Ministar zdravstva Darko Milinović tvrdi da je bolnica u Gospiću neophodnaMinistar financija Ivan Šuker zatražio je od Darka Milinovića značajno smanjenje troškova u hrvatskom zdravstvenom sustavu i uskoro će ovoj temi biti posvećena sjednica Vladinog kabineta. Ali za sada od značajnijih ušteda neće biti ništa jer Milinović odbija provesti najvažniju mjeru – ukidanje pojedinih odjela u dvadesetak županijskih bolnica, iako bi se na taj način uštedjele stotine milijuna kuna. Razlog je jednostavan: najočitiji primjer potrebne racionalizacije predstavlja bolnica u Gospiću, ali ukidanje tamošnjih odjela Miliović ne želi provesti u ustanovi u kojoj je bio dugogodišnji ravnatelj. U Hrvatskoj trenutačno postoji 77 bolnica, među kojima su i tri kliničko-bolnička centra, koje godišnje troše oko deset milijardi kuna. Kakva je realna situacija u hrvatskim bolnicama pokazuje podatak da su u posljednjih šezdeset godina izgrađene samo dvije - KB Dubrava i Opća bolnica Knin.

Veliki broj zdravstvenih ustanova sagrađen je na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće i u slučaju jačeg potresa, vjerojatno bi se urušile. Međutim, osnovni problem jest maksimalno neracionalan način rada županijskih bolnica, od kojih većina ne bi opstala bez političke potpore Darka Milinovića i Andrije Hebranga. U većini ovih bolnica postoji između deset i petnaest odjela, unatoč malom broju pacijenata i, s druge strane, izuzetno velikim troškovima. Tako se u Kninu godišnje liječe 1173 pacijenta (prosjek od 3,5 pacijenata na dan), Gospiću 3900, Pakracu 5300, Našicama 6400, a u Vukovaru približno 7000 osoba. Nasuprot ovim primjerima nalaze se tri efikasna kliničko-bolnička centra: Zagreb sa 71.000 pacijenata, Split 55.000 i Rijeka gdje se liječilo više od 48.000 ljudi, dok ih je u Kliničkoj bolnici Osijek bilo skoro 45.000. Suhi statistički podaci pokazuju da bi jedan od načina racionalizacije mogla biti podjela na četiri statističke regije, dok bi u općim bolnicama trebalo ukinuti većinu odjela i u njima bi se bavili uglavnom urgentnim slučajevima. Prema jednoj ideji, u dvadesetak županijskih bolnica u budućnosti bi ostali samo odjeli interne medicine, kirurgije, pedijatrije i ginekologije, a svi ostali bi bili ukinuti i pacijenti bi se liječili u nekom od četiri velika regionalna centra.

Logika nalaže da je u takvom konceptu prva na udaru gospićka bolnica, u kojoj se liječi svega trideset posto oboljelih u Ličko-senjskoj županiji, dok svi ostali odlaze u Zagreb ili Rijeku. Tek nešto bolja situacija je u bolnicama u Kninu, Vukovaru ili Pakracu, odakle također većina pacijenata odlazi u velike centre. Svojevrsni paradoks jest u tome da u Hrvatskoj postoji latentni manjak liječnika i medicinskih sestara, i to čak i u usporedbi s nekadašnjim socijalističkim zemljama, koje su danas članice Europske unije. Ali u razvijenim državama liječnici primarne i sekundarne zaštite rješavaju više od 70 posto medicinskih slučajeva, dok se ostatak najtežih pacijenata liječi u većim centrima i kliničkim bolnicama. U Hrvatskoj primarna zaštita i hitna pomoć liječe do 55 posto slučajeva, a to znači da se skoro svaki drugi pacijent šalje u neusporedivo skuplje županijske bolnice ili kliničke bolničke centre, a u posljednjih deset godina broj upućivanja na specijalističke preglede porastao je za trideset posto.

U slučaju smanjenja broja bolnica, povećala bi se funkcionalnost zdravstvenog sustava i, primjerice, omogućio 24-satni rad odjela na kojima se koriste rendgeni ili CT aparati. Ministar zdravstva Darko Milinović iz političkih se razloga protivi ukidanju odjela u županijskim bolnicama, koje bi donijelo značajne financijske uštede, a uz dobru organizaciju poboljšalo i kvalitetu liječničkih usluga. Zdravstvena reforma izazvala bi pobunu dijela zdravstvenog osoblja, ali i lokalnih političara koji misle da svaki gradić treba imati vlastiti zdravstveni centar, bez obzira na to koliko to stoji. Zato su male šanse da Milinovićeva reforma hrvatskog zdravstva poluči uspjeh.