„Znate što, ako imate iluzije o Europskoj uniji, dovoljno je otići u Grčku, i za dva dana ćete postati eurofobi. Kada su ti lijeni i potpuno neorganizirani Grci u EU, onda me više nitko ne može uvjeriti da se Hrvatsku ne zaustavlja isključivo zbog političkih razloga. Grčka je država u totalnom kaosu, čak je i turističko osoblje neljubazno i sporo, i vjerujte, Atena je slabije organizirana od jednog Splita, a kamoli Zagreba. A opet, oni su dio Europske unije, dok Hrvatska još uvijek ne zna kada će to postati."

Gledajući ovih dana televizijske reportaže o štrajkovima i žestokim uličnim sukobima policije i prosvjednika, izazvanim kolapsom tamošnje ekonomije, sjetio sam se razmišljanja dugogodišnjeg prijatelja, koji je kao profesionalni turistički vodič proputovao čitavu Europu. Sa skepsom smo prije nekoliko godina slušali njegove opise grčke svakodnevice, uvjereni da pretjeruje kada najavljuje kolaps u zemlji koju se nerijetko označava kolijevkom europske kulture. Sada izgleda da je bio u pravu, baš kao i autori stare krilatice koja glasi „Dužan kao Grčka". Ekonomski krah izazvao je rasulo socijalnog sustava, i izlaz je u drastičnom rezanju svih troškova, ali na to ne pristaju sindikati i velik dio javnosti. Novca za podijeliti više nema, i rezanje socijalno-radnih prava izazvalo je demonstracije i agresivni bunt protiv tamošnje vlasti.

Hrvatska blizu anarhije u kojoj je Grčka

Grčki poučak svodi se na jednu jednostavnu formulu koja glasi - godinama se trošilo više nego zarađivalo, i nitko se nije usudio prekinuti takvu situaciju. Političari zato jer bi vrlo vjerojatno izgubili vlast, a sindikalisti i zaposleni zato što se nije jednostavno odreći navika i stečenih prava. Posljedica je opći kolaps države, i brutalno nasilje kako demonstranata tako i policije.

Republika Hrvatska, na žalost, nije jako daleko od anarhije u kojoj se nalazi Grčka. Baš kao i u Ateni, tako su i vlade u Zagrebu godinama kupovale socijalni mir i izborne pobjede prodajom državne imovine, a novac nije stimulirao razvoj nego se dijelio raznoraznim socijalnim grupacijama. Stvoreni su različiti kultovi - branitelja, sitnih seljaka i ribara, zaposlenih u bankrotiranim brodogradilištima i neefikasnih državnih službenika. Svi oni troše golem novac, koji je još nekako pritjecao kada se mogla prodati Ina, T-HT ili hoteli na Jadranu, i dok je ekonomija rasla po inerciji. Ali još prije početka recesije bilo je jasno kako ovakvo stanje ne može trajati vječno i da će se, prije ili kasnije, sustav naći pred slomom.

Neuvjerljiva demagogija s Markova trga

Nikome nisu potrebne katastrofične najave, međutim, želi li Hrvatska izbjeći kaos koji se dešava u Grčkoj, mora se promijeniti način razmišljanja u kojem svi nešto očekuju od države. I u vlasti i u opoziciji dobro znaju kakva je situacija, a više ne treba biti Nostradamus kako bi se predvidjelo što će se desiti za godinu ili dvije. Najgora stvar je u reforme krenuti kada postane jasno da više nema novca za redovitu isplatu mirovina ili plaća za administraciju. Umjesto toga, treba postići konsenzus i već sada postati racionalniji, koliko god će se tome protiviti u sindikatima, veteranskim udrugama ili na selu.

I ništa manje važno, ne treba vjerovati u demagoške tvrdnje po kojima se kriza može prevladati bez krupne reforme. To jednostavno nije istina, i tko tako govori, laže.