Objavljeno u Nacionalu br. 751, 2010-04-06

Autor: Renato Baretić

Tajna prošlost Josipa Popovca

Kako je ubojica galeba iz splitske Lore, nakon što je od potrčka napredovao do producenta Religijskog programa, postao v. d. ravnatelja HRT-a i pulen mutne skupine koja nastoji zavladati Prisavljem

Renato BaretićRenato BaretićPamti li još tko od vas HTV-ovu seriju "Novo doba" iz 2002? Scenarij smo pisali Ivica Ivanišević, Ante Tomić i ja, režirao je Hrvoje Hribar, igrali su sjajni glumci svih generacija, a kritika nas je sasjekla kao Ozna narodne neprijatelje, nema tko se nije gnjevno osvrnuo na tih naših pet epizoda. Četiri godine kasnije, kad je serija reprizirana u nekom šugavom terminu, bilo je nekih koji su nam se čak i javno ispričavali, ali to je sasvim deseta priča...


Ona koju sam za uvod htio ispričati jest štorija o upucanom galebu, sa snimanja "Novog doba" u Splitu. Elem, u ekipi je bio i jedan vrlo mlad čovjek ("terenski producent" ili "sposobni potrčko") koji se navečer umornom društvu znao pohvaliti svojim članstvom u Mladeži HDZ-a i poznanstvima s nekim momcima iz 4. gardijske u Lori. Kad je na red došlo snimanje scene u kojoj dva idiota, tjelohranitelji lokalnog mafijaša, upucaju galeba koji se posrao u kokpit jahte njihova šefa, naš je trčeći producent donio na set - mrtvoga galeba. Pravog, baš upucanog, s rupom od metka ispod krila i skorenom krvlju na perju. Majke ti mile, Joško, pa odakle ti to?! "Ima u Lori jedan moj čovik, snajperist, pa sam ga zamolio. Oštro oko, mirna ruka, čas posla!" Redatelj se istog trena survao u novi manično-depresivni ponor. Natjerao je potom Joška da sirotu pticu što diskretnije vrati tamo gdje ju je uzeo ili napravi s njom što ga je volja, a zatim se s ribarima i besposličarima na Matejuški upustio u mukotrpno hvatanje drugoga galeba mrežom, pa organizirao veterinara koji je zarobljenu pticu injekcijom uspavao na sat-dva... Godinama poslije te zgode Joška nisam ni vidio, niti išta čuo o njemu, niti mi je padao na pamet. A onda, prije par mjeseci - nu te đavle! - vidim: Josip Popovac, dojučerašnji producent Religijskog programa (kud će suza neg na oko!) preko noći je postao v.d. ravnatelja HRT-a! Potom - glavni favorit za trajnog ravnatelja. Zatim, u prošlom Nacionalu - neuspješni pulen pomalo mutne skupine koja već godinama nastoji zavladati Prisavljem i spojiti se na pretplatničko-oglašivačku sisu koju nijedan zakon nikad neće isprazniti... Pa hajde, rekoh, dečko je zapravo bio simpatičan na neki svoj provincijalni način, bolje i to nego da bude na ulici...
Hrvatska je radiotelevizija od svibnja 1990., pa sve do danas, i utočište i borilište sve nekih "nečijih" ljudi. Bez prestanka se govori o "komunjarama" i "vrdoljakovcima", o Perinim ili Matinim pijunima, o likovima koji samo odrađuju neke davno zadužene usluge, spremni na bilo kakvu prljavštinu ne bi li namirili staru savjest ili nove minuse na karticama. Svi se glože, ali su svi i dalje na neki nastran način složni, dok se broj kavopija na prisavskom "Trgu" i u "Intim-baru" iz tjedna u tjedan povećava, istiskujući ničije, samostojeće ljude na margine. Pogledate li današnju rukovodeću strukturu, teško ćete naći ijedno ime za koje ste i ranije znali s, recimo, odjavnih špica ili iz nekog drugog medija. Nema. Sve neki dojučerašnji anonimusi, za koje puca prsluk i pretplatnicima i inkasatorima. Pod njihovim nadzorom udarne programe vode osobe kojima je ključni element u profesionalnoj biografiji to da su vjenčane s nekim koga se kazneno goni ili to što su do grla u sukobu interesa.

Pod njihovim nadzorom razina televizijske i televizičarske profesionalnosti srozava se na razinu komercijalnih TV-kuća u najranijim fazama. Pod njihovom paskom proizvode se financijski gubici umjesto javno relevantnog programa i "formati" umjesto dobrih starih (sjeća li se još itko te riječi?) emisija - bitno je ispuniti "format" i podvaliti ga oglašivačima, a sadržaj, ha, bože dragi, tko još pita za sadržaj?! Pod njihovom dirigentskom palicom za multimilijunske se svote otkupljuju strane licence i domaće "vanjske produkcije", dok za proizvodnju vlastitog programa odavna nema ni kune ni volje. Pod nadzorom tih dojučerašnjih anonimaca, iz mandata u mandat sve nepoznatijih javnosti, Hrvatska se radiotelevizija ciklički pojavljuje kao prvorazredni politički i društveni problem, premda javnost boli đon, a i još koješta, za sve to skupa, jer je odavna shvatila da nema mogućnosti za izbjegavanje plaćanja mjesečnog harača na posjedovanje televizijskog prijemnika, a gledati ionako može što ju je volja.

TV-pretplatu doista već (najmanje) dva desetljeća nitko normalan ne doživljava kao financiranje stvaranja HRT-ovih programa, nego kao doživotni porez na jednokratnu kupnju elektroničkog uređaja. Zamislite da svi vlasnici računala u Hrvatskoj moraju plaćati pretplatu samo jednom provajderu ili samo jednom portalu, bez obzira na to koriste li uopće internet!

HRT je nekad, u vrijeme dok se još zvao RTZ, bio rasadnik inovativne kreativnosti, i u programskom i u tehničkom i u zanatskom smislu. Ljudima je bilo stalo do te firme i trudili su se svakodnevno kvalitetom nadmašivati "konkurenciju" iz preostalih sedam republičko-pokrajinskih TV-centara. Bilo im je važno da budu najbolji, premda bi im plaća ostala jednaka i da su površno otaljavali posao. Dio tog duha, uza sve ideološke turbulencije i potpuno drugačije političke pritiske, zadržao se i za vrijeme rata, pa odumirao i još koju godinu potom, da bi s konačnim oslobođenjem od svih stega sve pošlo u krasan. Prisavljem su potpuno zavladali nametljivi mediokriteti, jedni pod reflektorima, drugi u sjeni. Profesionalni standardi poštuju se još samo u licencnim programima (jer bi vlasnik inače, jasno, povukao licencu), a sve ostalo tone u glib prosječnosti i neprepoznatljivosti. A nekolicina preostalih zanatlija iz stare škole svako malo dobije po prstima: na Prisavlju je najopasnije postalo isticati se kvalitetom, ma koliko se malo izdizala nad zaplotnjačkom osrednjošću, nad kriterijima koje po svojoj mjeri propisuje družba mrtvoga galeba.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika