Renato BaretićDa, baš kao što kaže Davor Butković (doduše, u listu koji na svojem web-portalu istovremeno reklamira i Antu Pavelića i majice za mlade srpske nacionaliste, ali tko još mari za vjerodostojnost...), bio je to "govor kakav smo čekali godinama". Inauguracijska besjeda Ive Josipovića odisala je kritičkim optimizmom, političkom sveobuhvatnošću i umjereno poetičnom jasnoćom. A onda je krenulo...

Prvo se novi predsjednik odrekao Marka Rakara, predviđenog za tajnika predstojnika predsjedničkog ureda, jer je čovjek poreznicima dužan gotovo pola milijuna kuna i još se usudi tvrditi da je državi već podmirio 95 posto svojih dugovanja - pa čime se bavio, zaboga, i na što je mislio ako mu je 420 tisuća kuna tek preostalih pet posto?!? - potom se krenulo sumnjati u svim slušateljima dragu Zrinku Vrabec-Mojzeš, čija riječ zasigurno nije bila među najbeznačajnijima u poslovanju Radija 101, dužnog državi, na ime poreza (valjda nije i tu riječ samo o pet posto duga?!) debelih 19 milijuna kuna, pa je iz savjetničkog tima brzopotezno otfikario nesuđenog savjetnika za poljoprivredu i selo Matu Mlinarića (lik je godinama uzimao od države proizvođačke poticaje, a da za to vrijeme nije posijao ni pšenicu za pod bor!), a onda je iz naftalina izvučen i slučaj Drage Pilsela, najavljenog pisca predsjedničkih govora, koji je svojedobno, balav i pijan, bacao Molotovljeve koktele na sinagogu tamo daleko u Argentini, gdje je odrastao...

Na stranu sad to što kreatorima hrvatske virtualne stvarnosti ide na živce spoznaja da je predsjednik Josipović ogromnom broju ljudi nekako odveć simpatičan i previše izravan, premda je "nedovoljno karizmatičan" - pravo je pitanje u ovom postinauguralnom slučaju: zašto čovjek nije zatražio sigurnosnu provjeru svih svojih potencijalnih suradnika? Zašto je vjerovao instinktu, umjesto razboru, pa mu sad mediji kroje kadrovsku politiku u uredu? Da, i ja vjerujem da bi mi Drago Pilsel pisao odlične govore za latvijsko-poljsko-ukrajinsku turneju, ili onu brazilsko-čileansko-paragvajsku, ali ne bih si nipošto htio dopustiti mogućnost da me neki tamo, bilo kakav, europski ili američki idiokrat stisne za muda primjedbom: "Heh, zgodno je sve to što ste kazali, ali znate li vi uopće da je pisac vaših govora u mladosti bio pripadnik nacifašističke mladeži koja je u Argentini pokušala spaliti sinagogu? Ako vjerujete takvoj osobi, onda kompromitirate sve što pričate i bit će uistinu teško Hrvatskoj zatvoriti ova preostala pregovaračka poglavlja u skorije vrijeme..."

Da se razumijemo, nije meni Drago ništa kriv, dapače, siguran sam da će me nazvati čim ovo vidi i da ćemo nas dvojica lako riješiti možebitni nesporazum, ali ne radi se tu ni o njemu ni o meni. Zvuči patetično i mrvicu ljigavo, znam, ali - radi se o Hrvatskoj i svima nama u njoj. I radi se, naravno, o obavještajnim službama. Dovraga, ako već postoji to famozno "obavještajno podzemlje", imamo li ikakvoga "obavještajnog nadzemlja"? Prizemlja barem? Imamo li ijednu službu koja bi bila u stanju, pri volji i po pravilu službe, na vrijeme dojaviti novoizabranom predsjedniku države nešto u stilu: "dobar vam je on kadar, ali ima neke repove iz prošlosti; bezazlene, ali ipak vas zbog njih svatko može, kad god poželi, stisnuti za jaj... pardon, testise"?

Čemu služe te tajne službe, ima li ih uopće iznad zemlje? I, ako ih ima, kome misle da bi trebale biti lojalne? Je li zaista njihova jedina svrha da prikupljaju kompromitantne informacije o svakome od nas samo zato da bi jednoga dana tim saznanjima mogli nauditi nekome važnijem, nekome tko im u aktualnom rasporedu karata ne bude po volji? Je li im uistinu od Hrvatske i njenih građana važnije to da svojom nezainteresiranošću kompromitiraju Josipovića već prvi dan mandata?

A i sam predsjednik, na kraju krajeva, zar nije imao načina i vremena (od proglašenja izbornih rezultata do inauguracije prošlo je više od mjesec dana!) da dođe do informacija o svim potencijalnim slabim točkama i "mekim trbusima" svih ljudi kojima se u uredu nakanio okružiti? Zar nije shvatio da je njegovim izborom, kako god okreneš, ipak nezadovoljno gotovo 40 posto birača i da među njima ima ohoho likova koji će mu smještati gdje god stignu, izravno ili posredno?

Ako je još za vrijeme kampanje onako blisko surađivao sa Sašom Perkovićem (što je još jedan u niski bisera novog predsjednika u prvom tjednu vladanja!), zar mu nije mogao odmah nakon pobjede reći: "Čuj, daj nek mi tvoji dečki malo diskretno provjere ljude s ovog popisa, možda ima nekih detalja koje ja ne znam, pa da se ne blamiram bez veze ako ih imenujem. Ili barem da znam kako ću braniti i njih i sebe, jer sto posto će biti prigovora na moj odabir suradnika"? Zašto to Josipović nije napravio? Ako je zaboravio, zašto mu to Perković sam nije sugerirao u trenutku kad mu je postalo jasno da će ostati na istome mjestu u Uredu predsjednika? Zar to ne bi bilo profesionalno, ili barem korektno, prema novom šefu?

Sve u svemu, prvi potezi i prvi radni dani novog hrvatskog predsjednika ostavljaju dojam neočekivane površnosti, možda čak i naivnosti. Ili je posrijedi tek neiskustvo, što bi bila apsolutno najbolja varijanta. To što je Ivo Josipović zajahao prošlog četvrtka nije nikakav krotki, dresirani lipicanac, to je ranjeni, šugavi i bijesni vepar, pun buha i krpelja. Jahačev miran glas i lijepe riječi iz inauguracijskoga govora to gorsko zvjere nimalo ne smiruju, dapače. Netko je to predsjedniku morao na vrijeme objasniti.