne smije prelaziti 630 kg, dok mu dužina mora biti između 3,5 do 3,8 metara. Troškovi bavljenja bobom su golemi. Samo jedno spuštanje tijekom treninga stoji najmanje 80 eura, a za dobre rezultate mora ih biti barem pet-šest dnevno. Dodaju li se prijevoz u centre gdje postoje bob staze, logistika, održavanje boba, hrana i spavanje, jasno je da je riječ o golemim iznosima. Neki su zavidni hrvatskoj bob posadi, tvrde da dobiva previše novca od Hrvatskog olimpijskog odbora, no Šola uzvraća:

“Postoje jasne propozicije HOO-a o financiranju sportaša. Za ulazak u program financiranja treba biti među 24 najbolja na svijeta. Mi smo bili 23. na ZOI u Torinu. Pa neka kritičari pokušaju biti među 24 na svijetu u bilo kojem sportu. Potrebno je potrošiti puno novca kako bi se došlo u priliku za natjecanje, a tek potom slijedi proboj među najbolje i eventualni ulazak u program HOO-a.”

Najvažniji dio boba su klizaljke. Dopuštena je samo jedna vrsta materijala, ali poanta je u lukovima klizaljki. Što su lukovi veći, bob je brži, no veći luk je pilotu teže kontrolirati. Ali, ako je topliji led, veći luk propada u led i onda taj luk koči brzinu boba. Topliji led je do minus 4. Postoje klizaljke i za snijeg, jer nekad se natjecanja održavaju dok pada snijeg ili kiša. Prema propisima svaka momčad može imati tri para klizaljki koji se klasificiraju pečatom i moraju se upotrebljavati do kraja sezone. Za ZOI se mogu prijaviti još tri dodatna para. Nijemci prije početka sezone testiraju 30-ak vrsta klizaljki i na kraju izaberu tri najbolje. Budući da su vremenske razlike u okviru jedne sekunde, svaki nedostatak može biti presudan. Bob natjecanja četverosjeda na ZOI održat će se 26. i 27. veljače u zimskom sportskom centru Whistler, stotinjak kilometara od Vancouvera. Hrvatska posada već je isprobala stazu, ali samo u bobu dvosjedu.

“Ta staza napravljena je prije dvije godine i morala je proći testove pa je ondje organizirana utrka Svjetskog kupa. Mi smo ondje proveli sedam dana. Dvosjed nije isto što i četverosjed koji je puno brži i gdje su sile puno veće, ali staza je ista pa je to korisno iskustvo”, kaže Šola koji je nakon desetogodišnjeg iskustva pilotiranja bobom stekao priličan ugled među kolegama. “Odvezao sam oko tisuću vožnji, a od toga je bilo pedesetak prevrtanja. U zadnje dvije godine na dvjesto spuštanja imao sam dva prevrtanja. To je vrlo dobar prosjek, nedavno su se prevrnuli i osvajači zlatne olimpijske medalje iz Torina.”

Potres mozga u Cortini d'Ampezzo

Najopasnije prevrtanja Šola je doživio u Cortini d’Ampezzo, u zimu 2002. na natjecanju za Svjetski kup: “Udarili smo glavama u lamperiju u jednom zavoju. Dečki su mi rekli da sam ih sve izvadio iz boba, a onda sam pitao člana posade Đulijana Koludra: ‘A gdje se mi to nalazimo?’ On će mi: ‘U Cortini na Svjetskom kupu’, a ja mu odgovorim: ‘Što mi tu uopće radimo.’ Imao sam dosta težak potres mozga. Zabranili su mi nastup, ali ja sam opet sutra vozio. Trebali su nam neki bodovi. U bobu, tko god dođe do cilja, može biti sretan. Pri tom prevrtanju dobrano smo se izgruvali, to je kao da vas zatvore u jednu prostoriju, nabiju vam kacigu na glavu i deset ljudi vas mlati bejzbolskim palicama. Ali nije bilo suza, jer plačljivci nisu za bob”, slikovito je objasnio hrvatski bob pilot broj jedan i neustrašivi ljubitelj brzina.

Šola kaže da bob nije toliko opasan kao motociklizam, u kojem je osvojio sve moguće domaće nagrade, no ipak priznaje: “Neki strah uvijek postoji, ali nije to onaj panični strah. Dostiže se brzina i do 130 km/h, u pitanju su velike sile koje idu do 6 G, to je na razini vojnih zračnih pilota, samo što to u bobu traje puno kraće pa ne moramo nositi zaštitno odijelo. Na svijetu postoji 15 staza, Svjetski kup se vozi na osam do deset staza. Na svaku stazu pilot mora doći najmanje tri-četiri puta da bi je upamtio. Svako jutro prije treninga i prije utrke pješice se prolazi staza, imamo hodalice za led, analizira se svaki zavoj i on se vizualno doživljava. Netko u zavoje ulazi odozgo prema dolje, a ja ulazim odozdo prema gore. Budući da sam došao iz motosporta, lakše mi je tako zapamtiti stazu."

Za one koji ne znaju, bob nema volan, nego se s njim upravlja s dvaju konopa pričvršćenih o prednji dio klizaljki, a to nije nimalo lako. Najveće mogućnosti upravljanja s bobom su u zavojima, kad centrifugalna sila vrši pritisak na klizaljke o zaleđene stijenke staze.
Staze imaju svoje koeficijente težine od 5 do 10. Šola ističe kako je potrebno puno vremena i rada da bi se došlo do desetke: “Bobom sam se počeo baviti 1998. Na stazi koeficijenta 5 od prve četiri vožnje triput sam se prevrnuo. Mislio sam da sam totalni antitalent. Nema šanse da se netko bez sedam godina aktivnog bavljenja bobom uopće spusti do cilja. O drugom da i ne govorim. Ako iziđemo iz zavoja broj 18 na prvim treninzima u Vancouveru, mi ćemo biti zadovoljni. Prije utrke vizualiziram stazu, jer zavoji dolaze tako brzo da ponekad ne znaš je li lijevi ili desni. Zbog toga se moraju ponavljati u glavi. Bob je stresan sport, ali ja već godinama uživam u njemu. Dokaz je i mali broj prevrtanja. Ja sam ipak rođen za brzine.”
Većinu od tri hrvatske olimpijske momčadi boba četverosjeda sačinjavali su bivši atletičari. Tako je i danas.

Slaven Krajačić bivši je sprinter, a trenutačno radi kao trener u fitness centru Miljenka Raka, poznatog stručnjaka za fizičku pripremu sportaša. Krajačić je zadužen za kondicijsku spremu članova posade i sinkronizaciju momčadi pri guranju i uskakanju u bob.
“Desetinka na startu može donijeti pola sekunde prednosti na cilju. Zaletišta su dugačka između 25 i 40 metara, pa se mora uložiti velika snaga u guranju, ne smije se dopustiti ni u jednom trenutku da bob klizi sam, a uskakanje mora biti savršeno”, objašnjava Krajačić ističući da u bobu nije dozovoljeno kočenje na stazi: "Koči zadnji u bobu i to isključivo samo kad se prođe cilj."
Mate Mezulić, atletičar iz Pule, također sprinter, prvi je Istranin koji će nastupiti na Zimskim olimpijskim igrama. Andras Haklits vrhunski je kladivaš, bivši mađarski i trenutačni hrvatski reprezentativac, finalist OI u Pekingu i Svjetskog prvenstva u Berlinu. Uz Šolu jedini je neatletičar Igor Marić, kick boksač iz Splita, koji se okušao i u manekenstvu.

“Za vrijeme jednog turnira zamijetili su me ljudi iz mode, predložili mi da se bavim manekenstvom pa sam neko vrijeme proveo u Milanu. Dobro mi je išlo, ali sam brzo odustao. Nije to posao za mene, ja sam prije svega sportaš, volim brzine i adrenalin, pa sam se okušao u bobu i nakon nekoliko godina treninga upao u prvu momčad”, priča Marić koji u hrvatskoj bob momčadi slovi kao veliki zavodnik. “Iako smo zatrpani obvezama, nađe se vremena za upoznavanje s bobašicama. Neke su vrlo zgodne, ugodno popunjene, kao ona kojoj je nedavno puknuo kombinezon na nezgodnom mjestu.”

Haklits je pridruženi član momčadi još od ZOI u Torinu: “Jednom sam ih gledao na televiziji i pomislio kako bi bilo zanimljivo pokušati. Nazvao sam Šolu, a on mi je rekao da sam dobrodošao ako sam spreman na rad i strpljenje. Nakon gotovo pet godina upao sam u prvu momčad i sad idem na ZOI”, kaže Haklits, jedan od rijetkih sportaša koji će se nakon Vancouvera moći pohvaliti da je sudjelovao i na ljetnoj i na zimskoj olimpijadi. Haklits je prva rezerva u momčadi, a sa svojih 115 kilograma obvezno sjedi na mjestu zadnjeg kočničara. Kaže da mu je male probleme pravio Hrvatski atletski savez, čijim čelnicima nije bilo po volji što nastupa u bobu, ali na kraju je sve riješeno na obostranu korist. Haklitsu bavljenje bobom dobro dođe u zimskim mjesecima radi održavanja forme.

'Ginemo za Hrvatsku'

Bob je sport starijih sportaša pa se ne treba čuditi što je 49-godišnji Šola još uvijek glavni pilot hrvatske posade. U bobu se juniorima smatraju sportaši do 26 godina, a njime se počinju baviti tek s 18. Pokazalo se da su najkorisniji sportaši iz atletike zbog svoje eksplozivne snage, ali ima tu i dizača utega, kick boksača i ostalih.

“Tko ne može skočiti tri metra, ne može se baviti bobom. Marić skače 3,40. Treba trčati sto metara između 11 i 11 i pol sekundi, trideset metara ispod 4. Jedan od parametara je i tjelesna masa. Najidelanije je da u posadi svatko imao po sto kilograma”, objasnio nam je Šola koji pomalo žalosno kaže kako je bob u Hrvatskoj egzotika. “Možda zato što je sve počelo u toplom Splitu. Ali danas imamo nekoliko klubova u cijeloj Hrvatskoj, u Puli, Rijeci, Zagrebu, Splitu... Imali smo i državno prvenstvo u Innsbrucku na kojem je nastupilo šest posada. Bob je specifičan sport, to nije masovan sport, njim se ne može baviti puno ljudi. To je sport koji ima odlike Formule 1. Nema pet Schumachera, pa tako ni pet Šola u Hrvatskoj. Ona zemlja koja ima dvije posade velika je sportska nacija, a Francuska ima samo jednu, jednako kao i Hrvatska. Hrvatska ima i šest posada dvosjeda. Planiramo od Nikole Nimca, vozača skeletona, napraviti pilota boba dvosjeda, pa četverosjeda. U principu najjače nacije u bobu regrutiraju ljude iz skeletona jer oni već napamet znaju sve staze na svijetu, a to je jako važno.”

Hrvatska bob posada školuje se u Njemačkoj, s čijim bob savezom ima odlične odnose. Nijemci su najuspješnija nacija u bobu, ali rado prenose svoje znanje sportašima iz manje uspješnih država. Šola kaže da su puno naučili od Nijemaca, ali su i Nijemci imali koristi od Hrvata: “Donijeli smo im živost. Prije je bilo nepojmljivo da kasne na trening, a sad mi njih čekamo. I bolje je raspoloženje, ima smijeha, zafrkancije. Naravno da smo mi na početku kasnili, gdje će Dalmatinci ustajati na vrijeme u ranim jutarnjim satima kad je vani minus 25. Sjećam se da smo u Torinu bili u 13.00 na pizzi, a trka je bila u 16.00. Postigli smo respektabilan rezultat, bili smo 23., a naš trener Alex Szelig, bivši osvajač zlatne olimpijske medalje, hvatao se za glavu.”

Mezulić je podsjetio kako su na jednom natjecanju suci morali čekati Šolu da se pojavi na zaletištu:“Već su nas htjeli diskvalificirati, kad je Šola iskočio iz auta mašući rukama i galameći da ga pričekaju. U trku je navukao kacigu, uskočio u bob i bez pogreške nas dovezao do cilja. On je zaista fenomen.”

Šola se prisjeća i jedne od najzanimljivijih anegdota s početka svoje bob karijere:

“Kad smo 1999. prvi put došli u bob kamp u Innsbrucku, htjeli smo odmah početi s četverosjedom, ali nisu nam dali, pa smo morali voziti dvosjed, a nas je bilo četvorica i morali smo se izmjenjivati. Bilo je dosta prevrtanja, a jedna od egzotičnih momčadi, čini mi se, Južnokorejci, pitala me bismo li im ustupili jednog člana, jer ionako imamo višak. Kad sam to rekao svojim kočničarima, jedan od njih - Jakov Deković - ispalio je kao iz puške: ‘Nema šanse. Ako moram ginuti, ginem samo za Hrvatsku.’”

Abramovič pilotira za Rusiju

Kladiteljima će dobro doći Šolina prognoza favorita za medalje u bobu četverosjedu u Vancouveru: "Nijemci su dosad uvijek bili favoriti, ali sad bi bili zadovoljni i trećim mjestom. Ima barem 15 posada koje mogu do zlata. Rusi su aktualni pobjednici Svjetskog kupa, Latvijci drže rekord staze, a Amerikanci su sve deklasirali u posljednjim utrkama za Svjetski kup. Tu su još i Švicarci i Kanađani. Sve su to momčadi koje imaju budžete od 7 do 10 milijuna eura, a pilot Rusije III preziva se Abramovič. Kažu da ima veze s Romanom Abramovičem pa možete misliti imaju li Rusi novaca. Velik bi uspjeh bio kad bismo se plasirali među dvadeset najboljih."

Vezane vijesti

Opet palo staklo sa zagrebačkog Hoto tornja, ozlijeđen zaštitar

Opet palo staklo sa zagrebačkog Hoto tornja, ozlijeđen zaštitar

Sa zgrade Hoto tornja (zgrada T-coma) u Savskoj ulici u Zagrebu pao je komad staklene stijene pri čemu je ozlijeđen zaštitar, doznaje se u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika