TRANSKRIPT SA SJEDNICE VLADE
LUKAVA PREZENTACIJA
Damir Polančec u svom je izvještaju na Badnjak 2008. lukavo birao riječi kako drugi ministri ne bi dobili
pravu sliku o dogovoru Ine i MOL-a,
primjerice da će zahvaljujući tom
sporazumu MOL steći kontrolu i nad drugim ključnim upravljačkim
tijelom u tvrtkiSANADER: E sad idemo na točku šest. Izvješće o tijeku pregovora Vlade i MOL-a o Ini. Uvodno, prije nego dam riječ potpredsjedniku Polančecu, reći ću da po postojećem Zakonu o privatizaciji Ine su se stekli uvjeti nakon 5 godina, to je prošlo u listopadu, da se mora napraviti novi međudioničarski ugovor. To je prvo: drugo, mi smo nedavno donijeli odluku, političku, da u ovoj situaciji nećemo prodavati dionice hrvatske države u Ini, niti ćemo mijenjati dionice. Hoćemo li to raditi u budućnosti, vidjet ćemo. Ali želimo prije svega, radi energetske neovisnosti Hrvatske donijeti takvu odluku u ovom trenutku. I treći, zbog istih razloga, energetske neovisnosti potpredsjednik Vlade i naš pregovarački tim, imali su zadaću da pregovaraju s MOL-om oko izdvajanja plinskog posla iz Ine. To su dakle bile aktivnosti u proteklih nekoliko mjeseci, pa molim potpredsjednika da izvijesti o pregovorima.
POLANČEC: Hvala lijepa, gospodine predsjedniče. Prije svega, mi dozvolite reći da dakle, postojeći međudioničarski ugovor koje su potpisale Vlada Republike Hrvatske i MOL predviđa redefiniranje međusobnih odnosa u onome trenutku kada jedan od partnera, odnosno Vlada Republike Hrvatske, u ukupnoj vlasničkoj strukturi padne ispod 50 posto. To je bio jedan od razloga zbog čega se krenulo u nove pregovore. Drugi bitan razlog leži u činjenici da je nakon potpisa ugovora prvog kupoprodajnog ugovora, kojim je 25 posto plus 1 dionica prodano MOL-u, dakle isteklo pet godina, od datuma toga potpisa, a od tih pet godina Vlada Republike Hrvatske imala na neki način pravo veta, odnosno morala je dati suglasnost za bilo koju vrstu raspolaganja dionicama Ine od strane MOL-a. To su 2 najvažnija razloga zašto smo pokrenuli pregovore. Pregovore je vodilo posebno povjerenstvo koje je Vlada osnovala još 14. veljače 2008. godine. Zakon o privatizaciji Ine je onaj ishodišni dokument iz kojega svi ostali dakle, dokumenti proizlaze. Podsjetit ću nas da je Zakon o privatizaciji Ine predvidio pet različitih modela privatizacije. Prvi prijenos bez naknade braniteljima i njihovim obiteljima 7 posto dionica Ine. Drugo prodaja određenog paketa strateškom partneru. Treće prodaja do 7 posto dionica sadašnjim i bivšim zaposlenicima i četvrto da je omogućena prodaja putem inicijalne javne ponude koju smo mi vrlo uspješno i proveli. Zahvaljujući činjenici da je, kao što sam rekao, u ove četiri točke, konzumiran Zakon o privatizaciji Ine dolazimo do današnje vlasničke strukture. A ona je takva da Vlada RH danas ima 44,85 posto dionica u Ini, a MOL je stekao nakon dobrovoljne javne ponude ukupno 47,16 posto dionica Ine, odnosno on danas ima više dionica nego Vlada RH. Jedan posebni ili jedan izuzetno važan dio pregovora bili su pregovori o takozvanom korporativnom upravljanju, odnosno ustroju budućih upravljačkih tijela u samoj Ini. Moram reći da je izdogovarano, a naravno sve to treba biti verificirano kroz dokumente, odnosno novi dioničarski ugovor sljedeće. Da bi novi nadzorni odbor ubuduće trebao imati 9 članova, od kojih bi 5 predlagao MOL, 3 RH, odnosno Vlada RH i jednog zaposlenici te da RH predlaže predsjednika nadzornog odbora, a MOL potpredsjednika što naravno treba potvrditi skupština društva. Uprava Ine bi u budućem razdoblju trebala imati 6 članova, od kojih 3 predlaže MOL 3 predlaže hrvatska strana. Odnosno hrvatska strana predlaže 3 a tri MOL. I dolazi do još jedne novine, a to je da bi se izdvojilo, dakle odvojilo funkciju člana Uprave od funkcije izvršnog direktora, pa se tako uvodi dakle izvršni menadžment u upravljanje Inom. Moram reći da je najiscrpnije pregovore bilo voditi u dijelu kad govorimo o korporativnom upravljanju, koje se odnosi na takozvane „reserved matters“, odnosno zadržana pitanja, odnosno pitanja u kojima RH zadržava pravo veta. Odnosno pitanja po kojima nadzorni odbor donosi odluku isključivo jednoglasno. Takvih je pitanja puno. Ja ću nabrojiti neka od najvažnijih pitanja. Prije svega ne može se dakle dogoditi bez suglasnosti RH promjena imena, prestanak djelatnosti Ine, promjena sjedišta Ine, raspolaganje rafinerijama Rijeke i Siska, de-listanje Ininih dionica sa Zagrebačke burze, raspolaganje benzinskim postajama. Ne mogu se donositi odluke o zaduženju Ine ili povezanih društava iznad određene razine. Ne može se donositi odluke bez jednoglasne odluke nadzornog odbora o zajedničkim ulaganjima u „downstream“. Ne može se donositi odluke o prodaji imovine iznad određene imovine. Bilo kakva promjena računovodstvenih politika također zahtjeva jednoglasnu odluku nadzornog odbora. Mora se jednoglasno donositi odluka i o politici dividende i posebice važno, mora se jednoglasno usvajati poslovnik o radu kako uprave tako i nadzornog odbora Ine. Samim ovim novim dioničarskim ugovorom redefiniraju se dakle i prava MOL-a u raspolaganju dionicama Ine. Pa smo uspjeli ispregovarati dodatno dakle pravo veta na raspolaganje dionicama Ine u vlasništvu MOL-a od najmanje dvije godine. Kako je tijekom pregovora došlo i otvorilo se pitanje moguće zamjene dionica dogovoreno je sljedće ukoliko dvije godine od potpisa novog ugovora dođe do zamjena dionica ili dodatnog, dodatne prodaje određenog paketa dionica MOL-u, pravo veta se produžava za još dodatne tri godine. Uz to uspjeli smo ispregovarati još dva instituta koja smatramo izuzetnim, izuzetno važnim. Prvo ukoliko ikada dođe do promjene vlasničke strukture u MOL-u na način da MOL bude preuzet odnosno da netko postane većinski dioničar u MOL-u u tom slučaju RH ima pravo reotkupa cjelokupnog paketa dionica po fer cijeni koju bi utvrdio procjenitelj angažiran od Vlade RH. Isto tako, ukoliko bi MOL od dana potpisa ugovora odlučio ikada, a nakon isteka pete godine kada mi imamo pravo veta, prodati dionice Ine, RH ima pravo prvokupa tih dionica. Što se tiče eventualne zamjene dionica koju sam spomenuo, moramo, moram reći da smo definirali dakle jedan dokumenat kojeg zovemo Protokol o eventualnoj zamjeni dionica i na početku moram naglasiti da je to dakle neobvezujući dokumenat. Ali taj dokumenat uređuje na koji bi se način dakle postupalo u slučaju zamjene dionica. Ukoliko dođe do eventualne zamjene dionica, njoj bi naravno prethodila procjena fer vrijednosti obaju dionica. I dionica Ine i dionica MOL-a od strane međunarodne revizorske kuće po najboljim međunarodnim standardima. Isto tako ako bi došlo do zamjene dionica, Vlada RH postala bi suvlasnik u MOL-u odnosno vlasnik MOL-ovih dionica pa predlažemo i definiranje takozvanog investicijskog ugovora kojim se utvrđuju naša prava kao dioničara u MOL-u. Naravno, jedno od tih važnih prava Vlada RH imala bi između ostalog i predstavnika u odboru direktora MOL-a, a isto tako imala bi pravo na dokapitalizaciju u slučaju bilo kakve buduće dokapitalizacije MOL-a. Možda je najvažnije po meni, najvažnije pitanje od strateškog značaja je pitanje izdvajanja plinskog biznisa. Dakle, predlažemo osnivanje, definiranje takozvanog glavnog ugovora ili „master agreementa“ o plinskom poslovanju. Dozvolite mi prije toga nekoliko rečenica koje govore o tome što je danas tržište plina, što su danas naše potrebe za plinom. Potrebe RH za plinom u 2008. su na razini 3,2 milijardi metara kubnih, od čega 40 posto RH namiruje dakle uvozom od gotovo jednog jedinog dobavljača to je tvrtka Gazprom, a 60 posto namirujemo proizvodnjom dakle iz domaćih bušotina. Cijena po kojoj uvozimo ovih 40 posto plina dakle definira se po određenoj formuli a varijable za utvrđivanje te cijene su prije svega cijene naftnih derivata koji služe u toplinarstvu za proizvodnju toplinske energije. A to su mazut za 3,5 posto sumpora i mazut za 1 posto sumpora i ekstra lako loživo ulje. Prosječna cijena kroz 2008. godinu plina uvoznog plina, bila je 2,38 kuna a u toj cijeni 0,35 lipa odnosno 0,35 kuna po metru kubnom čine troškovi transporta od terminala Veliki Kapušani do hrvatske granice. Dakle, prosječna nabavna cijena ruskog plina 2,38 kuna dok je prosječna prodajna cijena na hrvatskom tržištu 1,22 kuna. Tu se vidi veliki nesrazmjer i moram napomenuti da direktive Europske Unije nalažu da cijena domaćeg plina do 2012. postane referentna tržna cijena a to je cijena po kojoj se mogu nabaviti preostale potrebne količine plina koje neka zemlja ne može namiriti dakle vlastitom proizvodnjom. Zašto sve ovo navodim? Navodim da dođemo do ključnog razloga zašto je nužno izdvojiti plinski biznis, otkupiti plinski biznis iz Ine. Ukoliko plinski biznis ostane u sastavu Ine, Ina će svoj plin sutra prodavati po približno istim cijenama koje, po približno istim cijenama kao i ruski plin. Stoga možemo zamisliti hoće li Ini biti interes da ta cijena bude što je moguće niža ili da bude viša. TO je jedan od ključnih razloga zašto predlažemo otkup plinskog biznisa iz Ine. Ina d.d. bi osnovala dvije tvrtke kćeri, odnosno već je osnovala dvije tvrtke kćeri. Jedna tvrtka kćer koja bi se bavila dakle snadbdjevanjem tržišta Hrvatske plinom i druga tvrtka kćer u koju bi bilo unijeto podzemno skladište plina Okoli i koja bi postala operater tog podzemnog skladišta plina. Izdefinirana je formula po kojoj bi do konca, do 2014. godine cijena domaćeg plina, dakle plina koje bi to novo društvo koje ćemo mi otkupiti otkupljivala od Ine rasla po toj formuli, s ciljem da i nakon 2014. godine cijena domaćeg plina bude do 3 posto niža od cijene dakle referentne tržišne cijene. Isto tako, valja napomenuti, da bi se izdvajanje odnosno otkup ovog plinskog biznisa trebao dogoditi do konca lipnja 2006. godine. Što se pak tiče podzemnog skladišta plina, odnosno tvrtke kćeri koja je operater podzemnim skladištem plina, Plinacro bi bila tvrtka koja bi dakle RH bi kroz Plinacro putem Plinacra otkupila tu tvrtku od Ine i to na način da dakle, se potpiše ugovor temeljem bi kojeg Plinacro angažirao neovisnog procjenitelja koji bi imao zadatak do otprilike 20. siječnja procijeniti vrijednost takve tvrtke, a onda bi se do 31. siječnja izdogovarali uvjeti, načini dakle otkupa toga društva. Isto tako, na kraju treba reći da je dio ovog cijelog paketa i ubrzanje izgradnje interkonekcije. Povezivanje dakle plinovodnog sustava RH i Republike Mađarske, koje bi po originalnim planovima trebalo završiti do druge polovice 2011. godine. Po ovome dokumentu dakle, obvezuju se dvije strane završiti taj projekat do konca 2010. godine čime Hrvatska dobiva novi dobavni pravac, čime Hrvatska sebi omogućuje dobavu plina s nižim troškovima tranzita. Sve ovo dakle su rezultati naših pregovora. Sve ovo naravno treba biti verificirano kroz adekvatne dokumente na kojima ako ovo izvješće bude prihvaćeno, na ovoj sjednici Vlade, dakle, radimo do trenutka kada ih nećemo moći, kada ćemo ih moći prezentirati Vladi i vjerojatno onda i na Vladi usvojiti. Evo, gospodine predsjedniče ovih višemjesečnih, ne lakih i ne jednostavnih pregovora.
SANADER: Ne znam jesi li spomenuo postotak vlasništva Ine i MOL-a.
POLANČEC: Jesam predsjedniče.
SANADER: OK.
POLANČEC: Mogu još jedanput. Dakle mi imamo u ovom trenutku četrdeset...
SANADER: Da javnost zna koji je postotak odnosa države i MOL-a.
POLANČEC: Naravno, mi imamo dakle, 44,85 posto dok u ovome trenutku MOL ima 47,16 posto dionica Ine.
SANADER: Dobro, hvala. Predlažem Vladi da prihvatimo izvješće potpredsjednika. Tko je za? Hvala lijepo. I sedma točka, potpredsjednik Polančec. Prijedlog odluke o utvrđenju jamstvenog potencijala Hrvatske agencije za malo gospodarstvo.
POLANČEC: Hrvatska agencija za malo gospodarstvo ili skraćeno HAMAG ima jednu osnovnu misiju. Njena misija je da u projektima, dakle, u kreditnim aranžmanima...
-KRAJ-
registracija
11/1/10
fluid, 23.02.10. 17:23
Gdje si tovare 64?Tko je izmanipulirao Sanadera i Polančeca?Ili su oni bili glavni manipulatori!?Magarac jedan!