Plavi orkestarU Areni Zagreb, nakon deset godina pauze, nastupit će grupa Plavi orkestar. Samo nekoliko dana prije zagrebačkog koncerta, grupa je dva dana nastupila u rasprodanoj dvorani Tivoli u Ljubljani, a nakon Zagreba još ih očekuju koncerti u Beogradu i Sarajevu. Da je interes za koncert veliki dokazuju i rasprodane karte tjednima unaprijed, a u razgovoru s frontmenom benda, Sašom Lošićem Lošom, doznali smo kako će grupa na koncertu izvesti neke od svojih najvećih hitova.

EXTRA: Nakon desetogodišnje stanke, 13. ožujka, svirat ćete u Areni Zagreb. Što očekujete od tog koncerta?

-U Zagreb dolazimo nakon 10 godina. Već sada osjećam da će to biti poseban koncert. Mi nikada nismo nastupili pred tolikim brojem ljudi u Zagrebu. Uvijek smo imali koncerte u Domu sportova. Puno ljudi iz Slovenije, BiH, čak i iz Mađarske dolaze u Arenu. 15000, 20000 ljudi... Ne mogu ni da zamislim kako će sve to izgledati kada zapjevamo recimo "Bolje biti pijan nego star" ili "Sava tiho teče"...Ipak već sada nam je, na žalost, jasno da svi oni koji vole Plavi Orkestar neće moći prisustvovati našim koncertima zbog ograničenog kapaciteta dvorana u kojima sviramo, kao i zbog odluke benda da održi mali broj koncerata. Pripreme za koncert su intezivne. Već tjednima se skicira i gradi jedinstvena scena za sve koja će do sada biti najambicioznije pripremljena od kada održavamo koncerte na ovim prostorima. Ali bez obzira na scenske efekte, mi smo uvijek bili i ostali garažni pop-punk bend, bend za tulume koji se nekim slučajem preselio u velike dvorane. Tako je ostalo i dan danas.. Taj naš mikro svijet sa stagea - razglas, svjetlo i led ekrani samo malo povećaju.

EXTRA: Što vas je ponukalo na povratničku turneju? Ima li to kakve veze s nastupima u sklopu turneje Karlovačko live od prije nekoliko godina, koja je bila rasprodana, i koliko se sjećam, publika vas je odlično dočekala a puno mlađe generacije znale su sve vaše pjesme.

-Zaista nisam znao da će Plavi Orkestar doživjeti sudbinu koja na neki način podsjeća na nekonvencionalnu putanju sada već mitološkog Bijelog Dugmeta. Da ćemo od New Primitivs banda sa ironičnom distancom prema svijetu postati mainstream band uz koji su odrastale generacije. Sada na koncertima u Ljubljani, Budvi, Sarajevu smo pored malo starijih generacija bili iznenadjeni činjenicom da su se u prvim redovima nalazili tinejdžeri. To je teško objasniti. Vjerovatno naše pjesme žive putem maturskih proslava, tuluma, kafana, rođendana. Valjda se tako prenose sa koljena na koljeno. Možda smo soundtrack za neki ljepši dio života. Možda su čuli da na našim koncertima slobodno mogu pjevati od početka do kraja. Mi smo, predpostavljam, samo povod da se okupe.

EXTRA: Je li trebalo dugo nagovarati članove benda na okupljanje?

-Ma ne. Nema tu puno riječi. Rijetko je naći takav bend. Mi nismo virtouzi, studijski muzičari ali kada zasviramo zajedno stvori se neka jaka iracionalna energija. Mi to znamo, zato se pred svaku novu ploču, pred svakim koncertom bacamo niz Nijagarine vodopade. To se ne može postići uvježbavanjem. Pustimo jednostavno da se desi. Još uvijek imamo onaj isti osjećaj kao na početku kada smo davnih osamdesetih sanjali o Plavom Orkestru u malom podrumu u Lenjinovoj ulici u Sarajevu svirajući na drvenim gitarama i šerpama presvučenim najlonom umjesto bubnjeva.

EXTRA: Svojevremeno ste izjavili kako se s početkom rata vaš uspjeh potrošio. Koliko vam je bilo teško prihvatiti činjenicu da više niste na vrhu?

-Možda su me krivo interpretirali jer je karijera nešto o čemu uopće nisam razmišljao dok je trajala ratna tragedija. A i inače, javni uspjeh me, kao čovjeka, nije ni najmanje promijenio. Onaj pravi uspjeh sam uvijek zamišljao kad imaš svoju familiju, dobre prijatelje i kad se, usprkos iskušenjima, svakim danom trudiš biti što bolji čovjek. Ja najbolje znam koliko je slava, zapravo, relativna stvar. Slavu doživljavam samo kao posljedicu, a ne razlog za kreativni podsticaj. Zvijezde ne postoje osim onih na nebu.

EXTRA: Taman negdje u to vrijeme preselili ste se u Ljubljanu. Je li vam činjenica da ste u to vrijeme bili jedan od najuspješnijih bendova pomogla ili odmogla u počecima vašeg boravka tamo?

-U to vrijeme nije bilo važno tko je tko. A i inače se trudim da ne širim miris važnosti oko sebe. Tako smo odgajani. U takvom gradu smo odrastali. U Sarajevu zaista nečiji status nije bio važan. Važno je bilo jesi li raja ili nisi. Niko se nije izdvajao. I dan danas čekam u redovima. Onda neko iza šaltera izadje pa kaže:"Gospodine Lošiću zašto vi čekate?" Onda pogledam na sat koji nemam i odgovorim:"Imam vremena. Nigdje mi se ne žuri."

EXTRA: Rekli ste kako se Plavi orkestar okupi svakih desetak godina, bez plana i programa. Što vas onda potiče na ponovno okupljanje ako nemate ni plana ni programa?

-Pa vidite, Plavi Orkestar zaista ima duge pauze između svojih pojavljivanja. Ali upravo te pauze ilustriraju našu neambicioznost odnosno namjeru da djelujemo samo kada za to postoji smisao odnosno kada imamo što za reći. Dakle, da skratim - mi se vraćamo sa novom pločom. Ukoliko kod benda ne postoji taj organski razlog za postojanje, uvijek se osjeti određeni manjak dostojanstva. I još jedan razlog postoji, a ne manje važan - a to je da bi projekt na kojem radimo trebao biti nekako zabavan. Plavi Orkestar je grupa koja živi od momenta do momenta. Sve je krenulo onako, pomalo. Ćera (bubnjar) je predložio da zimujemo skupa na Bjelašnici. Iznajmili smo planinsku kuću, ja sam donio neke pjesme koje sam čuvao samo za Orkestar pa smo lagano uz kamin počeli uvježbavati novi materijal. U trenutku kada smo u daljini ugledali fotografe koji su nas onim dugim objektivima pokušali snimiti kroz mutne prozore kuće, znali smo da je počelo.

EXTRA: Isto tako otkrili ste kako vam se čini da ste danas kvalitetniji bend no 80-ih, ali da više ne postoji spontanost. Čemu takvo mišljenje?

-Ne, rekao sam da žalim za onim vremenima kada sam autorski bio lud i hrabar. Ali to se dogadja sa zrelošću. Kad si mlad onda daješ loše primjere, a kada ostariš počinješ dijeliti dobre savjete. Kao u politici. U početku si oštar, napadaš kasnije se braniš, postaneš konzervativan.
Plavi Orkestar je posljednji dinosaur u regiji. Ova grupa ima tu sreću da je jedna od rijetkih grupa koja je dobro došla u bilo koje mjesto u regionu i da je svi narodi i narodnosti bivše države smatraju svojom grupom. Ponekad mi se čini da smo neka vrsta podsvijesti bivše Jugoslavije poput ćevapa ili sladoleda. Neka benigna pojava. Društveni sistemi se dižu i propadaju a Orkestar nekako, neskromno rečeno, ostaje. Zato će naša set lista biti poput vremeplova - sastavljena od pjesama Plavog Orkestra koje ljudi najviše vole i pjesama koje članovi grupe vole izvoditi na koncertima. Neki zvučni dah vremena.

EXTRA: Pisalo se i da ste morali raditi jinglove za reklame da bi zaradili za život, a kasnije i glazbu za filmove i predstave. Je li to bio neki očekivani korak dalje?

-U marketingu sam boravio pred kraj devedesetih u Sloveniji. Učestvovao sam u gotovo stotinama kampanja. Puno melodija koje znate iz reklama, slogana, itd...Prije rata sam čak u jednoj fazi bijega od show bussinesa ozbiljno namjeravao da to bude moje novo zanimanje. Čak sam sa svojim prijateljima iz dizajnerskog tima "Trio" bio član markentinške agencije Fabrika koja je danas jedna od najuspješnijih u regiji. No sve je to kratko trajalo. 1998. i 2000. vratio sam se sa Plavim Orkestrom na scenu. Bile su to turneje "Long Play" i "Beskonačno". Veliki odjek tih turneja i ploča dao mi je za razmišljati da više ni sam ne znam objasniti to vanredno stanje oko Plavog Orkestra. Osjetio sam da Orkestar više nije band nego pojava, da tako kažem...Filmom i kazalištem sam se počeo baviti gotovo na bazi terapije odmarajući se od tog burnog i dinamičnog života u koji sam ponovo bio upao. I tu sam napokon otkrio ono što me zanima. Volim film, volim kazalište, uživam u kolektivnom radu, umjetničkom mijenjanju stvarnosti. Imao sam sreću da surađujem sa talentiranim redateljima koji isto kao i ja nemaju problem ako to što radimo dobije veliki odjek u javnosti, postane hit poput filmova „Gori vatra", „Kajmak i marmelada", „Pijetlov doručak", ili „Vratiće se rode". Pored toga što film i kazalište još uvijek smatram jednom od najuzbudljivijih umjetničkih iluzija za mene je pored toga osobno pravi luksuz raditi u drugom planu.

EXTRA: Glazba za filmove poput "Kajmak i marmelada", a osobito "Gori vatra" našla je odličan odjek među publikom, a pjesma "Iznad tešnja zora sviće" postala je i hit. Kako ste to doživjeli?

-Posljednjih deset godina sam skladao glazbu za četrdesetak filmova i više kazališnih predstava ("Romeo i Julija,˝Elvis de luxe,˝Majka hrabrost˝, ˝To ti je lajf˝), tako da mi je taj rad pomogao da se adaptiram i za složenije glazbene forme kao što je, recimo, moja prva opera „Bakhantke" po Euripidovoj tragediji a u režiji sjajnog Vite Taufera. Posebno mi je drago da su neke od pjesama koje sam skladao za filmove našle put i do kafana poput pjesama: "Iznad Tešnja zora sviće" ili "Malo je malo dana" koja je, kako čujem, nedavno postala i radijski hit u Hrvatskoj. U filmu "Kod Amidže Idriza" je pjeva moj prijatelj i komšija Halid Bešlić. U slovenskim kafanama često sviraju pjesmu "Gardelin", koju sjajno izvodi Severina u filmu "Petelinji zajtrk", a u srpskim pjesmu "A ti se nećeš vratiti" koju sada, u svom tamburaškom aranžmanu, izvodi i balkanski Frank Sinatra - gospodin Zvonko Bogdan a koju sam radio za seriju "Vratiće se rode". Surađivao sam sa gotovo svim regionalnim režiserima i glazbenicima a posebno mi je ostala u sjećanju saradnja sa Šabanom Bajramovićem. Na žalost pjesma "Lova" koju sam napisao za njega i beogradskog hip-hopera Sky Wikluha bila je, nažalost, posljednji Šabanov snimak. Nedavno sam posjetio jedan zagrebački restoran gdje je goste zabavljao sjajan tamburaški orkestar. Odsvirali su pet mojih pjesama u komadu ne znajući da sam ih ja napisao. Mislili su da je riječ o nekim starim narodnim pjesmama. Ima li veće sreće za umjetnika? Da znaš da će pjesme koje si napisao činiti sretnim ljude i onda kada te više ne bude bilo.

EXTRA: Rekli ste i kako vam više nije važno da napunite Marakanu ili Poljud, da vam više znači da glazba sama po sebi ostavi neki trag. Znači li to da vam je svejedno što ste rasprodali Tivoli dva dana za redom ili da bi vam bili svejedno da, ne daj Bože, dođe samo pedesetak ljudi u zagrebačku Arenu?

-Rekao sam da ne razumijem estradna natjecanja i da ako sam išta naučio nakon svega onda je to činjenica da se život ne mjeri punim stadionom. Jedan od najvažnijih trenutaka u mojoj karijeri, trenutak koji je dao smisao ovome čime se bavim je koncert „Zajedno za život" u Sarajevu gdje smo skupa sa našim kolegama glazbenicima makar malo pomogli našem kolegi Edi Mulahaliloviću da pobjedi u svojoj najtežoj bitki u životu. Inače normalno da nam je drago da značimo tolikim ljudima, da smo dio uspomena jednog grada, zemlje... Drago nam je i da imamo pune dvorane kao i da imamo privilegiju doživjeti onaj jedinstveni osjećaj kada zapjevamo skupa sa publikom. Mi živimo za svirku. Mi smo ipak fizički navučeni na scenu.
Mi nismo željeli raditi treći ljubljanski koncert unatoč snažnom pritisku producenata. Kao što nećemo ponavljati Zagrebačku niti Beogradsku Arenu. Treba imati mjeru. A kada bismo prodali samo 50 karata, što je sada već nemoguće jer je za Arenu već prije 10 dana prodano više od 10.000 karata, ponašali bi se isto kao i grupa Police na njihovoj prvoj američkoj turneji. Sišli bi u parter i upoznali se sa svakim od njih. Zatim bi odsvirali koncert do kraja.

EXTRA: Što je trenutno s filmom o Plavom orkestru koji snima Pjer Žalica?

-O dokumentarno-igranom filmu Plavi Orkestar bi najbolje odgovore mogao dati redatelj Pjer Žalica ali mogu da dodam da mi je posebno drago učešće u ovom filmu u kojem su moji suvremenici uspjeli uz našu pomoć ispričati važne stvari za kulturnu, emocionalnu i duhovnu baštinu ovih prostora. U filmu pored nas, naših prijatelja i ljudi vezanih za karijeru grupe sudjeluju i osobe iz kulturnog i javnog života bivše države. Pored brojnih drugih, u filmu su i Goran Bregović, Miljenko Jergović, Hus, Rade Šerbedžija, Abdulah Sidran, »Laibach«, Saša Broz, Severina, Magnifico, Arsen Dedić, skupina »Irwin«, Braco Dimitrijević, Rambo Amadeus, Bajaga, Vito Taufer, Branko Đurić Đuro,Nebojša Krstić....Pjer će snimiti još igrani dio filma u kojem glumi impresivan broj velikih regionalnih glumaca. Namjera je se na ljeto desi premijera filma a poslije toga slijedi i serija od deset nastavaka.

EXTRA: Kakav će biti vaš novi album? Rekli ste kako je inspiriran hip-hopom. Hoćete li neke od pjesama izvesti i na zagrebačkom koncertu?

-Već je postalo pravilo da svakom novom pločom iznenadimo ljude a onda se tokom vremena svi polako naviknu na novi zvuk Plavog Orkestra. To nas prati od pojave našeg prvog singla "Suada" iz 1985. godine, preko "Fašiste", pjesama "Ako su to samo bile laži", "Odlazim" pa sve do danas. Kada se u prosincu pojavio naš novi singl "Amerika" svi su ostali šokirani jer nisu mogli prepoznati "Plavi Orkestar" na koji su do tada navikli. Plavi Orkestar sa svakom novom pločom riskira. Dođe do ruba litice. Neki su komentirali da više ličimo na Remmstein nego na Plavi Orkestar. Ovih dana, odnosno mjesec dana kasnije dobili smo informaciju da je "Amerika" prva na preko 100 regionalnih postaja. Biti će to novi "Orkestar" ali ipak bazičan i pun energije. Sveden na jednostavnu formu. Poput bijele koverte na kojoj je adresa napisana elegantnim fontom.

EXTRA: Nedostaju li vam stara vremena? Veliki broj obožavatelja? Nemoralne i bračne ponude? Pisma?

-Ne. Teško se lijepim za taj period. Već godinama Lošu, odnosno sebe kao dio kolektivnog identiteta jedne grupe, promatram sa strane. Želio bih živjeti dosadan život. Dosta je bilo. Vrijeme je da reprogramiram svoj život.

EXTRA: Kako živite u Ljubljani? Rekli ste da je vaš način života tamo penzionerski.

-Živim mirno. Imam krug dobrih prijatelja. Ljubljana je lijep grad. Nosi u sebi šarm urbane melankolije. Šetam uz rijeku. Popijem kafu. Često sam sam. Čitam. Stanujem. Onda odem do Sarajeva. Pa do Hvara. Ponekad mi se čini da mi život protiče u fluidu. Da tako najbolje funkcioniram.

EXTRA: Što je s vašom najavom preseljenja na Hvar?

-Čini mi se da čovjek može putovati cijeli svoj život da bi na kraju shvatio da su mu najvažnije one njegove stare staze. Shvatio sam da su najvažniji krajevi u mom životu, ustvari, ovi oko mene: Sarajevo, Hvar...Interesantna je činjenica da sam jedini životni kontinuitet (mjenjao sam gradove, stanove, škole...) ostvario na Hvaru gdje sam sa familiojom provodio i ljeta i zime od svoje nulte godine. Zvuči neobično, ali u malom ribarskom mjestu na otoku Hvaru sam proveo najveći dio svoga života. Tamo još uvijek žive moji prijatelji sa kojima sam odrastao kroz gotovo sve faze jednog života. Tamo bih volio da ostarim. Uz pomoć dragih prijatelja Smiljane, Brace, i svih drugih koji su mi izlazili u susret zbog brojnih obaveza kojih sam imao, nedavno sam napokon ostvario svoj dugogodišnji san. Ovog ljeta ću postati stanovnik otoka Hvara.

EXTRA: Srpski mediji su objavili kako ste se nakon petnaestak godina veze odlučili vjenčati sa svojom djevojkom Špelom Možinom. Neki komentar na to?

-Žao mi je da vas moram razočarati ali ja to nikada nisam izjavio. To je vjerovatno mutant neke moje druge izjave...Šta da Vam kažem...Priče o vjenčanju, o imidžu, snimanje spotova, estradno instant-filozofiranje, jumbo plakati, riječi kao što su: "projeat" i "materijal", dogovori po kafanama ...Sve te pojave nisu bliske mojim razmišljanjima o umjetnosti. Ponekad osjećam blagu nelagodu zbog dijeljenja intime sa tisućama meni nepoznatih ljudi ali ne žalim se. Sve je to u opisu moga radnog mjesta. Znam da to ljude zanima, sve je to simpatično ali ne bih bio potpuno nesretan kada bih uspio izbjeći odgovore na ovakva pitanja. Ipak nadam se da nisam otklizao u zonu turbo-folk-reality kulture. Ne dovodim medije u kuću, ne dolazim na promocije helikopterom, nemam namještaj presvučem tigrovom kožom, nemam kolekciju svojih kapa za aukcije. No bilo kako bilo, kada se budem ženio, biće to skromna svečanost uz par bliskih prijatelja. Mislim da su to svadbe po mjeri čovjeka, sve ostalo bi ličilo na medijski teror estradnih svadbi.