Objavljeno u Nacionalu br. 745, 2010-02-23

Autor: Marko Biočina

Obmana na 61. sjednici Vlade

INA-MOL: Sanader i Polančec prevarili ministre

NA SJEDNICI VLADE 24. prosinca 2008., tadašnji ministar gospodarstva Damir Polančec, prezentirajući dogovor Hrvatske i Mađarske oko Ine, ministrima je predstavio znatno uljepšanu verziju svog dogovora s MOL-om i prešutio niz važnih činjenica iz svog pisanog izvješća

29. 1. 2009. NAKON Polančecova kratkog izlaganja, Vlada
je, bez ikakve rasprave, jednoglasno prihvatila dogovor između Ine i MOL-a29. 1. 2009. NAKON Polančecova kratkog izlaganja, Vlada je, bez ikakve rasprave, jednoglasno prihvatila dogovor između Ine i MOL-aBio je Badnjak, 24. prosinca 2008. kad se vlada tadašnjeg premijera Ive Sanadera sastala pretposljednji put te godine. U to vrijeme Hrvatska je već bila u znatnoj mjeri pogođena svjetskom ekonomskom krizom, zbog neriješenih graničnih pitanja sa Slovenijom pregovori s Europskom unijom bili su blokirani, a nagovještavao se i spor Rusije i Ukrajine koji će tek tjedan dana kasnije rezultirati nestašicom plina. Ipak, usprkos svim tim problemima, sjednica Vlade prošla je u dobrom raspoloženju, premijer Sanader najavljivao je kraj pregovora s Europskom unijom tijekom 2009., ministar Božidar Kalmeta novu prometnu strategiju po kojoj će kamioni smjeti voziti samo autocestama, a tadašnja ministrica obitelji Jadranka Kosor iznijela je svoj šestogodišnji plan aktivnosti vezanih za zaštitu prava i interesa djece.

Ta 61. sjednica Vlade ni po ničemu se ne bi razlikovala od stotina drugih koje je tijekom svog mandata održao Ivo Sanader, da nije bilo točke broj šest na njezinom dnevnom redu. Upravo tada, između rasprave o nacionalnom programu za kontrolu otpornosti bakterija na antibiotike i odluke o utvrđenju jamstvenog potencijala Hrvatske agencije za malo poduzetništvo, hrvatska vlada je mađarskom MOL-u predala upravljanje nad nacionalnom naftnom kompanijom Inom.


Naime, u opisanoj atmosferi je potpredsjednik Vlade Damir Polančec prvi i zadnji put svoje kolege u Vladi, ali i hrvatsku javnost, upoznao s onim što je dogovorio tijekom višemjesečnih pregovora s mađarskom kompanijom. Temeljem tog dogovora Hrvatska je praktički u potpunosti izgubila mogućnost utjecaja na poslovanje najveće hrvatske kompanije u kojoj i dalje ima vlasnički udjel od 44 posto. S druge strane, uz tek tri posto više dionica, MOL je u potpunosti zavladao Inom, a godinu dana kasnije u javnosti su se pojavile sumnje kako je Mađarima u nelegalnim okolnostima namjerno pogodovao Polančec, koji je pregovore vodio samostalno, bez ikakvog nadzora.

Polančec se od tih otpužbi branio argumentima kako je ugovor s MOL-om sklopljen odlukom Vlade i kako je on o svemu što je dogovorio pravovremeno obavijestio ostale ministre i premijera. To je u formalnom smislu i točno, Polančecov izvještaj o tijeku pregovora, kao i sam ugovor nekoliko tjedana kasnije u Vladi su prihvaćeni jednoglasnom većinom, bez ikakve rasprave.

Nacional ekskluzivno donosi stenogram sjednice iz kojeg se može zaključiti kako je Polančec tada članovima Vlade predstavio znatno uljepšanu verziju svog dogovora s MOL-om i prešutio niz važnih činjenica koje je naveo u svom pisanom izvješću. Pritom iznio je i nekoliko krupnih neistina, a najveća među njima odnosi se na rad posebnog Povjerenstva koje je Vlada imenovala 14. veljače 2008. za pregovore s MOL-om.

24.12. 2008. PREMIJER SANADER sa Slobodanom Uzelcom,
Jadrankom Kosor, Draganom Primorcem i Ivanom Šimonovićem nakon sporne, 61. sjednice Vlade24.12. 2008. PREMIJER SANADER sa Slobodanom Uzelcom, Jadrankom Kosor, Draganom Primorcem i Ivanom Šimonovićem nakon sporne, 61. sjednice VladeTo peteročlano Povjerenstvo, koje se sastojalo od ministara i državnih tajnika, kojem je predsjedao Polančec, iz procesa pregovora isključeno je već nakon nekoliko sastanaka, iako nikad nije formalno raspušteno. Cijele pregovore na sebe je preuzeo sam Polančec da bi u izvješću ustvrdio kako je pregovore ipak vodilo Povjerenstvo. Radi se o očitoj neistini, a nejasno je zašto na nju nije reagirao ministar financija Ivan Šuker koji je bio član Povjerenstva i koji je znao da nije sudjelovao u pregovorima s MOL-om.

Nadalje, Polančec nigdje u svom govoru nije spomenuo kako će faktički sve ključne odluke vezane za operativno poslovanje kompanije biti prepuštene mađarskoj kompaniji. Dapače, Polančec je taksativno nabrojio novu raspodjelu mjesta u upravi i nadzornom odboru kompanije, ali je pritom izostavio ključne pojedinosti.

Tako ostali članovi Vlade nisu bili upoznati s činjenicom da će u šesteročlanoj Upravi koja se sastoji od tri čovjeka koja imenuje Vlada i tri koje imenuje MOL, presudan glas u slučaju neodlučnog glasanja imati predsjednik Uprave, osoba iz MOL-ove kvote. Radi se o ključnoj pojedinosti u podjeli upravljačkih prava, jer je temeljem nje, uz većinu u Nadzornom odboru, MOL stekao i kontrolu nad drugim ključnim upravljačkim tijelom u tvrtki.

Puno veći dio svog izlaganja Polančec je posvetio nabrajanju pitanja o kojima će Nadzorni odbor morati odlučivati jednoglasnom odlukom, te koja se temeljem toga ne mogu donijeti bez pristanka Vlade. Ipak, ta pitanja su faktički jedina na koja Vlada i može utjecati, a taj dio pregovora Polančec je predstavio kao veliki uspjeh, iako uobičajeno takvu razinu prava često imaju i vlasnici puno manjeg udjela u pojedini kompanijama. Ipak, i taj dio predstavljen je vrlo općenito, bez konkretnih brojki i analize što pojedino pravo znači u kontekstu poslovanja kompanije, iz čega bi se moglo doći do zaključka da veći dio njih nema pretjeranu važnost.

Vrlo slično Polančec je kolegama u Vladi objasnio i dogovor o izdvajanju plinskog biznisa iz Ine, tvrdeći kako je to nužnost zbog sigurnosti dobave i činjenice da će Ina od 2012. zbog direktiva EU početi plin prodavati po tržišnoj cijeni. Pritom je prešutio da je preuzimajući funkciju generalnog uvoznika plina od Ine država faktički preuzela i oko 4 milijarde kuna gubitaka koje bi kompanija do 2012. pretrpjela zbog regulirane cijene po kojoj ga smije prodavati. U takvim okolnostima, ali i s obzirom na autoritet koji je Polančec tada uživao u Vladi ne čudi što je njegov izvještaj jednoglasno prihvaćen.

Mjesec dana kasnije, 29. siječnja 2009. dogovor Polančeca i MOL-a, formaliziran je u obliku tri ugovora. Uz kratko Polančecovo izlaganje Vlada ih je bez ikakve dodatne rasprave jednoglasno prihvatila. Pritom je prihvatila i obvezu direktonog financiranja dijela otkupne cijene plinskog skladišta Okoli, u vrijednosti od 200 milijuna kuna, a cijelu transakciju pokrila državnim jamstvom. Mađarska kompanija započela je pripreme za preuzimanje kontrole nad poslovanjem Ine, što se formalno i dogodilo pet mjeseci kasnije, 10. lipnja kad je imenovano novo vodstvo kompanije.

TRANSKRIPT SA SJEDNICE VLADE

LUKAVA PREZENTACIJA
Damir Polančec u svom je izvještaju na Badnjak 2008. lukavo birao riječi kako drugi ministri ne bi dobili
pravu sliku o dogovoru Ine i MOL-a,
primjerice da će zahvaljujući tom
sporazumu MOL steći kontrolu i nad drugim ključnim upravljačkim
tijelom u tvrtkiLUKAVA PREZENTACIJA Damir Polančec u svom je izvještaju na Badnjak 2008. lukavo birao riječi kako drugi ministri ne bi dobili pravu sliku o dogovoru Ine i MOL-a, primjerice da će zahvaljujući tom sporazumu MOL steći kontrolu i nad drugim ključnim upravljačkim tijelom u tvrtkiSANADER: E sad idemo na točku šest. Izvješće o tijeku pregovora Vlade i MOL-a o Ini. Uvodno, prije nego dam riječ potpredsjedniku Polančecu, reći ću da po postojećem Zakonu o privatizaciji Ine su se stekli uvjeti nakon 5 godina, to je prošlo u listopadu, da se mora napraviti novi međudioničarski ugovor. To je prvo: drugo, mi smo nedavno donijeli odluku, političku, da u ovoj situaciji nećemo prodavati dionice hrvatske države u Ini, niti ćemo mijenjati dionice. Hoćemo li to raditi u budućnosti, vidjet ćemo. Ali želimo prije svega, radi energetske neovisnosti Hrvatske donijeti takvu odluku u ovom trenutku. I treći, zbog istih razloga, energetske neovisnosti potpredsjednik Vlade i naš pregovarački tim, imali su zadaću da pregovaraju s MOL-om oko izdvajanja plinskog posla iz Ine. To su dakle bile aktivnosti u proteklih nekoliko mjeseci, pa molim potpredsjednika da izvijesti o pregovorima.
POLANČEC: Hvala lijepa, gospodine predsjedniče. Prije svega, mi dozvolite reći da dakle, postojeći međudioničarski ugovor koje su potpisale Vlada Republike Hrvatske i MOL predviđa redefiniranje međusobnih odnosa u onome trenutku kada jedan od partnera, odnosno Vlada Republike Hrvatske, u ukupnoj vlasničkoj strukturi padne ispod 50 posto. To je bio jedan od razloga zbog čega se krenulo u nove pregovore. Drugi bitan razlog leži u činjenici da je nakon potpisa ugovora prvog kupoprodajnog ugovora, kojim je 25 posto plus 1 dionica prodano MOL-u, dakle isteklo pet godina, od datuma toga potpisa, a od tih pet godina Vlada Republike Hrvatske imala na neki način pravo veta, odnosno morala je dati suglasnost za bilo koju vrstu raspolaganja dionicama Ine od strane MOL-a. To su 2 najvažnija razloga zašto smo pokrenuli pregovore. Pregovore je vodilo posebno povjerenstvo koje je Vlada osnovala još 14. veljače 2008. godine. Zakon o privatizaciji Ine je onaj ishodišni dokument iz kojega svi ostali dakle, dokumenti proizlaze. Podsjetit ću nas da je Zakon o privatizaciji Ine predvidio pet različitih modela privatizacije. Prvi prijenos bez naknade braniteljima i njihovim obiteljima 7 posto dionica Ine. Drugo prodaja određenog paketa strateškom partneru. Treće prodaja do 7 posto dionica sadašnjim i bivšim zaposlenicima i četvrto da je omogućena prodaja putem inicijalne javne ponude koju smo mi vrlo uspješno i proveli. Zahvaljujući činjenici da je, kao što sam rekao, u ove četiri točke, konzumiran Zakon o privatizaciji Ine dolazimo do današnje vlasničke strukture. A ona je takva da Vlada RH danas ima 44,85 posto dionica u Ini, a MOL je stekao nakon dobrovoljne javne ponude ukupno 47,16 posto dionica Ine, odnosno on danas ima više dionica nego Vlada RH. Jedan posebni ili jedan izuzetno važan dio pregovora bili su pregovori o takozvanom korporativnom upravljanju, odnosno ustroju budućih upravljačkih tijela u samoj Ini. Moram reći da je izdogovarano, a naravno sve to treba biti verificirano kroz dokumente, odnosno novi dioničarski ugovor sljedeće. Da bi novi nadzorni odbor ubuduće trebao imati 9 članova, od kojih bi 5 predlagao MOL, 3 RH, odnosno Vlada RH i jednog zaposlenici te da RH predlaže predsjednika nadzornog odbora, a MOL potpredsjednika što naravno treba potvrditi skupština društva. Uprava Ine bi u budućem razdoblju trebala imati 6 članova, od kojih 3 predlaže MOL 3 predlaže hrvatska strana. Odnosno hrvatska strana predlaže 3 a tri MOL. I dolazi do još jedne novine, a to je da bi se izdvojilo, dakle odvojilo funkciju člana Uprave od funkcije izvršnog direktora, pa se tako uvodi dakle izvršni menadžment u upravljanje Inom. Moram reći da je najiscrpnije pregovore bilo voditi u dijelu kad govorimo o korporativnom upravljanju, koje se odnosi na takozvane „reserved matters“, odnosno zadržana pitanja, odnosno pitanja u kojima RH zadržava pravo veta. Odnosno pitanja po kojima nadzorni odbor donosi odluku isključivo jednoglasno. Takvih je pitanja puno. Ja ću nabrojiti neka od najvažnijih pitanja. Prije svega ne može se dakle dogoditi bez suglasnosti RH promjena imena, prestanak djelatnosti Ine, promjena sjedišta Ine, raspolaganje rafinerijama Rijeke i Siska, de-listanje Ininih dionica sa Zagrebačke burze, raspolaganje benzinskim postajama. Ne mogu se donositi odluke o zaduženju Ine ili povezanih društava iznad određene razine. Ne može se donositi odluke bez jednoglasne odluke nadzornog odbora o zajedničkim ulaganjima u „downstream“. Ne može se donositi odluke o prodaji imovine iznad određene imovine. Bilo kakva promjena računovodstvenih politika također zahtjeva jednoglasnu odluku nadzornog odbora. Mora se jednoglasno donositi odluka i o politici dividende i posebice važno, mora se jednoglasno usvajati poslovnik o radu kako uprave tako i nadzornog odbora Ine. Samim ovim novim dioničarskim ugovorom redefiniraju se dakle i prava MOL-a u raspolaganju dionicama Ine. Pa smo uspjeli ispregovarati dodatno dakle pravo veta na raspolaganje dionicama Ine u vlasništvu MOL-a od najmanje dvije godine. Kako je tijekom pregovora došlo i otvorilo se pitanje moguće zamjene dionica dogovoreno je sljedće ukoliko dvije godine od potpisa novog ugovora dođe do zamjena dionica ili dodatnog, dodatne prodaje određenog paketa dionica MOL-u, pravo veta se produžava za još dodatne tri godine. Uz to uspjeli smo ispregovarati još dva instituta koja smatramo izuzetnim, izuzetno važnim. Prvo ukoliko ikada dođe do promjene vlasničke strukture u MOL-u na način da MOL bude preuzet odnosno da netko postane većinski dioničar u MOL-u u tom slučaju RH ima pravo reotkupa cjelokupnog paketa dionica po fer cijeni koju bi utvrdio procjenitelj angažiran od Vlade RH. Isto tako, ukoliko bi MOL od dana potpisa ugovora odlučio ikada, a nakon isteka pete godine kada mi imamo pravo veta, prodati dionice Ine, RH ima pravo prvokupa tih dionica. Što se tiče eventualne zamjene dionica koju sam spomenuo, moramo, moram reći da smo definirali dakle jedan dokumenat kojeg zovemo Protokol o eventualnoj zamjeni dionica i na početku moram naglasiti da je to dakle neobvezujući dokumenat. Ali taj dokumenat uređuje na koji bi se način dakle postupalo u slučaju zamjene dionica. Ukoliko dođe do eventualne zamjene dionica, njoj bi naravno prethodila procjena fer vrijednosti obaju dionica. I dionica Ine i dionica MOL-a od strane međunarodne revizorske kuće po najboljim međunarodnim standardima. Isto tako ako bi došlo do zamjene dionica, Vlada RH postala bi suvlasnik u MOL-u odnosno vlasnik MOL-ovih dionica pa predlažemo i definiranje takozvanog investicijskog ugovora kojim se utvrđuju naša prava kao dioničara u MOL-u. Naravno, jedno od tih važnih prava Vlada RH imala bi između ostalog i predstavnika u odboru direktora MOL-a, a isto tako imala bi pravo na dokapitalizaciju u slučaju bilo kakve buduće dokapitalizacije MOL-a. Možda je najvažnije po meni, najvažnije pitanje od strateškog značaja je pitanje izdvajanja plinskog biznisa. Dakle, predlažemo osnivanje, definiranje takozvanog glavnog ugovora ili „master agreementa“ o plinskom poslovanju. Dozvolite mi prije toga nekoliko rečenica koje govore o tome što je danas tržište plina, što su danas naše potrebe za plinom. Potrebe RH za plinom u 2008. su na razini 3,2 milijardi metara kubnih, od čega 40 posto RH namiruje dakle uvozom od gotovo jednog jedinog dobavljača to je tvrtka Gazprom, a 60 posto namirujemo proizvodnjom dakle iz domaćih bušotina. Cijena po kojoj uvozimo ovih 40 posto plina dakle definira se po određenoj formuli a varijable za utvrđivanje te cijene su prije svega cijene naftnih derivata koji služe u toplinarstvu za proizvodnju toplinske energije. A to su mazut za 3,5 posto sumpora i mazut za 1 posto sumpora i ekstra lako loživo ulje. Prosječna cijena kroz 2008. godinu plina uvoznog plina, bila je 2,38 kuna a u toj cijeni 0,35 lipa odnosno 0,35 kuna po metru kubnom čine troškovi transporta od terminala Veliki Kapušani do hrvatske granice. Dakle, prosječna nabavna cijena ruskog plina 2,38 kuna dok je prosječna prodajna cijena na hrvatskom tržištu 1,22 kuna. Tu se vidi veliki nesrazmjer i moram napomenuti da direktive Europske Unije nalažu da cijena domaćeg plina do 2012. postane referentna tržna cijena a to je cijena po kojoj se mogu nabaviti preostale potrebne količine plina koje neka zemlja ne može namiriti dakle vlastitom proizvodnjom. Zašto sve ovo navodim? Navodim da dođemo do ključnog razloga zašto je nužno izdvojiti plinski biznis, otkupiti plinski biznis iz Ine. Ukoliko plinski biznis ostane u sastavu Ine, Ina će svoj plin sutra prodavati po približno istim cijenama koje, po približno istim cijenama kao i ruski plin. Stoga možemo zamisliti hoće li Ini biti interes da ta cijena bude što je moguće niža ili da bude viša. TO je jedan od ključnih razloga zašto predlažemo otkup plinskog biznisa iz Ine. Ina d.d. bi osnovala dvije tvrtke kćeri, odnosno već je osnovala dvije tvrtke kćeri. Jedna tvrtka kćer koja bi se bavila dakle snadbdjevanjem tržišta Hrvatske plinom i druga tvrtka kćer u koju bi bilo unijeto podzemno skladište plina Okoli i koja bi postala operater tog podzemnog skladišta plina. Izdefinirana je formula po kojoj bi do konca, do 2014. godine cijena domaćeg plina, dakle plina koje bi to novo društvo koje ćemo mi otkupiti otkupljivala od Ine rasla po toj formuli, s ciljem da i nakon 2014. godine cijena domaćeg plina bude do 3 posto niža od cijene dakle referentne tržišne cijene. Isto tako, valja napomenuti, da bi se izdvajanje odnosno otkup ovog plinskog biznisa trebao dogoditi do konca lipnja 2006. godine. Što se pak tiče podzemnog skladišta plina, odnosno tvrtke kćeri koja je operater podzemnim skladištem plina, Plinacro bi bila tvrtka koja bi dakle RH bi kroz Plinacro putem Plinacra otkupila tu tvrtku od Ine i to na način da dakle, se potpiše ugovor temeljem bi kojeg Plinacro angažirao neovisnog procjenitelja koji bi imao zadatak do otprilike 20. siječnja procijeniti vrijednost takve tvrtke, a onda bi se do 31. siječnja izdogovarali uvjeti, načini dakle otkupa toga društva. Isto tako, na kraju treba reći da je dio ovog cijelog paketa i ubrzanje izgradnje interkonekcije. Povezivanje dakle plinovodnog sustava RH i Republike Mađarske, koje bi po originalnim planovima trebalo završiti do druge polovice 2011. godine. Po ovome dokumentu dakle, obvezuju se dvije strane završiti taj projekat do konca 2010. godine čime Hrvatska dobiva novi dobavni pravac, čime Hrvatska sebi omogućuje dobavu plina s nižim troškovima tranzita. Sve ovo dakle su rezultati naših pregovora. Sve ovo naravno treba biti verificirano kroz adekvatne dokumente na kojima ako ovo izvješće bude prihvaćeno, na ovoj sjednici Vlade, dakle, radimo do trenutka kada ih nećemo moći, kada ćemo ih moći prezentirati Vladi i vjerojatno onda i na Vladi usvojiti. Evo, gospodine predsjedniče ovih višemjesečnih, ne lakih i ne jednostavnih pregovora.
SANADER: Ne znam jesi li spomenuo postotak vlasništva Ine i MOL-a.
POLANČEC: Jesam predsjedniče.
SANADER: OK.
POLANČEC: Mogu još jedanput. Dakle mi imamo u ovom trenutku četrdeset...
SANADER: Da javnost zna koji je postotak odnosa države i MOL-a.
POLANČEC: Naravno, mi imamo dakle, 44,85 posto dok u ovome trenutku MOL ima 47,16 posto dionica Ine.
SANADER: Dobro, hvala. Predlažem Vladi da prihvatimo izvješće potpredsjednika. Tko je za? Hvala lijepo. I sedma točka, potpredsjednik Polančec. Prijedlog odluke o utvrđenju jamstvenog potencijala Hrvatske agencije za malo gospodarstvo.
POLANČEC: Hrvatska agencija za malo gospodarstvo ili skraćeno HAMAG ima jednu osnovnu misiju. Njena misija je da u projektima, dakle, u kreditnim aranžmanima...
-KRAJ-

Vezane vijesti

Sanader nikad nije tražio da razgovaramo o INA-i i MOL-u

Sanader nikad nije tražio da razgovaramo o INA-i i MOL-u

Josip Friščić, bivši potpredsjednik Hrvatskog sabora i bivši čelnik Hrvatske seljačke stranke (HSS-a), HDZ-ovog koalicijskog partnera u bivšoj Vladi,… Više

Komentari

registracija
11/1/10

fluid, 23.02.10. 17:23

Gdje si tovare 64?Tko je izmanipulirao Sanadera i Polančeca?Ili su oni bili glavni manipulatori!?Magarac jedan!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika