"Ne možeš nikada zaustaviti proljeće" - te sam se pjesme Toma Waitsa sjetio dok sam gledao voćku kroz prozor. Od mojeg dvorišta do Čečenije, od konclogora Sjeverne Koreje do Pala Alta u Kaliforniji gdje se sada tuku da kupe iPad - posvuda se cvijeće rascvalo. "Ne možeš zaustaviti proljeće, i možeš biti sigurna da ću uvijek vjerovati da će zacrvenjela ruža izniknuti", kaže Waits. Trnje, jedan od onih kvartova u kojima nijedan hrvatski ratni i mirnodopski profiter još nije sazidao vilu, ovih će dana biti najljepše u Zagrebu, zahvaljujući rascvjetalim voćkama. U Bibliji stoji da je i raskoš kralja Salomona ništavna prema ljepoti jednog jedinog cvijeta.

A to da se cvijet rascvao, znači samo jedno: da je sjemenka umrla u zemlji. Sjemenka koja mora umrijeti da bi dala plod, Isusova je metafora za ljudski život.

Sjemenka će, doduše, ionako umrijeti. Ovoga proljeća bilo je dovoljno strašnih vijesti - od zatrpanih na Haitiju do raznesenih u Moskvi, od biroa za nezaposlene pretrpanog strankama do djece stradale u prometnim nesrećama. Ako sjemenka samo umire, onda i nema ničega osim strašnih vijesti o podizanju razine mora, galopirajućem raku, pokradenim dionicama i zaštićenim pedofilima. I zbilja ih nema, jer ako ne vjerujete u uskrs, ostaje vam samo korizma, a ona je duga, tegobna, mračna i hladna.

Uskrs je cvat nakon patnje - odnosno, trebao bi biti ako vjera nije tek kolektivna halucinacija, a raj "prevara za kraj", kako kaže jedna druga pjesma. "Čak i ako izgubiš put, svijet sanja proljeće", kaže Tom Waits.

Remember everything that spring

Can bring

You can never hold back spring