Zoran FerićKad je hrvatska država 90-ih tek nastajala, bilo je uobičajeno da su ljudi izabrani na visoke državne funkcije barem neko vrijeme proveli u zatvoru. Tuđman, Gotovac, Veselica. I bivši predsjednik Mesić također ima pristojan zatvorski staž. Danas, međutim, postaje normalno upravo obrnuto: da se u zatvor ide poslije visoke državne funkcije.

Pa kao što su donedavno našim političarima zatvori bili „univerziteti", što su kao iskustvo naslijedili od komunista koji su ih i trpali onamo, sada je princip zatvaranja puno prozaičniji. Bivši su političari zatvarani kao ideološki protivnici i delinkventi mišljenja, sadašnji pak idu u zatvore kao lopovi i delinkventi protiv zajedničkog novčanika. Prošlotjedno hapšenje bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca pokazalo je svu apsurdnost te čudne povezanosti visoke politike i zatvora.

To je hapšenje shvaćeno i kao uvertira u mogući proces protiv bivšeg premijera Sanadera, kojega bi, sudeći po oduševljenju koje je kod ljudi izazvalo hapšenje Polančeca, velik dio zemlje volio vidjeti u zatvoru. Pokradeni hrvatski puk ima svoje male radosti. Voli vidjeti iza rešetaka one kojima se donedavno klanjao. Pa kad ustane u cik zore i pristavljajući vodu za kavu na kuhinjskom stolu ugleda neplaćene račune za režije, kad se sjeti da mora na posao, a ne prima plaću i da ne zna koliko će dugo imati i takav posao, kad se sjeti kakva je ova zemlja mogla biti, a nije, kad pomisli na blagostanje koje ga je uvijek nekako zaobilazilo, kad se sjeti redukcija, stabilizacije, inflacije, financijskog inženjeringa i privatizacije, tom puku svakoga jutra dođe da se rasplače krokodilskim suzama. A onda se sjeti da je Polančec u pritvoru. I puku bude odmah lakše. Padne mu na pamet da bi i Sanader mogao završiti u pritvoru, i odmah mu se usne razvuku u smiješak. I to su oni ljudi koje susrećemo ujutro na ulici kako idu i smješkaju se, a ne možemo dokučiti zašto se smješkaju, samo se vidi taj sanjarski smiješak i čini nam se da su zagledani u budućnost koju mi ne možemo vidjeti.

Kad si nesretan i ponižen, nema veće sreće od tuđega zatvora. Giljotina bi bila još bolja, ali ona spada u institute rane europske demokracije. Zatvaranje Polančeca omogućilo je da se ova mala zemlja za veliki kriminal jutrom budi s više optimizma i volje za rad, iako je ta volja uzaludna jer dobar dio tvornica i poduzeća više ne radi. No tješi nas i sama volja i pokazuje nam da će Hrvati, kad pohapse sve koje treba, možda postati Japanci. Sushi je već sada popularniji nego pečena prasetina. I dok mislim na bivšega premijera, čijem bi hapšenju razdragano klicala cijela zemlja, pada mi na pamet film "Posljednji kineski car" Bernarda Bertoluccija i dvije scene koje simbolički predstavljaju krajnosti što ih je doživio posljednji kineski vladar. Sav se njegov život može smjestiti između tih dvaju prizora. Prvi je od njih kad onaj koji će biti posljednji kineski car, Pu Yi, kao dijete u Zabranjenom gradu trči između brojnih redova postrojene vojske, a oni mu klanjajući se odaju poštovanje i to izdaleka izgleda kao ogromno polje žita koje se talasa na vjetru. Veličanstvena scena koja pokazuje položaj i poštovanje: tisuće ljudi klanjaju se djetetu. Druga scena je u zatvoru, nakon dolaska komunizma i predstavlja samo dno poniženja. Onaj kome su se, dok je bio dijete, klanjale tisuće, sada stoji ispred zatvorskog funkcionara koji mu objašnjava kako treba noću mokriti u zajedničku kiblu da ne budi ostale zatvorenike. Kako se onaj kome su donedavno s poštovanjem otvarali vrata automobila odjednom osjeća kad mu otvore vrata ćelije? Čini se da su velika čast i teško poniženje stvari koje se u jednom ljudskom životu nekako namiruju i teže da jedna drugu naplate, na čudan način se izjednačavaju, pa ako doživiš čast u punom intenzitetu, sva je prilika da ćeš doživjeti u punom intenzitetu i ono drugo. Kad ti u uši ulazi klicanje gomile, na Splitskoj rivi ili saboru HDZ-a, valjalo bi se sjetiti da će ti možda vrlo skoro u isto uho ulaziti prdež zatvorskoga cimera. Jer gomila koja počast odaje sasvim ozbiljno teži da istu tu počast jednom i uzme, kao da ju je posudila na izvjesno vrijeme. Na sudbinama propalih ili zatvorenih političara i svih onih koji su se jednom uspeli iznad drugih ljudi jasno vidimo u kojoj mjeri zapravo živimo na kredit. Počast je premijeru Sanaderu bila posuđena na rok od desetak godina, gomilala se i množila kao gruda snijega kad postaje lavina, a onda su ga reporteri uhvatili na glasovanju u penzionerskom džemperu, situacija se okrenula i odjednom je čitavoj zemlji postao neprijatelj, a popularnost se vrtoglavom brzinom pretvorila u nepopularnost, kao da se radi o zakonu spojenih posuda.

Stara je stvar da u časti čovjek ima puno prijatelja, a da je u poniženju sam. Ljudi se odriču jedni drugih. Pogotovo kad im prijeti zatvor, kibla i gumena rukavica. Bivši premijer Sanader tako se u ovome trenutku odrekao bivšeg potpredsjednika Polančeca. Polančec će se uskoro odreći Sanadera. Jadranka Kosor se pak odrekla obojice, a Polančeca se odrekao i Šestak iz Podravke. Svi su se oni pak pomalo odrekli Franje Tuđmana, a potpuno Gojka Šuška. Politička karijera je kod nas zbirka stalnih manjih ili većih izdaja. Zato i nije nimalo čudno da se u komentarima Polančecova hapšenja našla i teza da se tako nova vlada (ali stara stranka) sprema za izbore. A to da se hapšenjem vlastitih ljudi dobivaju izbori svakako je najbizarniji podatak iz našeg političkog života. Hadezeovci su uhapsili Polančeca. Sada se postavlja logično pitanje koga će kao kandidata za hapšenje i za svoje političke bodove istaknuti oporba. Neki možda misle da bi Slavko Linić bio pogodan uhidbeni oponent Polančecu. Međutim, koga god da oporba predloži za zatvorskoga kandidata, hadezeovci uvijek imaju Sanadera. Po njega će vjerojatno doći policija u zoru onoga dana kad počne predizborna šutnja. Da biračima bude svježe. To znači da nam se svima opet ne piše dobro. Opet će pobijediti HDZ jer on ima neusporedivo više kandidata za hapšenje od SDP-a ili HNS-a.