SLIKARSTVO, GLAZBA I - POLITIKA Ivica Propadalo, osim scenografijom, bavio se rock glazbom, slikarstvom, dizajnom i uređenjem interijera, a sad se prvi put okušao u osmišljavanju scenografije za političku manifestaciju"U životu sam bio rock glazbenik, inženjer elektrotehike, slikar, a sad se bavim dizajnom i scenografijom. Ispada kako sam imao sreće jer uvijek sam radio nešto što sam volio i pritom su bili zadovoljni svi s kojima sam surađivao. Nije to tako loše, uzme li se u obzir da sam dosad napravio oko 500 scenografija, a za svoj rad primio dvadesetak nagrada", priča Ivica Propadalo.

Prošlog tjedna izradio je i scenografiju za predsjedničku inauguraciju Ive Josipovića. Kaže da su reakcije bile uglavnom pozitivne, iako je zbog strogog protokola odustao od nekih ideja. Posebno je zadovoljan jer se scenografija svidjela Josipoviću, s kojim je dugogodišnji prijatelj, i u razgovoru ga atribuira isključivo s "Ivo". Dodatni razlog zadovoljstva je u tome što Propadalo nikada nije radio scenografije za političke manifestacije, iako je prije dvije godine bio na meti kritika nakon što je izradio scenu za koncert Marka Perkovića Thompsona u Maksimiru. Sad se vraća organizaciji glazbenih događaja i pripremama za ovogodišnji Porin i Hrvatski radijski festival.

NACIONAL: Autor ste scenografije za inauguraciju Ive Josipovića, a prije dvije godine radili ste scenu i za nastup Marka Perkovića Thompsona na Dinamovu stadionu. Reklo bi se da nemate ideoloških predrasuda?
- Nikad u životu nisam radio za stranke ili političare, osim lani kad sam radio pozornicu za Sabor HSLS-a, i to je sav moj angažman u vezi s politikom u ovih 20 godina višestranačja. Često sam se pitao jesam li neozbiljan pa me političari ne žele, ali Ivo Josipović doslovce je prvi čovjek koji je od mene tražio da napravim scenografiju koja je u vezi s politikom. Većina mojih poslova povezana je s glazbom, a izrada Thompsonove pozornice za mene nije politika. Naravno da se Josipović i Thompson razlikuju, ali mislim da čovjek treba svakom poslu pristupiti predano. U svakom slučaju, ponosan sam na posao koji smo napravili na predsjedničkoj inauguraciji.

NACIONAL: Što je trebala predstavljati crvena kocka?
- Budući da Ivu poznajem dvadesetak godina, kao i zato što prvi put imamo normalnu smjenu predsjednika države, razmišljao sam kako je riječ o mlađem čovjeku koji nije isključivo profesionalni političar nego i glazbenik i sveučilišni profesor. Došao sam na ideju vala, kao simbola promjena i neke nove energije, a na njemu se nalazila crvena kockica koja simbolizira Hrvatsku. Taj duh promjena željeli smo dočarati na cijelom Markovu trgu i zato se val nalazio i na govornici, stolicama i stolu na kojem je Ivo potpisao predsjedničku prisegu. Osim toga, na stolu se nalazio i natpis na latinskom koji u prijevodu znači "Zaboravi na privatno, radi za opće dobro", koji mi je sugerirao dubrovački prijatelj Andrija Seifried, jer to piše na vratima Kneževa dvora. Josipović je imao puno povjerenje u Miranda Mrsića i svoj tim, i kada su oni rekli da im se sviđa moja ideja, prihvatio ju je i predsjednik.

NACIONAL: Otkad poznajete Ivu Josipovića?
- Upoznali smo se negdje 1994. kad je počela dodjela Porina. Surađivali smo u pitanjima autorskih prava i dodjela glazbenih nagrada. Ivo je uvijek znao što hoće i mislim da će biti jako dobar predsjednik.

NACIONAL: Kad je u pitanju Thompson, je li vaša ideja scene s ukrštenim mačevima?
- To ja nisam izmislio. Thompson je također čovjek koji zna što hoće i što god mu predlagali, on donosi odluke. Mač se već nalazio na omotu njegova CD-a i dogovorili smo se da se na koncertu na bini nalaze dva velika mača. On je želio da se u jednom trenutku ti mačevi podignu, ali to je bilo jako skupo i prezahtjevno pa se odustalo. U produkcijskom pogledu, smatram da je scenografija njegovih koncerata jako dobra.

NACIONAL: Problem oko njega je što je ikona desnice, i na koncertima ima ikonografije koja asocira na ustašku?
- Bavim se potpuno normalnim poslom. Tko je za Thompsona, a tko protiv njega, totalno je nebitno. Posao sam prihvatio jer je bio izazov, a dok sam gledao koncert na televiziji, djelovao je moćno i scenografija je u općem dojmu odigrala pozitivnu ulogu.

Lijepe mladenačke uspomene iz sarajeva

NACIONAL: Što bi vam u budućnosti bilo profesionalni izazov?
Stara postava benda Teška industrija- Možda scenografija za koncert U2. Što god radio, uvijek se ponašam kao da sam đak-prvak koji ne zna ništa. Trenutačno radim Hrvatski radijski festival, što mi je izazov jer je prošlogodišnji Opatijski festival ocijenjen jako dobrim. Nakon trogodišnje stanke u Biogradu opet radim Porin, a velik mi je izazov i scenografija povodom 50-godišnjice glume Špire Guberine, koju postavljamo u Hrvatskom narodnom kazalištu. Špiro je veliki hrvatski glumac, a privatno jako draga osoba, i bilo mi je jako drago kad me zamolio da napravim pozornicu za njegovu obljetnicu.

NACIONAL: Koliko je poznato, scenografijom ste se počeli baviti slučajno?
- Moje dvije životne ljubavi su bile glazba i slikarstvo, ali čini mi se da nam je svima negdje zapisano što će biti s nama. Tako sam slučajno ušao u scenografiju, i to na nagovor tadašnje HTV-ove urednice Marije Nemčić. Ona mi je, zajedno s upravnim odborom Porina u kojem je tada bio i Ivo Josipović, ponudila da napravim skulputuru Porina. Pomislio sam da je luda jer do tada nisam napravio ni jednu skulpturu, ali Marija Nemčić je vidjela neke moje radove i imala više povjerenja u mene nego ja sam. Imao sam prijatelja Vladu Bužanića, koji je povjesničar umjetnosti, i on mi je dao desetak knjiga o hrvatskoj povijesti i kulturama Merovinga, Karolinga i Vikinga. Tada sam otkrio da Porin nije samo opera nego legenda koja je povela Hrvate u borbu protiv Franaka. Po toj legendi Porin je imao veliku ljubav koja se zvala Zorka, a bila je kći Ljudevita Posavskoga, i na kraju su pobijedili Franke. Tada sam shvatio da svakom poslu moram pristupiti ozbiljno i studiozno, i od tog vremena reagiram jednako bez obzira radim li Klapski festival u Kaštelima ili predsjedničku inauguraciju. Vjerojatno je to razlog zašto sam za svoj rad dobio dvadesetak nagrada. Godinu dana poslije prvog Porina Marija Nemčić i Ksenija Urličić naručile su izradu kipa Dore, a te 1995. napravio sam i prvu scenografiju prilikom koncerata u Opatiji na kojima je nastuplo nekoliko dueta, među ostalima i legendarni Ben E. King. Ispada da sam u sve to uletio slučajno, a sada već 15 godina živim od scenografije i dizajna.

NACIONAL: Rijetkost je i to da netko iz Livna završi na studiju u Sarajevu, a ne u Zagrebu?
- Srednju školu završio sam 1969., a kako se u Zagrebu nisam uspio upisati na Elektrotehnički fakultet, otišao sam studirati u Sarajevo. Moram priznati da je Sarajevo iznimna sredina i u tom gradu sam proveo nekoliko lijepih godina. Drago mi je da sam postao dio tadašnje poznate sarajevske pop-rock scene na kojoj smo bili mi iz Teške industrije, Indeksi, Bijelo dugme, Pro arte i Zdravko Čolić. Teška industrija je bio kultni bend koji je imao brojne poklonike, a gitarist Vedad Hadžiavdić i ja ujedno smo svirali i u Čolićevu pratećem bendu koji se zvao Kod. Nastupali smo i na Euroviziji i Čolinoj turneji "Gori vatra". Onda smo se posvađali i odlučio sam prekinuti s muzikom, prodao sam instrumente i trideset godina nisam gitaru uzeo u ruke. Tek prije nekoliko godina Hadžiavdić me nagovorio da opet okupimo Tešku industriju, sada imamo novu pjevačicu i snimili smo album koji zvuči nevjerojatno. Glazba me ponovno oslobađa i sretan sam da ne moram misliti o poslovima, nego kakav ćemo snimiti album i hoćemo li nastupiti na ovogodišnjoj Dori.

NACIONAL: Ali početkom 70-ih ste, kao dotadašnji član poznatog rock sastava, završili na radu u rudniku?
- Otprilike tako. U Sarajevu sam diplomirao elektrotehniku, a u životu se držim židovske poslovice „miš koji ima jednu rupu kratkog je životnog vijeka", odnosno, nikada se ne treba baviti samo jednim poslom. U to vrijeme bio sam basist u Teškoj industriji, jednom od vodećih bendova u Jugoslaviji, ali nisam htio čitav život reproducirati nečiju glazbu. Otac je inzistirao da se vratim kući, na neki način kao da je osjećao da će uskoro umrijeti. Nije mi žao što sam ga poslušao jer vratiti se nakon estrade u Livno i raditi u rudniku mrkog ugljena bilo je zaista zanimljivo iskustvo. Najprije sam kraće vrijeme bio zaposlen u lokalnoj školi za učenike u privredi, a potom godinu dana kao inženjer u rudniku. Ustajao sam ujutro u četiri, i u šest sati sam bio na poslu, nekoliko stotina metara ispod zemlje, gdje sam nadgledao električne instalacije. Povratak u Livno je važan i jer je značio povratak u slikarstvo. Na nagovor jednog školskog prijatelja počeo sam slikati, a slikarstvo mi je kasnije obilježilo život.

Tko ne riskira, ne profitira

NACIONAL: Jeste li se zato preselili u Zagreb?

IVO JOSIPOVIĆ 18. veljače u podne ispred crkve Sv. Marka prisegnuo je za trećeg hrvatskog predsjednika, okružen scenografijom koju je prema njegovu zahtjevu osmislio i izradio Ivica Propadalo- Najprije sam u Zagrebu služio vojni rok, a u ovom gradu sam upoznao i svoju buduću suprugu Sanju Hajnšek. Odlučio sam ostati, a poslije smo dobili dvoje djece -Marko je danas suvlasnik PR-agencije, a kći Lana je zaposlena u odvjetničkom uredu. Supruga i ja smo se razveli, a ona je šefica neurologije na Rebru. Cijeli život volim slikati, iako sam u školi imao trojku iz crtanja. Nastavnik nije imao sluha za moje slike jer se nisam uklapao u njegove sheme. Kad sam puno godina kasnije za svoje slike osvojio međunarodnu Grand prix nagradu, iz Beograda me nazvao taj nastavnik i rekao da sam najveće razočaranje u njegovu životu jer nije uspio prepoznati moj talent. "Možete zamisliti kakvo ste vi bili razočaranje za mene", odgovorio sam.

NACIONAL: Reklo bi se da ste primjer priče o socijalističkim umjetnicima. Bili ste samouki slikar zaposlen u rudniku, Končaru i Ini?
- U Končaru sam radio godinu dana, a zatim sam prešao u Inu isključivo zato što je u to vrijeme Ina njegovala radničko stvaralaštvo. Oni su silno podržavali radnike koji su se bavili umjetnošću i slali su me na različita natjecanja. Najprije sam pobijedio na amaterskom natječaju Ine, zatim na zagrebačkom natjecanju likovnog-radničkog stvaralaštva, a sljedeće godine na hrvatskom i napokon na jugoslavenskom natječaju. Istovremeno sam dogurao do položaja šefa elektrobiroa u Ina projektu, onda su mi jednoga jutra, negdje 1989., ponudili funkciju direktora Ina projekta. Rekao sam: "Hvala, ali ja dajem otkaz i idem u umjetnike." Iz današnje perspektive mogu zaključiti da tko ne riskira, taj i ne profitira, ali u onim predratnim vremenima moj otkaz je izazvao podjednak šok i u Ini, a i kod kuće.
izložbe u nizozemskoj i norveškoj

NACIONAL: Zašto ste odlučili riskirati?
- Vjerujem u Boga, i sanjao sam da trebam ostaviti posao i samo se baviti umjetnošću. Vjerovao sam da će mi dolaziti poslovi, i bilo mi je važno samo da mogu zaraditi više nego što mi je bila plaća u Ini. Počeo sam izlagati u galerijama u Nizozemskoj i Norveškoj, tako da su stizale narudžbe i imao sam posla.

NACIONAL: Kritičari vas svrstavaju u naivno slikarstvo?
- To je tako kod nas. Kad ne znaju u koju ladicu će vas svrstati, onda kažu kako ste naivac, modernist ili nešto treće. Nisam završio akademiju i slikam onako kako znam, a opet, dobitnik sam Grand prixova za portret, crtež i minijaturu. U prošlosti sam često slao svoje radove na izložbe, a sada više volim napraviti samostalnu izložbu, poput one koju sam imao prije tri godine u Muzeju za umjetnost i obrt. Drago mi je kada moje radovi sviđaju ljudima koje cijenim. Recimo, bio sam lud za grupom Animals, i kada su 1980. svirali u Domu sportova, dvije svoje slike sam poklonio njihovu pjevaču Ericu Burdonu, koji je skupa s Darkom Glavanom došao u moj atelje. Kad je prije nekoliko godina svirao na Šalati, opet smo se sreli i rekao mi da moje slike još uvijek drži na zidu. S Glavanom sam bio velik prijatelj, on je napisao predgovor mojoj knjizi i doista sam se šokirao kad sam čuo da je poginuo.

NACIONAL: Koji su vam najdraži slikari?
IVICA PROPADALO autor je scenografije kontroverznog Thompsonova koncerta na maksimirskom stadionu- Ima ih dosta, od Chagalla do Picassa. Drag mi je nadrealizam, a u zadnje vrijeme sve više volim apstrakciju i geometriju u slikarstvu.

NACIONAL: Prošle godine umro vam je brat, i to nakon što je u alkoholiziranom stanju proveo noć u policiji. Jeste li, kako ste najavljivali, tužili policiju?
- Nismo, jer to nisu željela bratova djeca koja žive u Sarajevu. Dubravko i ja smo bili jasko bliski i njegova smrt u meni je ostavila duboku prazninu, a da šok bude još veći, tri mjeseca prije toga umrla nam je i mama. Obdukcija je pokazala da na njegovu tijelu nije bilo nasilja, što znači da policija nije postupala brutalno. Ali doznali smo da je Dubravku aorta u trbuhu puknula dva dana prije smrti, a to znači kako bi bio spašen da je odveden na triježnjenje u bolnicu, umjesto u policijsku stanicu. Prošla je godina otkako je umro, ali nema dana a da ga se ne sjetim.