Zoran FerićNajpoznatije brigade hrvatske vojske su Tigrovi, Pume, Pauci, Jastrebovi i Ajkule, o čijem ratnom putu postoje tisuće dokumenata, videozapisa, slika i drugih materijala. Posljednjih se pak dana govori i o novoj hrvatskoj brigadi, čiji je ratni put temeljito prešućen. Riječ je o Miševima, tajnoj brigadi s velikim brojem neidentificiranih pripadnika, o čijem se postojanju već godinama šuška, ali nikakvi relevantni podaci još nisu procurili u javnost. To je pitanje aktualizirano tek kad je brigadir Predrag Fred Matić, predsjednikov savjetnik za branitelje, predložio, a predsjednik Republike Ivo Josipović se složio, da treba objaviti registar branitelja na internetu. Predsjednikov ured tako je inicirao lavinu želja i strahova, bijesa i ogorčenja povezanih s Miševima. Uz objavljivanje registra branitelja na internetu brigadir Matić predložio je i titulu živih junaka Domovinskog rata.

TAJ PRIJEDLOG NIJE IZAZVAO BURU U JAVNOSTI, kako bi se možda moglo očekivati, ali je objavljivanje registra mnoge uznemirilo. Ako sudimo po tračevima i ćakulama, ali i pouzdamo se u matematiku, kancelarijskih Miševa ima neusporedivo više nego pripadnika svih ostalih brigada, koji su na stvarnom bojištu proveli određeno vrijeme. A matematika, koja je tijekom povijesti često bila neumoljiva prema ljudima i ljudskosti općenito, kaže da je pravih branitelja, onih koji su uistinu iz nečega pucali, bilo oko 70.000, dok sadašnja populacija registriranih branitelja iznosi oko 500.000 ljudi. To bi značilo da je od nas 4 milijuna osmina aktivno branila Hrvatsku. Vojni analitičari, novinari i kolumnisti, ali i svi drugi građani uglavnom se slažu da je to nemoguće i da ni u snu nije po našim bojištima bilo toliko aktivnih boraca. Slažu se s tim, uostalom, svi koji se sjećaju Domovinskog rata, makar ga proveli i pred televizorima, a nisu u međuvremenu oboljeli od kolektivnog Alzheimera. Na Miševe otpada oko 430.000 boraca. Uzmemo li u obzir da su brigade u prosjeku imale nešto više od 1000 boraca, a kao jedinica brigada broji do 5000 vojnika, možemo ustvrditi da su Miševi s više od 400.000 boraca kudikamo najbrojnija brigada Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.

NAJBROJNIJA, A NAJMANJE POZNATA. Pripadnici te brigade pomno se skrivaju od publiciteta, infiltrirali su se na visoke funkcije, ubiru mirovine, frizirali su svoj ratni put, izmislili ratne drugove i najviše se boje objavljivanja registra branitelja, kao što se opasne bakterije u odvodima boje Domestosa. Brigade Hrvatske vojske, Tigrovi, Pume, Pauci, Jastrebovi, bile su u ratu vrlo opasne za neprijatelje. Brigada Miševa opasna je pak u miru i za prijatelje. Brojnim zubićima gricka budžet Republike Hrvatske, služi kao široka podrška nesposobnim i kriminogenim vladama i destabilizira zemlju. Pitanje lažnih branitelja i njihovih povlastica postaje sve ozbiljnije što je više ljudi na burzi za zapošljavanje. Društvo s relativno zadovoljnim pojedincima možda i može podnijeti izvjestan broj štetočina, ali društvo čiji ljudi gladuju neće miševima prepustiti ni mrvice. Stoga bi neobjavljivanje registra, ako Vlada to bude uporno odbijala, moglo izazvati ozbiljne sukobe i podjele. Društvo će se podijeliti na gladne i nezaposlene s jedne strane te povlaštene s druge, koji ništa ne rade, nego samo čuvaju nesposobnu vlast da ne izgube apanažu. Usporedimo li pak tu impozantnu znamenku od 400.000 Miševa s korupcijskim aferama nad kojima se već mjesecima zgraža cjelokupna javnost, doći ćemo do jednostavnog zaključka: svinjarija s lažnim braniteljima najveća je korupcijska afera svih HDZ-ovih vlada. A stvar s korupcijom stoji ovako: obično narod potplaćuje državne službenike da ne plati globu zbog prebrze vožnje, dobije građevinsku dozvolu ili lažnu domovnicu. To je normalna korupcija. Ova je pak izokrenuta naglavce, država potplaćuje narod, mijenja mirovine za glasove, a stanove za javnu potporu. Pripadnici brigade Miševa u ovoj zemlji dobivali su i posao i stanove i žive od muke drugih. Hrvatski je specifikum, međutim, to što se žestoke rasprave vode o onome o čemu se nema što raspravljati. Jer kad i postavimo pitanje treba li objaviti registar, postavili smo jedno drugo pitanje: slažemo li se da lopovi i varalice trebaju biti raskrinkani?

AKO VLADA UPORNO BUDE SPREČAVALA TU INICIJATIVU, bit će to jasna poruka naciji: “Ne želimo da se otkriju prijevara i lopovluk.” Dileme ne bi trebalo biti. A što se tiče druge inicijative brigadira Matića, i ona je zanimljiva. Možda je to zaista dobar način da se nakon provedene diferencijacije i odvajanja Miševa od pravih branitelja nagrade oni kojima su status i uloge neupitni. Jer kad pametna politika oslobodi Domovinski rat balasta ratnih zločina, kriminala i lažnih branitelja, društvo će u kolektivnoj memoriji morati pohraniti ono što je u našoj prošlosti ljepše i čistije. Kad se voda u bari izbistri, a ribe grabljivice uklone, moći ćemo s puno više ponosa pogledati unatrag i sjetiti se zasluga ljudi koje budemo viđali na tržnicama, kod brijača ili ponekad na televiziji, na godišnjice ratnih operacija. Međutim, još je nešto možda jednako važno kao i naša slika o nedavnoj prošlosti - mogućnost korekcije te prošlosti. Vlast baš i ne voli žive junake kojima duguje svoj status i postojanje, jer živi junaci imaju jednu neugodnu osobinu: postavljaju pitanja i sjećaju se. Živ čovjek permanentni je potencijalni svjedok, često neugodan za državu i vlast. Živi junak je korektiv vlasti, kao što su to i mediji i civilni sektor. Utoliko bi formiranje novoga statusa uz već postojeće bilo svrsishodno. S druge strane, inicijativa za uspostavu statusa živog junaka nosi i ozbiljnu opasnost da se živi junaci počnu nekontrolirano množiti, kao što su se ovih petnaestak godina namnožili branitelji ili kao što su se u četrdesetak godina u bivšemu sistemu namnožili sudionici NOR-a. Kod nas svaku inicijativu treba ozbiljno preispitati i ustanoviti što bi sve moglo poći loše. Zato što će uistinu i poći. Mi smo država u kojoj se od zakona dosljedno poštuje samo onaj Murphyjev.