Opatijski gastro-politički susret predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića nema epitet "povijesni", međutim, mogao bi predstavljati važan korak u normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije. U političkom smislu radi se o parafrazi izreke prema kojoj i najdulji put započinje prvim korakom, pri čemu će i hrvatska i srpska politika očito najprije morati reterirati, a tek potom zakoračiti naprijed.

Ili potpuno konkretno, Hrvatska i Srbija bi trebale povući međusobne optužbe za genocid, koje su podigle pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Koliko god će odustanak od tužbi nesumnjivo imati glasne kritičare koji će tvrditi da se tako omalovažavaju ratne žrtve, pragmatični razlozi govore u prilog nalaženju kompromisa. Time u Hrvatskoj neće biti umanjena vrijednost pobjede u ratnom razdoblju 1991. - 1995., baš kao što se neće niti izbrisati istina koja glasi da su i na jednoj i na drugoj strani (kao i u BiH i na Kosovu) stradali deseci tisuća nedužnih.

Mali izgledi za uspjeh tužbi

Ali valja ponoviti, pragmatični razlozi smanjivanja napetosti između Hrvatske i Srbije mogu donijeti kudikamo više koristi nego u slučaju nastavka sukoba. Makar se radilo i o sukobu pravosudnim podnescima.

Prije svega, vrlo su mali izgledi za uspjeh hrvatske tužbe, a u srpskom slučaju više se radi o kapricioznom ponašanju Beograda negoli relevantnom pravnom dokumentu. Međunarodni sud pravde rijetko donosi presude u kojima neku državu eksplicitno proglašava odgovornom za genocid, a realno, Hrvatska je u četverogodišnjem ratu bila izložena agresiji i zločinačkim napadima, međutim teško da se radilo o genocidu. To je sretna okolnost jer nitko pametan ne može žaliti zato što je u Domovinskom ratu poginulo oko 15, a ne 150 tisuća ljudi.

Srpska tužba još je besmislenija, i bepredmetno je govoriti da je Hrvatska izvršila genocid nad srpskim stanovništvom. Zločina je, nažalost bilo, često nisu sankcionirani, ali spominjanje termina genocid je jednostavno govoreći glupo.

Politička nestabilnost štetna odjema stranama

Drugi razlog u prilog povlačenju tužbi jest životna svakodnevica. Hrvatska i Srbija su susjedne države koje imaju dobre ekonomske odnose, koji imaju potencijal daljnjeg rasta i razvoja. Politička nestabilnost šteti objema stranama - Hrvatskoj jer je ekonomski snažnija i od suradnje može profitirati, a Srbiji zato što će prije ili poslije za ulazak u Europsku uniju trebati dokazati da se odrekla hegemonističkih ideja.

Konačno, o hrvatsko-srpskoj suradnji bitno ovisi i stabilnost susjednih država. Jedna od dobrih stvari koje su se dogodile u proteklom desetljeću je to što još od 2000. u Hrvatskoj nema važnije stranke ili političke opcije koja razmišlja o podjeli Bosne i Hercegovine. Politička normalizacija beogradskog establishmenta pridonosi pacificiranju Jugoistočne Europe i to je misija koju će morati odraditi i ovdašnja visoka politika. U ovom trenutku može zvučati nerealno, međutim, Hrvatska će odigrati važnu rolu u uvjeravanju Srbije da napusti aspiracije koje ima u odnosu na BiH, Kosovo pa i Crnu Goru.

U tom kontekstu treba podržati početni dogovor Tadića i Josipovića. Iako ne treba imati iluzija kako će ubuduće hrvatsko-srpski odnosi biti poput nirvane, ali na Balkanu vrijedi pravilo "bolje išta nego ništa".