Foto: WikipediaZagrebačka Arena doživjela je vatreno krštenje u pravom smislu tih riječi, a "dežurni" piromani bili su članovi njemačke skupine Rammstein koji su u sklopu promocije svojeg zadnjeg uratka "Liebe ist für alle da" posjetili i našu metropolu, germanskog naziva Agram.

Iako ih je domaća publika imala priliku vidjeti uživo 2005. u susjednoj Ljubljani, u tih 5 godina svoj su audio-vizualni nastup, ali ponajviše pirotehnički, doveli skoro do samog savršenstva.

Kao uvod u sam spektakl poslužila je norveška electro industrial grupa Combichrist, koja također nije bila nepoznata publici s obzirom da su prije godinu dana održali zapažen koncert u zagrebačkom klubu Aquarius. Njihov inače "nabrijan" nastup obilježila je nerazgovjetnost i mutnoća zvuka, čiji glavni uzrok treba tražiti među samom akustikom Arene, a i broju prisutnih ljudi za vrijeme trajanja njihovog nastupa koji nimalo nije bio ni približan onom očekivanom.

Ta brojka, nažalost, nije dosegla onih 20.000 koliki je kapacitet same Arene, već se u dvorani pred sam nastup glavnih zvijezda okupilo oko 12.000 posjetitelja. Unatoč toliko hvaljenoj njemačkoj pedantnosti i točnosti, koncert je započeo par minuta poslije 21h, ali ono što je uslijedilo dovoljno je da spomenuta činjenica bude zaboravljena isti tren.

Čim se ugasila svjetla te iz razglasa puštena uvodna podloga apokaliptično obojenog zvuka, u publici je odmah došlo do erupcije oduševljenja. Par minuta kasnije prolomio se prasak. Lomeći pijukom improvizirani zid, na pozornicu su izašli gitaristi Paul Landers i Richard Kruspe, kojima su se pridružili ostali članovi grupe, da bi uz uvodnu pjesmu Rammlied započeo jedan od najvećih spektakla godine. Stvarno velika i impresivno složena pozornica vizualno je plijenila pažnju svakog od prisutnih, dočim je zvuk doslovce 'razvaljivao'. Rammstein, kao predstavnici industrial glazbe rudarski odrađuju svoj posao u kojem znoj se neprekidno lijeva, a i publika u svojoj interakciji s grupom ne biva pošteđena istog. Također svojim scenskim nastupom daju posvetu i nekim drugim njemačkim ikonama poput Fritza Langa (vizualno) i Wagnera (glazbeno). Zapravo cjelokupna audio-vizualna koreografija, koja uključuje savršen razglas, reflektore, lasere, pirotehniku, scensku kulisu, a i neke luckastije elemente poput vožnje pjevača Tilla Lindemanna gumenim čamcem po prvim redovima u publici te klavijaturistu Christiana Lorenza kako na pokretnoj traci "u hodu" opslužuje svoje instrumente, nastupi im djeluju kao svojevrsna industrial opera, doduše samo sa jednim vokalom.

Još bolji dojam svemu pridonosi i kvalitetno posložena set lista pjesama, na kojoj su se uz pjesme s novog albuma poput infantilnog ali zaraznog singla Pussy našle i starije uspješnice poput Keine Lust, Feuer Frei!, Links 2 3 4, Du Hast, Die Sonne i Reise Reise. Što se pak pirotehnike tiče, ona doslovce može posramiti sve one naše domaće pirotehničke vjernike s Polnoćki, jer to se ispaljuje vatromet, bljuje se plamen, dimi se na sve strane, eksplodiraju dječje lutke obješene iznad pozornice, publika biva zasipana konfetama i slično. I nije ni čudo da je organizatorica koncerta molila razularenu masu u fan pitu da smanje pritisak na ogradu jer će u suprotnom koncert biti prekinut. Naravno da publika nije razumjela da se radi o njihovoj vlastitoj sigurnosti te da bi zbog pomicanja ili probijanja ograde mogli dobiti besplatan face lifting a la Freddy Kruger.

Ali ni tu nije bio kraj, nosile su se i djevojke u besvjesnom stanju iz dvorane, da li zbog ekstaze izazvane muskulaturnom pojavom pjevača Tilla Lindemanna, da li zbog gužve u publici ili se radilo o nekim nuspojavama alkoholno-narkotičke konzumacije, teško je razaznati. Ono što je sigurno, a na koncertu bilo i vidljivo, činjenica je da jedino lobotomija mozga može pojedine Hrvate natjerati da poštuju zabranu pušenja u zatvorenim prostorima. Sve u svemu bilo je to sat i 50 minuta uživanja u razvaljujućim gitarama, teutonskim ritmovima, moćnom glasu, himničkim refrenima, suptilnim klavijaturskim dionicama, perfektno složenom scenskom vizualizacijom i dosad neviđenom koncertnom pirotehnikom na našim prostorima, a što je oduševilo prisutnu publiku koja je svojim aplauzima i zborskim pjevanjem refrena u pojedinim pjesmama znala to i pošteno nagraditi.

Bez obzira što Rammstein na početku karijere optuživali da su "metal boyband" projekt izdavačke kuće koji skandalima žele komercijalizirati svoju popularnost, barem na svojim nastupima audio-vizualno iskreno dokazuju da spadaju u sam vrh svjetskih koncertnih atrakcija. Tvrditi suprotno bio bi vatromet taštine.