Vedrana RudanSvaka treća žena bolesna od raka dojke ostane bez muža. Psihijatri, psiholozi, sve žene i onkolozi to drže prestrašnim. U trenucima kad ženi treba najviše pažnje, ljubavi i podrške, muškarac njenog života izlazi iz njihova doma jer je našao drugu koja trenutno ima obje sise.

Prokleti muškarci, bezdušne zvijeri koje samo gledaju kako ga uvaliti u rupu vlasnice koja nema opakih zdravstvenih problema? Gadovi? Smradovi? Smeće? Govna?

Zašto nas ti dečki koji odlaze kad nam je najteže toliko uznemiruju? Zato jer mi žene od muževa očekujemo poštovanje, ljubav, razumijevanje, podršku, sućut.

Jesmo li u pravu, mi žene, supruge, ljubavnice, intimne prijateljice, najdraže fufice, slatke kurvice, mamice, majčice, kokice, pipice, fifice, pičkice, drocice, droljice…Svakako nas od milja zovu naši jedini muškarci.

Nismo mi u pravu, mi supruge, mi majke njihove djece, mi službenice, mi radnice, mi novinarke, mi doktorice, mi kuharice, mi spremačice, mi njegovateljice njegove mame i njegovoga tate, mi njihove tješiteljice kad ih ostavi njegova kurvica, fufica, droljica…Kako se već sve ne zovu one kojima ga oni stavljaju onih dana kada ih doma boli glava.

Same smo krive, mi glupače. Da li se ikad čulo da svaka treća supruga ostavi muža kome je rak pojeo prostatu, debelo crijevo ili načeo pluća? Eto vidite. Oni odlaze jer mi ostajemo.

Ne kužite? Većina žena, ne svaka treća, ogromna većina žena diljem svijeta sebe drže vrijednima samo ako uz njih stupaju muškarci. Ma kakvi bili. Bez kurca? Bez kurca. Bez želuca? Bez želuca. Nama je sve dobro. Mi smo na ovome svijetu da bismo pazile i mazile naše dvonožne kućne ljubimce.

Pogledajte teve, čitajte novine. Ne smijemo biti ružne, raščupane, umorne, naborane. I nikad, nikad, nikad i nikad, stare. U šezdeset i petoj moramo lepršati po kući, uvijek veselo, veselo, nikad spominjati tlak, bolove u križima, nesanicu, umor.

Ako se njemu u sedamdesetoj kojim čudom digne, naš je zadatak odšepati u prvu apoteku. Tamo ćemo, dan prije, moramo biti vidovite, kupiti neko sredstvo za podmazivanje. Idućeg ćemo poslijepodneva, ako Hrvatska ne bude igrala protiv nekoga nešto i ako on ne dobije infarkt, raširiti bolne noge i odglumiti sreću jednaku onoj koju doživimo kad na kućnom pragu ugledamo poštara s velikom torbom, u njoj naša penzija.

Nije li to licemjerno i krajnje nefer prema našim dečkima? Zašto glumimo? Naši muškarci nisu centar naših života. Što hoćemo, mi žene? Da princ ostane uz ropkinju bez cice?

Jesmo li same odgovorne za očaj koji nas hvata kad pomislimo da bismo mogle ostati bez Njega? Ili je i društvo krivo? Društvo? Tko nam brani da sebe vidimo kao Ljudsko Biće a ne kao članicu čopora koja mora igrati po pravilima ma kako ona surova bila?

Ne kažem da sve žene mogu i smiju slobodno hodati svijetom i govoriti istinu muškarcima svojih života. Neke od nas ipak mogu. Suočimo se s istinom hladne glave i hladna srca, dok smo još zdrave i neranjive, priznajmo, naši nas mužjaci ne zanimaju.

A kad nam odrežu sisu, ako smo ona svaka treća, udahnimo duboko, pa izdahnimo, pa prošetajmo uz more, autocestu, potok ili rijeku i kažimo sebi, drž’ se, stara, tko ga jebe.

Rak je izlječiv ako si svaka treća. (preuzeto sa www.rudan.info)