Osam i pol kilograma - toliko teži školska torba moje 12-godišnje kćeri ponedjeljkom, kad ima šest sati. Ostalih je dana za otprilike kilogram lakša. Znači, malo više od kile po predmetu. Otprilike kao da svaki dan u školu i iz nje nosi pet od osam svezaka Opće enciklopedije JLZ-a.

A zašto?

Zato što iz svakog predmeta ima najmanje tri sveska različite debljine, plus bilježnicu.

A zašto?

Zato da bi nakladnici školskih udžbenika mogli više zarađivati.

A zašto?

Zato da bi imali čime platiti skutere, laptope, televizore i mobitele ravnateljima i nastavnicima koji bez ikakve pedagoške i metodičke provjere nalažu roditeljima svojih učenika da kupe isključivo udžbenike tog i tog nakladnika, jer su baš nekako najkvalitetniji?

A zašto?

Zato da bi nakladnici mogli zarađivati još više, za još više tih skutera i laptopa i televizora za podmićivanje još više ravnatelja i nastavnika.

A zašto?

Zato da bi za koju godinu s tržišta istisnuli kompletnu konkurenciju i ostali jedini izdavač školskih knjiga. Drugim riječima - da bi ostvarili monopolistički položaj, odnosno sustav proizvodnje udžbenika kakav smo imali do prije dvadeset godina, sustav protiv kojeg su se onomad baš oni onako glasno bunili.

Cijelo to korupcijsko perpetuiranje na kraju pada na leđa i ramena naše djece, u naše novčanike i na ionako dozlaboga srozan ugled naših prosvjetnih radnika. A padat će i dalje, bez obzira na netom pokrenutu istragu, jer - nemojmo si lagati - nema baš previše nastavnika, učitelja i ravnatelja koji su, u ovoj situaciji, svjedočenjem spremni riskirati zaposlenje i, vidjeli smo i to, sudsku kaznu zbog klevete. Skupljati plastične boce svaki dan, ili dobivati novi mobitel (laptop, skuter...) svake godine - to zbilja nije težak izbor. A djeca će se već nekako snaći u životu, valjda već i sama vide da se škola ne isplati.