Zoran FerićKrapinsko-zagorski župan Siniša Hajdaš Dončić namamio je novinare lošom viješću, a onda im na presici podvalio dobru. I tako tu dobru vijest toliko kompromitirao da ni ona više nije bila dobra i pretvorila se u neukusni cirkus. Županija je dala oglas u Narodnim novinama da na leasing kupuje auto visoke klase, crne boje, od 260 KS. Ispostavilo se da je najjeftinije vozilo koje odgovara naručenim performansama škoda superb za 370.000 kuna. Nakon toga medijima je distribuiran poziv na konferenciju s temom da krapinsko-zagorski župan kupuje auto vrijedan 400.000 kuna. To je svakako vijest na koju su novinari, ali i oni koji kupuju novine sada već jako senzibilizirani.

O TOM SENZIBILITETU GOVORI i nebulozna priča o Kolindi Grabar Kitarović kojoj visi položaj zato što je trošila novac poreznih obveznika da svoju djecu vozi u školu. Osjetljivost hrvatskih građana na krađu i zloupotrebu položaja pretvorila se u paranoju, a ta se paranoja iskorištava u internim partijskim obračunima unutar vlasti. U državi u kojoj su temeljito pokradeni i naši unuci, odjednom se pretjerano pazi na nevažne sitnice. Jer voženje djeteta u školu je sitnica. Ali kupnja automobila za pola milijuna kuna usred krize zaista jest vijest. I dok su traktori na ulicama, u splitskoj željezari štrajkaju glađu, a državnim se službenicima smiješi kresanje socijalnih prava i uzimanje novca za prijevoz, nabava takvog vozila svakako bi bila skandal. Međutim, kad je konferencija za medije počela, župan je izveo takav top spin da okupljeni novinari nisu bili sigurno jesu li dobro čuli. Govorio je o leševima bez glave, neispravnim kanaderima, Hrvaticama koje ne koriste kontracepciju. Zapanjenim novinarima, a onda i gledateljima središnjeg Dnevnika, kojih ima bar 2 milijuna, objasnio je da su plasirali vijest da Županija kupuje novi auto ne bi li privukli medijsku pozornost na plan turističkog razvoja Zagorja “Bajka na dlanu”, što bismo svakako nazvali “dobra vijest”, ono što, kako misli većina, medije ne zanima.

IZVIJESTIO JE NOVINARE da ih je prevario kako bi afirmirao bajku koja je njegovoj županiji jako važna. Po toj strategiji vidjelo se da gospodin župan živi u bajkovitom svijetu i da sa stvarnošću nema ozbiljne veze. Jer da ima, bilo bi mu jasno kakve će negativne efekte izazvati njegov potez. Pokušao je raskrinkati medije i pokazati kako su jednostrani, negativno usmjereni i sebični jer ih zanima samo ono što se po njihovu mišljenju dobro prodaje. Da preferiraju skandale na štetu svega pozitivnog što se u ovoj zemlji događa. To uvjerenje, koje itekako ima uporišta u aktualnoj medijskoj situaciji, postalo je opće mjesto kad se govori o hrvatskim medijima. A kad nešto postaje opće mjesto, rapidno se udaljuje od realnog stanja i, možemo li upotrijebiti tu tešku riječ, od istine. Stereotipi i opća mjesta imaju ishodište u realnom stanju, ali kad se toliko prošire i nekritički ponavljaju svaki put kad treba nešto reći o radu novinara, pretvaraju se u opasnu laž. A to što se loše vijesti puno bolje prodaju od dobrih i nije ozbiljna krivnja medija. Zapanjuje da jedan ozbiljan političar, kakav bi zagorski župan trebao biti, poseže za ovakvim jeftinim cirkuskim trikovima. Namjeravajući ismijati senzacionalizam medija, to je učinio još gorim i nespretnim senzacionalizmom. Kad sam pogledao prilog o tome na televiziji, zacrvenio sam se. Bilo me sram u županovo ima što je izveo takvu glupost i tako se kompromitirao. Učinilo mi se na trenutak da je čovjek prolupao kad je počeo govoriti o tijelu bez glave i udova i o kontracepciji u Hrvatica.

A KAD JE SVE POSTALO JASNO i župan objasnio svoju prijevaru, palo mi je na pamet da se malo previše zaigrao s neandertalcima. Možda se neopažen ušuljao u nedavno otvoreni muzej neandertalaca noseći okrugao drveni stolić bez ijednog čavla, čašu i slova izrezana iz novina. Iskoristio je noćni mir u počivalištu zagorskih predaka, postavio stol, okrenuo čašu naopako i počeo prizivati duhove onih kojima je muzej posvećen. Po svoj prilici mu se i javio jedan od njih, neandertalac kojemu možemo nadjenuti kodno ime Neno, i župan ga je pitao za savjet. Radi se o činu za koji ga je mogao savjetovati jedino neandertalac. Upitao je župan koalicije SDP-HNS-ZDS-HSU-DC svoga predaka Nenu što da radi kako bi malo popravio položaj svoje koalicije u javnosti, sada kad su hadezeovci iskoristili zagorske praljude za skupljanje političkih bodova. Treba se njihovom genijalnom prskanju muzeja neandertalaca svetom vodom suprotstaviti još ingenioznijim pothvatom, treba medijski zasjeniti neandertalnu promidžbu vladajućih u Krapinskoj županiji, pokazati duhovitost, opuštenost, stil i medijsku osviještenost. I tada mu je Neno savjetovao da na nesvakidašnji način predstavi program "Bajka na dlanu". Ali što ako se ovakva praksa mamljenja novinara i gerilskog marketinga nastavi? Politički život pretvorit će se u još veći cirkus. Zamislimo kako se po studijima i redakcijama poput kuge širi vijest da ministar Šuker kupuje Mamulinu vilu u Opatiji. U Banskim dvorima skupe se novinari, postave kamere i mikrofoni, šuti se u iščekivanju, a onda se pojavi nasmiješeni ministar i kaže da to nije istina, da ne kupuje Mamulinu vilu, da mu nikada takvo što nije palo na pamet, ali da će ministar Bajs predstaviti najnoviji, sedmi projekt turističkog razvoja Dalmatinske zagore i Bukovice. Jadranka Kosor najavi ostavku, a na presici predstavi partijski program za izvanredne izbore. Konferencije za tisak u Vladi i po stranačkim središnjicama pretvorile bi se u skrivene premijere, nikad se ne bi znalo što će se dobro pojaviti iza loše vijesti, kakva će bajka iskrsnuti ispod skandala i kakav će se gospodarski program pojaviti iz korupcijske afere. U Hrvatskoj bi se živjelo posve drukčije nego danas jer bismo iza svake loše vijesti, iza svake krađe na visokom nivou očekivali prosperitet i blagostanje. Hrvatski građani više uopće ne bi vjerovali u loše vijesti, nego samo u dobre. Ali ni to, kao što znamo, ne bi bilo dobro.