Objavljeno u Nacionalu br. 744, 2010-02-16

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Gorki poraz u Splitu

U mom splitskom kvartu nije bilo prekršaja koji investitor i politički pokrovitelji nisu napravili. Obećavali su čuda, kleli se u napredak, izmijenili GUP, gradili bez dozvole, rušili stabla... Sve smo prijavljivali, nitko nije reagirao

Grad je živi i pulsirajući organizam koji se može širiti i bujati samo prema van. Počne li bujati unutra i iznutra, riječ je o bolesti, najvjerojatnije karcinomu. Potpisao sam nekolicinu peticija, izjava, tužbi, prijava i novinskih tekstova o krajnje suspektnoj i kancerogenoj ideji o izgradnji četiriju nebodera u mojem kvartu, u širem centru Splita, na terenu koji vlasnički nije nimalo čist i na parkiralištu za stanare moje zgrade.


NEMA U ZAKONIMA TOG PREKRŠAJA KOJI INVESTITOR i njegovi lokal- politički pokrovitelji u tom projektu nisu napravili. Štoviše, uzvraćali su prijavama i tužbama (sve su im redom odbačene, ali bez ikakva daljnjeg efekta), uvredama, pa čak i prijetnjama. Obećavali su čuda, kleli se u razvoj i napredak, proglašavali nas “kupusarima” (ma što to značilo u centru grada) i lobirali gdje god su mogli da se za naš prosvjed ne čuje. Izmijenili su GUP u skladu sa svojim interesima, nekadašnji projekt dječjeg igrališta i uglovnice s višeetažnom nadzemnom garažom pretvorili u zonu za stambeno-poslovnu izgradnju, od tri slijepe uličice napravili gradske prometnice i raskrižja bez ijedne uporabne dozvole i srušili dvadesetak stabala u to ime... Sve smo prijavljivali mjerodavnima, ali nitko nije reagirao, od kotara, preko grada, sve do vlade. Ured predsjednika Republike, ako se ne varam, bio je jedina instanca kojoj se nismo obratili. Ko vas jebe, kupusari – glasila je implicitna poruka sa svih legalnih i mjerodavnih adresa. Onda su počela iskopavanja za troetažnu podzemnu garažu i temelje četiriju nebodera. Stradao je pritom i Dioklecijanov akvedukt – nitko se nije obazirao ni na to. U to mi je doba, sjećam se, došlo dvoje mladih konzervatora koje sam već danima viđao kako se muvaju po gradilištu, pitali su me smiju li s mojeg prozora fotografirati akvedukt; poslao sam ih u materinu i zalupio vrata. U to smo doba već imali opsežnu kolekciju dokumenata, od fotografija izvornog stanja i rušenja stabala, preko katastarskih nacrta i zemljišno-knjižnih izvadaka, do iscrpno argumentiranih prijava, molbi i zahtjeva, ali – nitko nas, ponavljam, nigdje nije šljivio. Tad se netko sjetio da krenemo uživo prosvjedovati. Tako je! Ali od nekoliko stotina ljutitih građana hrabrosti je za naš nemoćnički mimohod po kvartu skupilo tek nas dvadesetak. I ne znam što je bilo jadnije: to što nas je policajac u zgužvanim hlačama (sve smo uredno unaprijed prijavili, baš kao da smo pravi građani, a ne neki tamo kupusari) tjerao da hodamo uz rub našeg nekadašnjeg parkirališta kako ne bismo ometali promet novoprobijenom blatnjavom ulicom), ili to što su nas s prozora, iza odškrinutih zavjesa, promatrali susjedi s jamačno opravdanim razlozima za to da nam se ne pridruže u prosvjedu. Od tri televizije koje su nas snimale, samo je jedna emitirala prilog o našem mirnom buntu, iako smo svima podijelili kompletnu dokumentaciju. Od pet radija – dva. Od pet novina – jedne, a to nije bila (tad još splitska) Slobodna Dalmacija. Tad smo konačno počeli shvaćati što se zbiva oko nas. Skopčali smo da smo zapravo crne ovce u bijelom blejavom stadu, postrojenom u redu za šišanje. Sinulo nam je da se izlažemo radi budala koje ne shvaćaju što im se događa. I da će nam te budale prve okrenuti leđa kad ljosnemo nosom o ledinu. I zastati nakratko nad nama i reći: “Pa zar vam nisam rekao da nemate šanse protiv bande?! Lijepo smo vam svi govorili, ali vi niste htjeli slušati!”

O DA, GOMILA NEUMREŽENIH I NEUTJECAJNIH LJUDI tumačila mi je unaprijed što će se dogoditi i nagovarala me da dignem ruke od te besmislene borbe, pojma pritom nemajući da se takve svinjarije mogu događati ponajviše zahvaljujući takvu njihovu stavu. Baš njihovim glasom i argumentima svojedobno mi je jedan dragi gospodin tumačio kako itekako ima smisla ulagati gradske novce u rekonstrukciju maksimirskog stadiona, jer će najam poslovnih prostora za deset godina isplatiti cijelu investiciju. Eno mu stadiona danas, petnaest godina kasnije. Isti glas i ista argumentacija koriste se i sad, u obrani Horvatinčićeva i Bandićeva dubljenja rupe ispod Cvjetnog trga, Tinu ispod guzice. “Auto na korzu”, tako se zove Ujevićeva zbirka pjesama iz 1932., ali za nju, ili barem njezin naslov, danas ne želi znati nitko iz skorostečne (odnosno vječnostečne!) bulumente hohštaplera, polutana i ziheraša koji, ne birajući uvrede, javno udaraju po građanima željnima, jednostavno, svoga grada. Zdravoga, bez karcinoma u trupu ili mozgu.

NEGO, DA SE VRATIM NA SPLIT. NARAVNO, IZGUBILI SMO I SVE BITKE i cijeli rat. Moju zgradu danas okružuju tri bespravno izvedena i nigdje službeno ucrtana raskrižja, na kojima pješački prijelazi služe samo za parkiranje automobila i dostavnih vozila. Parkiralište mojih nijemih i bezvoljnih susjeda danas je uska dvosmjerna ulica bez uporabne dozvole, a ispod četiri siva (doslovno siva!) i ružna nebodera s majušnim prozorima stere se troetažna garaža u kojoj kroz dan ne otpočine više od dvadesetak automobila, preskupa je. Koliko vidim, ni u samim tim neboderima nema više od trećine zaživjelih stanova, preskupi su. Od dvadesetak poslovnih prostora u prizemlju, također preskupih, funkcioniraju samo četiri: jedan kafić (još jedan!), jedan butik (još jedan!), jedan kozmetički salon (još jedan!) i još jedan odvjetnički ured... Ujutro, dok srčem kavu, podignem zavjesu i bacim oko preko puta, u kuhinju svojih novih susjeda: skoro da im mogu pročitati uvozničku deklaraciju na kutiji žitnih pahuljica. I onda se osmjehnem, gorko i poraženo, ali ipak nekako zadovoljno: ja sam za taj pogled platio dvije tisuće maraka po kvadratu, a oni 2800 eura...

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika