Predsjednica Vlade Jadranka Kosor i ruski premijer Vladimir PutinRijetko su tijekom proteklih desetak godina hrvatski političari pokazivali naznake da shvaćaju kako je pouzdana opskrba energijom ključni temelj bilo kakvih planova za budući prosperitet Hrvatske i njezinih građana. Utoliko je potpisivanje ugovora o pristupanju projektu plinovoda Južni tok nedvojbeni uspjeh hrvatske premijerke Jadranke Kosor, koliko na ekonomskoj, toliko i na političkoj razini. Naime, taj ugovor može se smatrati pouzdanim znakom da bi Hrvatska u budućnosti mogla promijeniti svoju politiku prema Rusiji, moćnoj sili prema kojoj se u prošlosti često odnosila s nedovoljno ozbiljnosti i adekvatnog uvažavanja činjenice da se radi o državi koja će na ovim prostorima uvijek imati jak utjecaj.

Hrvatskoj trebaju dobri odnosi s Rusijom

Stoga su Hrvatskoj u budućnosti dobri odnosi s Rusijom neosporno potrebni, kao što su joj potrebni i ruski energenti. Vlada je u pregovorima oko Južnog toka pokazala kako je tih činjenica svjesna, no nije dopustila da se suradnja s Rusijom uvjetuje odustajanjem od nekih drugih važnih energetskih projekata, kao što je gradnja Terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku. Ipak, iako se to može smatrati značajnim uspjehom, nema sumnje da bi bila katastrofalna pogreška pomisliti kako je ovim dogovorom osigurana mirna energetska budućnost Hrvatske.

Naime, bez obzira na sve veći broj država koje su s Rusijom dogovorile sudjelovanje u gradnji Južnog toka, realizacija tog projekta danas je u mnogo čemu neizvjesnija nego prije nekoliko godina. Na te opasnosti već su počeli upozoravati pojedini domaći energetski stručnjaci, a za njihove tvrdnje postoje vrlo konkretni razlozi. Europa, Rusija, pa i svijet doživjeli su znatne geopolitičke i ekonomske promjene od lipnja 2007. godine, kada je projekt gradnje plinovoda prvi put službeno predstavljen.

Bajpasiranje Poljske i Ukrajine

Europa ovisi o ruskom plinu koji se distribuira preko UkrajinePlinovodi Južni tok i Sjeverni tok prvenstveno su zamišljeni kao veliki geopolitički projekti. Cilj je bio povećati isporuke plina središnjoj Europi, naročito velikim tržištima poput Njemačke i Italije, a pritom izolirati one države koje bi tu opskrbu iz političkih razloga bile sklone opstruirati. Sjeverni tok tako je namijenjen opskrbi sjeverozapadne i centralne Europe tako da se zaobiđu baltičke države i Poljska, a Južnim tokom trebala bi se opskrbljivati jugoistočna Europa, mimo plinovoda koji prolaze kroz Ukrajinu.

Ukratko, ideja gradnje Južnog toka bila je direktna posljedica problema koje je Rusija imala s čestim blokadama ukrajinskih plinovoda. U toj državi na vlasti je bio prozapadno orjentirani predsjednik Viktor Juščenko, Ukrajina je konstantno koketirala s idejom pristupnja NATO-u i javno izražavala ambicije pristupanja Europskoj uniji. U takvoj situaciji posve je logična bila namjera ruskog državnog vrha da gradnjom novog plinovoda smanji geostratešku važnost Ukrajine, ali i ukrajinske prihode od tranzita plina, što je ključni ekonomski resurs te države.

Janukovič mijenja situaciju

Ipak, u međuvremenu se situacija promijenila. Ukrajinski predsjednik postao je Viktor Janukovič, proruski orjentirani političar, koji će gotovo sigurno zaustaviti trend otvaranja Ukrajine prema zapadanim utjecajima. S Janukovičem na vlasti ruska politika prema Ukrajini značajno će se promijeniti, na pomolu je čak i svojevrsno partnerstvo. Za vjerovati je da Janukovič neće u budućnosti pokretati blokade plinovoda, dok Rusiji svakako neće biti u interesu smanjivati ukrajinske prihode od tranzita. Veći dio tog novca ionako plaćaju zapadnoeuropske države, a za vjerovati je da bi Rusija u budućnosti mogla poticati i rast cijene tranzita, svjesna kako na taj način pomaže svom savezniku Janukoviču da zadrži vlast.

Dapače, pojedini zapadnoeuropski analitičari predviđaju kako bi nakon dolaska Janukoviča na vlast Rusija i Zapad mogli postići jednostavan dogovor kojim bi Ukrajina trajno ostala sfera ruskog utjecaja. Jednostavno, EU i NATO dugoročno bi odustali od ideje širenja na Ukrajinu, te zauzvrat dobili stabilnu opskrbu energijom, bez šokova i kriza uobičajenih tijekom proteklih godina. U takvoj situaciji sve je manje razona za gradnju Južnog toka, naročito u aktualnoj ekonomskoj situaciji.

Investicija od 25 milijardi dolara bez jasne vizije isplativosti

Naime, kada je projekt stvoren globalne cijene nafte kretale su se blizu rekordne granice od 147 dolara, a prognoziralo se kako bi cijana nafte mogla iznositi i više od 200 dolara. Kako je cijena plina vezana uz cijenu nafte, Rusija je na proizvodnji plina ostvarivala ogromne profite, a uz tako visoke cijene i značajan rast globalne potražnje, svi projekti razvoja novih nalazišta i gradnje nove infrastrukture činili su se isplativima.

Investicija u Južni tok teška je 25 milijardi dolaraIpak, od onda svijet je pogodila globalna ekonomska recesija. Pad industrijske proizvodnje uzrokovao je i oštar pad potrošnje energije, pa tako i potrebe za plinom. Ukratko, cijena nafte, pa tako i plina, danas je dvostruko niža nego sredinom 2007. kad je Južni tok predstavljen, a u Europi je potrošnja pala otprilike za 8 posto. U takvim okolnostima veliko je pitanje može li si jedna kompanija, pa makar to bio i globalni div poput Gazproma, priuštiti investiciju od 25 milijardi dolara bez jasne vizije o isplativosti.

I Gazprom stornira projekte

Zbog niskih cijena plina Gazprom i ostale ruske naftne kompanije tijekom proteklih 12 mjeseci bili su prisiljeni značajno smanjiti svoja ulaganja u istraživanje novih nalazišta, te razvoj infrastrukturnih projekata. Tako je ruska državna agencija za rudna bogatstva Rosnedra objavila da su tamošnje kompanije tijekom 2009. na teritoriju Rusije otkrile nove rezerve od 620 milijuna tona nafte i 580 milijardi kubnih metara plina, što je manje nego godinu dana ranije, te da bi se te brojke mogle smanjiti za 14 posto u 2010. i još više u narednim godinama.

Nadalje, rusko Ministarstvo okoliša i prirodnih resursa još nije objavilo ovogodišnji budžet za geološka istraživanja. Taj iznos je prije dvije godine udvostručen, pa se smatra da bi sad zbog nedostatka sredstava mogao biti vraćen na razinu iz 2008., odnosno smanjen za 600-tinjak milijuna američkih dolara.

Teško stanje u naftnoj industriji

Sam Gazprom je zbog nedostatka sredstava objavio kako odustaje od kupovine golemog plinskog polja Kovikta, smještenog u istočnosibirskoj regiji Irkutsk. To polje sadržizmeđu 2 i 3 bilijuna prostornih metara plina, a vlasništvo nad koncesijom za njegovu eksploataciju pripada tvrtki Rusia Petroleum, koja je u većinskom vlasništvu tvrtke TNK-BP, ruskoj podružnici britanskog naftnog diva BP-a. Gazprom već godinama s TNK-BP-om vodi pregovore oko otkupa polja, tvrdeći kako se radi o ključnim nalazištima za buduću opskrbu azijskog tržišta. Svojedobno je bila dogovorena i cijena od 900 milijuna dolara, no sad je Gazprom odustao od kupovine, ustvrdivši kako će azijske kupce snabdijevati iz proizvodnje na postojećim nalazištima u zapadnom Sibiru i Jakutju.

Kompaniji TNK-BP-u sad prijeti da joj bude i oduzeta koncesija za eksploataciju polja Kovikta, što je nedavno i službeno ruska agencija za zaštitu okoliša Rosprirodnadzor predložila Rosnedri, usprkos tome što je kompanija u razvoj nalazišta dosad uložila više od 660 milijuna dolara.

Ipak, situacija s nalazištem Kovikta indikativan je odraz teškog stanja u naftnoj industriji gdje se zbog niskih cijena, odnosno neisplativosti, kompanije i dobrovoljno odriču nekoć vrijednih koncesija za eksploataciju plina. Tako je tvrtka Vostok Schmidt Neftegaz, zajednička kompanija BP-a i ruskog Rosnefta još u veljači odustala od razvoja polja Istočni Šmit u sklopu velikog nalazišta Sahalin 5, dok je konzorcij Gazproma, norveškog StatoilHydra i francuskog Totala zbog nedostatka sredstava objavila kako će proizvodnja plina na golemom polarnom polju Štokman početi tek 2016., tri godine nakon planiranog roka. Dapače, čini se da u početku, zbog smanjenja troškova, na polju vjerojatno uopće neće biti izgrađena postrojenja za ukapljivanje plina, što je trebao biti glavni resurs cijelog projekta.

Stagnacija ruske plinske industrije

U takvim okolnostima očito je da ruska plinska industrija, a ponajviše sam Gazprom, trenutno doživljava znatnu stagnaciju. Potraje li razdoblje globalno slabije ekonoske aktivnosti, odnosno manje potražnje za plinom, Gazprom i ostale ruske kompanije vjerojatno će biti prisiljene usporiti ili privremeno odgoditi značajan broj velikih projekata. S obzirom na nove geopolitičke okolnosti i u kontekstu boljih odnosa Rusije i Ukrajine, jedan od tih projekata lako bi mogao biti i plinovod Južni tok. Tu činjenicu na umu bi trebali imati kreatori hrvatske energetske strategije. Hrvatska realno, ne može utjecati na to hoće li i kada Južni tok biti realiziran. Potpisivanjem ugovora osigurala je da u njemu sudjeluje kada se to dogodi i to je dobro. Ipak, sada hrvatski državni vrh jednakim intenzitetom mora nastaviti razvijati sve ostale projekte koji bi Hrvatskoj u budućnosti mogli osigurati dugoročnu energetsku stabilnost.