Damir NovotnyNemogućnost preuzimanja kontrole u nadzornom odboru Podravke od strane njenih vlasnika, slavodobitno provaljivanje u upravnu zgradu Salonita i samoorganiziranje radnika u Željezari Split, unatoč možebitnog razumijevanja za pojedinačne sudbine ljudi u paničnom strahu za svoju sudbinu, samo su nekoliko najnovijih primjera koji ukazuju na činjenicu da se tranzicijski proces našao u slijepoj ulici. Vladajuće političke elite su, nakon masovne prodaje dionica INA-e i Hrvatskog telekoma na maloprodajnom tržištu kapitala, potpuno zaustavile proces privatizacije. U javnosti se stvara ozračje protiv jačanja tržišta i tržišnih institucija, a zaposlenici u državnim i privatnim poduzećima očekuju od Vlade jamstva za isplate plaća. Duboka kriza u kojoj se nalazi hrvatsko gospodarstvo pojačava glasove protiv liberalnog kapitalizma i pronalaženje nekih drugih rješenja. I sama ideja o mogućoj privatizaciji poduzeća u komunalnom i elektroprivrednom sektoru stvara pokrete otpora protiv „rasprodaje nacionalnog blaga“. Čak i iskusni ljudi iz uprava velikih poduzeća govore kako o tome „kako bi bilo najbolje da brodogradilišta ostanu u državnom vlasništvu“. U isto vrijeme Vlada u velikom stilu najavljuje, kao mjeru za ubrzavanje opravka i izlazak iz krize, velike investicije državnih (zapravo političkih) infrastrukturnih poduzeća. Ovakvi trendovi sve više udaljavaju domaću ekonomiju od suvremene tržišne demokracije kakvu razvijaju srednjoeuropske članice EU.

DANAŠNJA ARHITEKTURA HRVATSKOG GOSPODARSTVA KREIRANA JE prije petnaestak godina kao svojevrsna mješavina nerazvijenog kapitalizma i državnog socijalizma. Stvaranje nove, tranzicijske ekonomije i ekonomske sociologije nije se, na žalost, oslanjalo na tradiciju velikih europskih projekata modernizacije, slamanja starih i stvaranja novih ekonomskih i društvenih odnosa, kakve opisuje Karl Polanyi u svojoj Velikoj transformaciji i koju su prihvatile zemlje poput Slovenije, Češke i Poljske. Upravo suprotno, političke elite su se odlučile za konfuznu, casino tranziciju koja je proizvela nove, dugoročno neodržive ekonomske i socijalne strukture kakve ne možemo pronaći u drugim zemljama, osim možda u Bugarskoj.

PRIVATIZACIJSKI PROCES JE U SFERU PODUZETNIŠTVA UVEO UZAK KRUG političkih klijenata, koji u najvećem broju slučajeva nisu bili motivirani i dovoljno iskusni za poslovni rast i širenje poslovanja na međunarodnom tržištu. Unatoč deklaracijama o poticanju izvoznika, vladine ekonomske i druge politike su zapravo poticale domaća poduzeća na razvoj odnosa s državom, kao velikim naručiteljem proizvoda i usluga, i obeshrabrivale ona poduzeća koja su internacionalizirala poslovanje. Pri tome ne mislimo na poticaje izvoznika kroz monetarne i tečajne politike ili nekakve, davno napuštene, koncepcije izvoznih subvencija, već isključivo na moderne industrijske politike. Nakon velike privatizacije domaćih banaka početkom proteklog desetljeća bio je otvoren put uvoza tuđe štednje, kojom su se uz rastuću domaću štednju obilno financirala „privatizirana“ poduzeća i poduzeća u „državnom“ vlasništvu. Pri tome su jedni i drugi vlasnici zapravo koristili poduzeća za zaduživanja kod domaćih i inozemnih banaka. Najveći dio uvozne štednje završio je u niskoproduktivnim ili potpuno promašenim investicijama koje, danas to jasno vidimo, nisu mogle u srednjem roku stvoriti dovoljno nove vrijednosti i novih radnih mjesta. Jedan dio zaduženja poslužio je za financiranje privatizacijskog procesa, a nemali dio završio u osobnoj i javnoj potrošnji. Drugim riječima, zaduženost poduzeća je rasla, dosegla čak više od polovice vanjskog duga, uz istovremeno slabljenje kapitala i sposobnosti stvaranja kvalitetnih radnih mjesta. Najveći tranzicijski gubitnici naravno nisu, kao što to najnovije slike u elektronskim medijima pokušavaju sugerirati, malobrojni radnici zapuštenih industrijskih pogona za proizvodnju davno zaboravljenih proizvoda, nego mnogobrojni obrazovani pripadnici srednjeg društvenog sloja i radnici s „bijelim ovratnicima“.

KREIRANJE NOVIH KVALITETNIH I VISOKO PLAĆENIH RADNIH MJESTA u suvremenim industrijama mora biti cilj najvišeg prioriteta. Hrvatska ekonomija ne može razvijati velike kapacitete za masovnu proizvodnju, kakvi su stvoreni kao „kolateralna šteta“ velikog vala javnih radova i ulaganja u cestovnu infrastrukturu. Ne samo da se takvim vladinim politikama nisu stvorila kvalitetna radna mjesta, već je stvorena duboka neravnoteža između dugoročno održive potražnje za građevinskim radovima i ponude građevinskih usluga. Prezaduženost i nesposobnost prilagođavanja međunarodnom tržištu velika građevinska poduzeća pretvara u tempiranu bombu hrvatskog gospodarstva. Moguća politička odluka o saniranju ovih poduzeća kroz nastavak javnih radova, koji bi se financirali kroz nova zaduženja, jednako kao nastavak subvencioniranja brodogradilišta, samo produbljuje probleme.

NAGLI PAD EKONOMSKE AKTIVNOSTI U PROŠLOJ GODINI, kao neposredna posljedica smanjenog dotoka inozemne štednje u hrvatski gospodarski sustav, jasno je pokazao da se dosadašnji model ekonomskog rasta mora mijenjati. Oporavak od krize i ubrzavanje gospodarstva, koje mora donijeti nova radna mjesta i rješavanje rastućeg socijalnog konflikta, ne može se tražiti kroz povratak u ekonomski sustav socijalno- državnog vlasništva. Za Hrvatsku je nužno jačanje tržišnih institucija, demontiranje zastarjelih struktura i mnogobrojnih prepreka za novi val ulaganja kojima bi se stvorila nova radna mjesta. Potpuno novim vladinim industrijskim i fiskalnim politikama bit će potrebno poticati i usmjeravati investicije kojima će domaća poduzeća postati konkurentni igrači na međunarodnom tržištu. Po uzoru na Nizozemsku, oko ovakvog cilja mora se stvoriti opći nacionalni sporazum u kojem će se svi ekonomski akteri morati (privremeno) odreći dijela svojih očekivanja.