Zrinka PavlićDosta se frke ovih dana diglo zbog ukidanja “Latinice”. Potpisivala se peticija, ljudi koji se kuže u medije javno su se zgražali, tražila se i dobila podrška predsjednika, po gradu su se lijepili leci, a po internetu objavljivale stranice koje pozivaju na pobunu. Sve u svemu, prava kuka i motika. Ne bez razloga.

PRVO, LIKOVI KOJI SU LATINOVU EMISIJU NAJURILI s prisavskog hrta nisu ni za jurit ovce po pustopoljini, a kamoli za donošenje odluke o kvaliteti i potrebi prikazivanja bilo koje emisije. Tlačenjem svakoga tko im ne ljubi skute nebrojeno su puta pokazali da više od svega vrednuju poslušnost, a za program im uglavnom puca kukurijek. Program se zbog takvog razmišljanja i prakse razvio točno u smjeru tog istog kukurijeka, a poslušne pacere koji su takvom stanju svesrdno pridonosili nitko nije ni povukao za uho. Nitko priseban stoga ne može vjerovati da motivi za usmrćivanje “Latinice“ imaju ikakve veze s kvalitetom.

Očito je riječ o osobnom obračunu s primjesama ideološkog hrkljuša. Drugo, “Latinica“ je svojedobno zbilja bila dobra i važna emisija, a Latin respektabilan novinar kojeg sada jednostavno nije pristojno tretirati k'o zadnji škart. Treće - a zapravo kombinacija svega dosad rečenog - kad se na jednu stranu stavi što je tijekom karijere postigao Latin, a što Kunić & prateći vokali, teško je ne zamijetiti bolesnu ironiju u tome tko kome sada vedri i oblači. Drugim riječima, većina napisanog u peticiji - stoji. A stoji i da nam svima nedostaje emisija poput nekadašnje “Latinice”. Uz program u kojem se diskusije vode jedino u suhoparnom “Otvorenom” i sumanutim “Licima nacije” sve bi nas do šoka oduševila panelka sa zanimljivim gostima, važnim temama, kvalitetnim prilozima te sposobnim i obaviještenim autorom/voditeljem. Latin i “Latinica“ to su nekada definitivno bili. Problem je jedino što već godinama nisu. Unatoč temama koje su i tih, zadnjih godina znale pogoditi drito u želudac, izvedba “Latinice“ već je dugo gadno štekala i s vremenom postala takva da je “korektno“ bio vrhunac, a “bljutavo“ standard. Običnom gledatelju nisu mogle promaknuti tri stvari: da se Latin u svakoj emisiji doima kao da je pet minuta prije početka snimanja sletio s Marsa pa mu je i obaviještenost o temi otprilike na toj razini, da sugovornike sluša s pozornošću novorođenog kokeršpanijela pa mu zbog toga promiče bilo kakav suvisao zaključak koji mu unaprijed nisu napisali na blok i, na kraju, da povremeno čak ima problema sa sricanjem na njemu ispisanog teksta. Na prvi je pogled riječ tek o sitnim tehnikalijama, ali zbog takvog mjesečarskog pristupa “Latinica“ je izgubila autorski štih i prodornost po kojima je postala poznata u doba dok se Latin još trudio, a simptomi njegove površnosti prerasli su u sindrom. Emisijom bi bez pol frke zavladao kaos zbog irelevantnih čarki jer se Latin više nije snalazio u studijskim prepucavanjima, a s druge bi strane sugovornike prekidao u posve krivom trenutku. Katkad bi se iz nepoznatih razloga - možda zbog loše obaviještenosti ili još jednog oblika nesnalaženja u studijskoj raspravi - dao navući na vrlo upitne zaključke i teorije, a povremeno bi cijelu “Latinicu“ gotovo prespavao, propuštajući najbanalnije zicere i vidno gubeći nit. Umjesto emisije u kojoj temeljiti novinar istražuje temu i vodi diskusiju tako da iz nje dobije maksimum, autorski potpis “Latinice“ postao je dezorijentiran voditelj, nabacani i očito nepregledani prilozi, nekontrolirani ili pasivni gosti, uz novinarsku objektivnost nespojivi osobni obračuni i hajke, nikakva prodornost i još manje temeljitosti. Jest, nekoliko puta godišnje emisija bi se uhvatila škakljivih tema - onih koje bi samim svojim spomenom razgnjevile ustoličene glavešine ili priglupe nacional - patetičare, no osim toga, ostao je samo format.

U SVJETLU TAKVE “LATINICE“, ALI I NJEZINA NEDAVNA UKIDANJA, Latin i njegova emisija postaju paradoksalan fenomen kakav u hrvatskoj zemlji čudesa uopće nije rijedak. S jedne je strane činjenica da Latin više nije dorastao ugledu (a možda i egu) koji je stvorio ranim radovima pa su mu skorije emisije takve da nam nimalo ne nedostaju. S druge su pak strane ljudi koji mu emisiju ukidaju iz razloga koji su toliko užasni da se svakome normalnom gade. Pa smo u takvoj situaciji spremni braniti one iste Latina i “Latinicu“ koji nam više ne valjaju. Nekome tko u Hrvatskoj nije živio duže od dva dana to bi se moglo učiniti nelogičnim i teško bismo mu objasnili kako do takvih situacija uopće dolazi. Jedna je stvar, međutim, sasvim sigurna i nimalo paradoksalna. “Latinica“ je u zadnje vrijeme bila mnogo lošija od onoga što kao gledatelji priželjkujemo. No do pada ispod standarda kakve svojim postupcima i stavovima potpisuju glavešine s HTV-a i njihovi netaknuti miljenici - još joj je ostao dalek put nizbrdo.