Objavljeno u Nacionalu br. 747, 2010-03-09

Autor: Marko Biočina

Južni tok vraća Hrvatsku među partnere Rusije

Potpisivanjem ugovora o sudjelovanju u projektu gradnje ruskog plinovoda Južni tok Hrvatska je osigurala Gazpromov plin za idućih dvadeset godina, ali i završila deset godina dugo razdoblje u kojem su odnosi Rusije i Hrvatske bili narušeni, a gospodarska suradnja gotovo nepostojeća

SASTANAK U MOSKVI
Premijerka Jadranka
Kosor s ruskim premijerom Vladimirom Putinom na
prošlotjednom hrvatskoruskom
susretu u Moskvi na kojem je potpisan
ugovor o Južnom tokuSASTANAK U MOSKVI Premijerka Jadranka Kosor s ruskim premijerom Vladimirom Putinom na prošlotjednom hrvatskoruskom susretu u Moskvi na kojem je potpisan ugovor o Južnom tokuPotpisivanje ugovora o sudjelovanju u projektu gradnje ruskog plinovoda Južni tok najveći je vanjskopolitički uspjeh u dosadašnjoj vladavini hrvatske premijerke Jadranke Kosor. Tim ugovorom hrvatska vlada stvorila je ključne preduvjete za pouzdanu opskrbu plinom za idućih dvadeset godina, što se može smatrati i osnovnim temeljem dugoročnog gospodarskog razvoja države. S druge strane, taj ugovor predstavlja definitivni kraj desetogodišnjeg razdoblja loših međudržavnih odnosa Hrvatske i Rusije, odnosno naznaka je intenzivne gospodarske suradnje u budućnosti. Hrvatska danas ima perspektivu da postane važan ruski partner među državama Europske unije i tako ostvari golemu ekonomsku, ali i političku korist.

Okosnica buduće suradnje svakako će biti veliki energetski projekti, sektor u kojem Rusija želi zadržati dominantnu ulogu u jugoistočnoj Europi.


Hrvatska je godinama odbijala ruske prijedloge o energetskoj suradnji, a s pregovorima o Južnom toku započela je nakon što je Rusija već postigla dogovor sa svim ostalim državama u regiji. S obzirom na to da je Južni tok zamišljen kao plinovod koji će ruski plin transportirati od bugarske crnomorske obale do centralnoeuropskih zemalja, dogovorima s Bugarskom, Srbijom, Mađarskom i Slovenijom Rusija je praktički osigurala cjelokupnu zamišljenu rutu. U takvim okolnostima, pozicija hrvatskih pregovarača postala je znatno slabija. Rusija je dobila mogućnost da od Hrvatske traži brojne ustupke u pregovorima, osobito s obzirom na to da su pregovori o Južnom toku bili povezani s pregovorima o novom ugovoru o dobavi plina od ruske državne kompanije Gazprom.

Aktualni ugovor s Gazpromom istječe krajem ove godine, a nemogućnost sklapanja novog Hrvatsku bi dovela u situaciju da već sljedeće godine bude suočena s neizvjesnošću u dobavi plina. Zbog toga je postojala opasnost da Hrvatska u pregovorima s Rusijom zauzme podređeni položaj i na kraju sklopi iznimno negativan dogovor.

Ipak, to se nije dogodilo. Hrvatska je ugovor o Južnom toku s Rusijom sklopila po iznimno povoljnim uvjetima, značajno boljim i od nekih država koje su ranije ušle u projekt, kao što je primjerice Srbija. Upravo zbog toga sporazum o Južnom toku može se smatrati i okvirom u sklopu kojeg su definirani budući partnerski odnosi Hrvatske i Rusije. Utoliko je jasno da važnost dogovora oko Južnog toka uvelike nadilazi okvire samog plinovoda, a energetski konzultant Jasminko Umičević smatra da je konačni ishod značajan uspjeh svih uključenih u pregovore: "Hrvatska u pregovorima s Rusijom nije imala jako puno aduta, pa se može zaključiti kako je rezultat više nego zadovoljavajući. Iako javnosti još nisu prezentirane sve pojedinosti ugovora, već i činjenica da je dogovoreno suvlasništvo nad dijelom plinovoda koji će prolaziti kroz Hrvatsku u omjeru 50 naprema 50 dokaz je da je Hrvatska u pregovorima prošla bolje nego neke druge države. Očito su se ogromni napori premijerke i tima pregovarača hrvatske vlade na čelu s ministrom gospodarstva Đurom Popijačem posljednjih mjeseci isplatili, pa se čini da Hrvatska na kraju nije morala pristati ni na jedan od spornih zahtjeva Rusije koji su se navodno tijekom ranijih pregovora spominjali."

Dva glavna uvjeta koje su ruski dužnosnici spominjali bili su većinsko vlasništvo nad plinovodom i hrvatsko odustajanje od gradnje terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) u Omišlju na otoku Krku. Ti zahtjevi Rusa, nikad službeno potvrđeni, bili su iznimno neugodni za hrvatsku stranu. Rusi su tražili da vlasnički udjel bude raspoređen u omjeru 51:49 u korist Gazproma. To bi značilo da bi Hrvatska trebala snositi polovinu troškova gradnje 350 kilometara dugačkog plinovoda od granice sa Srbijom do granice sa Slovenijom, a da pritom ne bi imala gotovo nikakvih upravljačih prava. Na takav aranžman je pristala Srbija, a pojedini stručnjaci sad procjenjuju kako tamošnja vlada neće imati nikakve mogućnosti da utječe na poslovanje plinovoda, pa tako ni na tranzitne cijene, zbog čega bi Srbija mogla ostati bez planiranih milijunskih prihoda. Taj ruski zahtjev Hrvatska je na kraju izbjegla, tako da će oko gradnje i upravljanja trasom plinovoda u Hrvatskoj upravljati tvrtka u kojoj će jednake vlasničke udjele posjedovati ruski Gazprom i hrvatski Plinacro.

Drugi neugodni zahtjev ruske strane navodno je bio taj da Hrvatska odustane od gradnje LNG terminala na Krku. LNG terminali gotovo su jedini alternativni pravci za dobavu plina kojima raspolažu europske države, jer se putem njih u Europu brodovima doprema plin iz sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Azije. Godinama je Rusija koristila svoj utjecaj kako bi, što je više moguće, usporila razvoj takvih objekata, osobito u državama jugoistočne Europe.

Upravo takav je projekt u Omišlju, gdje glavnu ulogu igraju velike europske energetske kompanije, austrijski OMV, njemački E.ON Ruhrgas i francuski Total, uz sudjelovanje konzorcija hrvatskih tvrtki i udjela slovenskog Geoplina. Gradnja tog objekta za Hrvatsku ima veliki značaj jer bi bio stvoren novi, alternativni dobavni pravac za plin, osigurana opskrba, a samim time i smanjena ovisnost o Rusiji. Zbog toga je moguće da je jedan od ciljeva pregovora s Hrvatskom ruskim dužnosnicima bio i mogućnost da Hrvatska odustane od LNG terminala.

Ipak, i od tog zahtjeva su na kraju odustali, pa sad nema nikakvih zapreka da se intenzivira realizacija tog projekta kako bi on počeo s radom do kraja 2015. To je bitno jer se na temelju dogovora o LNG terminalu može nazrijeti nova energetska politika Rusije prema Hrvatskoj. Naime, poprilično je izvjesno kako Rusija u budućnosti od Hrvatske više neće tražiti da odustane od konkurentskih energetskih projekata, pod uvjetom da jednaku podršku iskaže i prema ruskim projektima.

Tako je Hrvatska praktički stekla bitnu podršku da u budućnosti sudjeluje u bilo kojem novom energetskom projektu, pa tako i plinovodu Nabucco, koji favoriziraju države Europske unije i SAD, a koji bi preko Turske u Europu trebao dopremati plin iz područja Kaspijskog jezera. Nabucco i Južni tok godinama se smatralo konkurentskim projektima, a sudjelovanje u jednom automatskim isključenjem iz drugog. Geopolitičke okolnosti u međuvremenu su se znatno promijenile, pa su neke države, poput Mađarske, uspjele dogovoriti sudjelovanje u oba projekta. Sada među takve države spada i Hrvatska, a dogovorom s Rusijom Hrvatska je došla u mogućnost da postane sjecište regionalnih energetskih putova.

To znači da će hrvatske institucije u budućnosti mnogo aktivnije surađivati na razvoju ruskih energetskih projekata nego dosad. Prvi u nizu takvih projekata trebala bi biti nova verzija naftovoda Družba Adria. Taj projekt osmišljen je još za vrijeme vlade Ivice Račana, kad je potpisan međudržavni sporazum o naftovodu koji bi povezivao ruski grad Samaru i Omišalj. Na temelju tog sporazuma Janafov naftovod bio bi integriran s transportnim sustavima Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Mađarske i Slovačke, kako bi ruska nafta bila dopremljena do Krka i tamo prekrcana na tankere. Kapacitet naftovoda u startu je trebao biti pet milijuna tona godišnje, a s vremenom narasti na maksimalnih 15 milijuna. Hrvatskoj je bila garantirana naknada za tranzit u iznosu od nekoliko desetaka milijuna dolara, no projekt je vrlo brzo izazvao negativne reakcije javnosti. Projektu se zamjerala slaba profitabilnost, ali i činjenica da bi se zbog povećanog tankerskog prometa u Jadranu povećala mogućnost ekološke štete.U takvim okolnostima Račanova vlada zaustavila je projekt, a dolaskom na vlast Ive Sanadera definitivno je odbačen.

Rijetki hrvatski političari, poput predsjednika Stjepana Mesića, upozoravali su kako bi odustajanje od Družbe Adrije moglo trajno narušiti odnose s Rusijom te izazvati katastrofalne posljedice za hrvatske nacionalne interese. Ta se procjena uvelike pokazala točnom, ali čini se da bi sad projekt mogao biti oživljen, u donekle izmijenjenoj verziji. Čelni čovjek Janafa Ante Markov već dulje vrijeme s predstavnicima ruske državne naftne kompanije Gazpromneft pregovara o formiranju Adriatic spot marketa, svojevrsne naftne burze, gdje bi međunarodni kupci mogli odmah nakon završetka transakcije preuzeti naftu. Realizacijom takvog projekta značajno bi se povećala profitabilnost originalne Družbe Adrije.

Stoga se može očekivati da će vrlo brzo nakon potpisivanja ugovora o Južnom toku uslijediti i potpisivanje novog ugovora o Družbi Adriji, ali i dugoročnog ugovora o nabavi plina od Gazproma. Iako zasad nisu poznati detalji tog dogovora, prema neslužbenim informacijama Gazprom je pristao Hrvatskoj povećati uvozne kvote, što je također bila jedna od glavnih tema u pregovorima. Povećanje tih kvota za više od milijardu prostornih metara godišnje, na 2,5 milijardi, od glavnog ruskog pregovarača i ministra za izvanredna stanja Sergeja Šojgua tražio je još bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec početkom prošle godine u Moskvi. Šojgu je te zahtjeve navodno energično odbio tvrdeći kako Rusija trenutačno nema dovoljno kapaciteta da im udovolji. S obzirom na goleme količine plina koje Rusija proizvodi i izvozi, taj odgovor činio se poprilično nevjerojatnim, no on jasno svjedoči o nepopustljivom stavu koji je ruska strana imala u početku pregovora.

ANTE MARKOV, šef
JanafaANTE MARKOV, šef JanafaStoga je jasno da je potpisivanje ugovora uspjeh, pogotovo ako se istinitima pokažu spekulacije kako će povećanjima isporuka u idućih nekoliko godina izvoz za Hrvatsku dosegnuti željenih 2,5 milijardi prostornih metara. Tako je, uz gradnju LNG terminala, Hrvatska praktički osigurala dovoljne količine plina za sljedeća dva desetljeća i stvorila osnovne uvjete za industrijski i gospodarski rast u tom razdoblju.
Ipak, u svjetlu tih ruskih ustupaka Hrvatskoj treba tumačiti i spekulacije oko buduće trase plinovoda Južni tok. Nakon potpisivanja ugovora, pojedini domaći mediji, ali i nekolicina energetskih stručnjaka, ocijenili su ga negativno, tvrdeći da se na temelju njega Hrvatska neće nalaziti na magistralnoj ruti plinovoda i da će zbog toga izgubiti mogućnost milijunske zarade od tranzitnih naknada. Pretpostavlja se kako bi glavna ruta plinovoda trebala biti izgrađena iz Bugarske preko Srbije, Mađarske, Austrije i Slovenije do Italije. To bi značilo da bi Hrvatska na Južni tok bila spojena ogrankom i uistinu bez mogućnosti zarade od tranzita plina.

Iako je ta mogućnost vjerojatna, ona ni po čemu nije izvjesna. Dapače, konačna ruta Južnog toka neće biti utvrđena sve dok ne bude izrađena studija o isplativosti, najavljena za kraj 2010., a neki stručnjaci smatraju kako, zbog raznih političkih razloga, ona praktički neće biti poznata do samog početka gradnje. Zato u hrvatskom državnom vrhu vlada uvjerenje kako bi se daljnjim diplomatskim akcijama ipak mogao osigurati prolazak magistralnog dijela Južnog toka kroz Hrvatsku. Ako se to i ne dogodi, granskim spojem na Južni tok Hrvatska će ispuniti jedan od važnih ciljeva svoje energetske politike, a to je stvaranje novih dobavnih pravaca. Zbog toga se mnogo važnijim od same rute magistralnog plinovoda čini pitanje ekskluziviteta na kojem je Rusija inzistirala u pregovorima s ostalim državama koje sudjeluju u projektu. Riječ je o odredbi kojom se propisuje da će se u budućnosti infrastruktura izgrađena u sklopu Južnog toka moći koristiti isključivo za transport ruskog plina. Rijetke države, poput Slovenije, uspjele su se u pregovorima izboriti za ukidanje tog prava, a zasad se ne zna je li to pošlo za rukom i hrvatskim pregovaračima.

Takva odredba u ovom trenutku ne bi imala praktički nikakvog efekta jer u regiji i nema ozbiljne konkurencije Rusiji u opskrbi plinom, no u budućnosti Hrvatska bi se mogla naći u situaciji da ne raspolaže potrebnom infrastrukturom za dobavu plina, a postojeću ne može koristiti zbog ruskog ekskluziviteta. Ipak, ni taj mogući problem značajno ne umanjuje pozitivne efekte pridruživanja Hrvatske Južnom toku, a glavna nepoznanica oko cijelog projekta danas se odnosi na datum njegove realizacije.

Bez obzira na sve veći broj država koje su s Rusijom dogovorile sudjelovanje u gradnji Južnog toka, realizacija tog projekta danas je u mnogo čemu neizvjesnija nego prije nekoliko godina. Na te opasnosti već su počeli upozoravati pojedini domaći energetski stručnjaci, a za njihove tvrdnje postoje vrlo konkretni razlozi. Europa, Rusija, pa i svijet doživjeli su znatne geopolitičke i ekonomske promjene od lipnja 2007., kad je projekt gradnje plinovoda prvi put službeno predstavljen.

Plinovodi Južni tok i Sjeverni tok prije svega su zamišljeni kao veliki geopolitički projekti. Cilj im je bio povećati isporuke plina u središnjoj Europi, osobito na velikim tržištima poput Njemačke i Italije, a pritom izolirati one države koje bi tu opskrbu iz političkih razloga bile sklone opstruirati. Sjeverni tok stoga je namijenjen opskrbi sjeverozapadne i središnje Europe tako da se zaobiđu baltičke države i Poljska, a Južnim tokom trebala bi se opskrbljivati jugoistočna Europa, mimo plinovoda koji prolaze kroz Ukrajinu.
Ukratko, ideja gradnje Južnog toka bila je direktna posljedica problema koje je Rusija imala s čestim blokadama ukrajinskih plinovoda. U toj državi na vlasti je bio prozapadno orijentirani predsjednik Viktor Juščenko, Ukrajina je težila suradnji s NATO-om i javno izražavala ambicije pristupanja Europskoj uniji. U takvoj situaciji posve je logična bila namjera ruskog državnog vrha da gradnjom novog plinovoda smanji geostratešku važnost Ukrajine, ali i značajno smanji ukrajinske prihode od tranzita plina, ključni ekonomski resurs te države.

U međuvremenu se situacija promijenila. Ukrajinski predsjednik postao je Viktor Janukovič, proruski orijentirani političar, koji će gotovo sigurno zaustaviti trend otvaranja Ukrajine prema zapadanim utjecajima. S Janukovičem na vlasti ruska politika prema Ukrajini značajno će se promijeniti, na pomolu bi moglo biti čak i svojevrsno partnerstvo. Moguće je da Janukovič neće u budućnosti pokretati blokade plinovoda, a Rusiji svakako neće biti u interesu smanjivati ukrajinske prihode od tranzita. Veći dio tog novca ionako daju zapadnoeuropske države, a vjerovati je da bi Rusija u budućnosti mogla poticati i rast cijene tranzita, svjesna kako na taj način pomaže svom savezniku Janukoviču da zadrži vlast.

Dmitrij Medvjedev i
Sergej Šojgu, ruski predsjednik
i ministar za izvanredna stanjaDmitrij Medvjedev i Sergej Šojgu, ruski predsjednik i ministar za izvanredna stanjaS druge strane, kada je projekt Južni tok stvoren, globalne cijene nafte kretale su se blizu rekordne granice od 147 dolara, a prognoziralo se kako bi cijena nafte mogla iznositi i više od 200 dolara. Kako je cijena plina vezana uz cijenu nafte, Rusija je na proizvodnji plina ostvarivala ogromne profite, a uz tako visoke cijene i značajan rast globalne potražnje, svi projekti razvoja novih nalazišta i gradnje nove infrastrukture činili su se isplativima. Od onda svijet je pogodila globalna ekonomska recesija. Pad industrijske proizvodnje prouzročio je i oštar pad potrošnje energije, pa tako i potrebe za plinom. Cijena nafte i plina danas je gotovo dvostruko niža nego sredinom 2007. kad je Južni tok predstavljen, a u Europi je potrošnja pala otprilike za 8 posto.

U takvim okolnostima veliko je pitanje može li si jedna kompanija, pa bio to i div poput Gazproma, priuštiti da krene u investiciju od 25 milijardi dolara bez jasne vizije o isplativosti. Ruska plinska industrija, a ponajviše sam Gazprom, trenutačno doživljava znatnu stagnaciju. Potraje li razdoblje globalno slabije ekonomske aktivnosti, odnosno manje potražnje za plinom, Gazprom i ostale ruske kompanije vjerojatno će biti prisiljene usporiti ili privremeno odgoditi značajan broj velikih projekata. S obzirom na nove geopolitičke okolnosti i u kontekstu boljih odnosa Rusije i Ukrajine, jedan od tih projekata lako bi mogao biti i plinovod Južni tok. Tu činjenicu na umu bi trebali imati kreatori hrvatske energetske strategije. Hrvatska realno ne može utjecati na to hoće li i kada Južni tok biti realiziran. Potpisivanjem ugovora osigurala je da u njemu sudjeluje kada se to dogodi i to je neosporni uspjeh. Sada hrvatski državni vrh jednakim intenzitetom mora nastaviti razvijati sve ostale projekte koji bi Hrvatskoj u budućnosti mogli osigurati dugoročnu energetsku stabilnost.

Vezane vijesti

Što muči svjetske velesile

Što muči svjetske velesile

Pred odlazak na summit skupine 20 najrazvijenijih zemalja svijeta (G-20) u Los Cabos (Cabo San Lucas, Baja California Sur), u Meksiko - njemačka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika