BOLONJA NA POPRAVAK Vedran Mornar smatra da Bolonjski sustav nije dobro proveden, ali i da poslodavci nisu upoznati s njegovim prednostimaVedran Mornar, dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva, u posljednje je vrijeme jedan od eksponiranijih sveučilišnih profesora u Hrvatskoj. Mornar se počeo sve više pojavljivati u javnosti nakon što se otvorila javna polemika o kvaliteti i padu ugleda zagrebačkog sveučilišta, do čega je došlo zbog učestalih korupcijskih afera u koje su bili uključeni neki sveučilišni profesori. Mornar je u tom kontekstu postao zanimljiv medijima zato što se Fakultet elektrotehnike i računarstva smatra jednim od elitnijih zagrebačkih fakulteta, a naročito zato što se uz taj fakultet nikada nisu vezivale nikakve afere, pa tako ni korupcijske.

Mornar se pokazao spretnim u svojim javnim istupima, a možda je to dijelom bilo tako i zato što mu je pokojni otac Zvone Mornar bio poznati hrvatski sportski novinar, koji ga je naučio kako funkcioniraju mediji. Mornar je nedavno branio ugled zagrebačkog sveučilišta energičnije no što je to u istim prilikama činio aktualni rektor zagrebačkog sveučilišta Aleksa Bjeliš. Time je privukao pozornost jednog dijela svojih sveučilišnih kolega koji su na njegove istupe pozitivno reagirali, pa se ubrzo nakon toga odlučio kandidirati za rektora zagrebačkog sveučilišta. U razgovoru za Nacional Mornar je iznio zašto misli da nisu utemeljeni studentski zahtjevi za besplatnim školstvom, što misli o odnosu politike i sveučilišne zajednice i kako bi se ti odnosi u budućnosti trebali razvijati. Govorio je i o tome koliko je Fakultet elektrotehnike i računarstva moderan u usporedbi sa sličnim inozemnim fakultetima. Mornar je opisao i neke detalje iz svog privatnog života, a posebno je pričao o nekim detaljima iz odnosa sa svojim pokojnim ocem koji su ga usmjerili prema znanstvenoj karijeri, koja bi možda za nekoliko tjedana mogla doseći svoj vrhunac bude li ga Senat zagrebačkog sveučilišta izabrao za novog rektora Sveučilišta u Zagrebu.
ništa besplatno za porezne obveznike

NACIONAL: Kako komentirate prošlotjedne studentske prosvjede sa zahtjevima za besplatnim obrazovanjem?

- Mislim da za njih nije bilo razloga. Predloženi model po kojem je prva godina besplatna za sve, a po kojem se kasnije plaća ili ne plaća po kriteriju uspješnosti dobar je i stimulativan, naravno pod uvjetom da se visokim učilištima kompenziraju tako izgubljena sredstva, kojima se pokrivao proračunski deficit za elementarne potrebe. Treba biti svjestan činjenice da besplatno obrazovanje nigdje ne postoji, kao što ne postoji ni besplatni ručak ni besplatno zdravstvo. Sve ovo možda može biti besplatno za korisnike, ali sigurno ne i za porezne obveznike koji to moraju financirati. Studenti besplatno studiranje moraju shvatiti kao nagradu, a ne kao poklon, te se prema tome odgovorno ponašati. Bilo bi zgodno kada bi se studentima na ruke izbrojilo onoliko novca koliko im košta studijska godina, da taj iznos dobiju u novčanicama od po stotinu kuna, ali samo da ga odnesu do drugog šaltera i uplate na račun sveučilišta, kako bi im se zorno predočilo da studiranje ima vrijednost. Troškovi studijske godine kreću se od, u ekstremnim i rijetkim slučajevima samo desetak, pa sve do stotinjak tisuća kuna. U onoj drugoj krajnosti ponekad čak i bitno više. Netko taj novac mora osigurati. Nemam ništa protiv da se onima koji to zasluže u potpunosti financira i cijelo studiranje, dapače. Vjerujem da bi se ozbiljnom i kritičkom analizom i preraspodjelom državnog proračuna za to moralo iznaći sredstva. Ali i u puno bogatijim društvima od našega studenti plaćaju neki iznos, koji je isti za sve i daleko je od tržišne vrijednosti studiranja, ali ipak potpomaže državni budžet i studentima daje do znanja da znanje nije besplatno. Nemojmo zaboraviti i drugu dimenziju, a to su obveze fakulteta u slučaju kada se participira u cijeni studija. Tada je to pravi ugovorni odnos s međusobnim pravima i obvezama obje strane. Kada je studij sasvim besplatan to se nekako gubi. Svi imaju izgovore. Ono što je besplatno, ljudi često olako shvaćaju. Studirao sam godinu dana u Americi i ondje studenti u pravilu ne padaju godinu, jer im je previše skupo da bi si to priuštili. Kod nas je situacija sasvim drugačija. Ako 50% studenata položi sve ispite iz studijske godine, smatramo to nevjerojatnim uspjehom. Ponavljam, jesam za sasvim besplatno studiranje, ali onih koji se odgovorno ponašaju. Što je to odgovorno ponašanje, o tome ćemo sigurno pregovarati, svjesni društvenog trenutka i činjenice da je teško promijeniti sustav s visokom socijalnom notom i oduzimati stečena prava koja ne obvezuju na vremensku dimenziju studiranja. Ne treba zaboraviti da još nismo sasvim izišli iz vremena u kojem se studiranjem umjetno smanjivala stope nezaposlenosti.

NACIONAL: Je li bilo primjereno da država za sve osigurava besplatne udžbenike?

- Država mora pomoći onima kojima je to najnužnije i u tom smislu treba njegovati socijalnu osjetljivost. Možda se čini da model nije bio najprimjereniji, jer su udžbenike besplatno primali i oni koji su ih bez problema mogli kupiti, ali ako su škole vlasnici udžbenika koji se mogu ponovno iskoristiti, to i nije veliki problem. Time se izbjeglo i niz praktičnih, gotovo nerješivih problema, poput diskriminacije djece i poput određivanja kriterija tko će i koliko platiti. Taj potez ne bih htio previše kritizirati, jer je svaka kuna uložena u obrazovanje najbolja moguća investicija, pa tako na koncu i novac za besplatne udžbenike. Međutim, žao mi je što država ne izdvaja više za znanost. U jednom smo trenutku nekako dogurali do 1,2% BDP-a, ali je to sada smanjeno na svega 0,8% BDP-a. Sve je to znatno ispod razine koliko se u znanost ulaže u EU, iako se i ondje već godinama, usprkos proklamiranog cilja od 3%, po tom pitanju stagnira na 1,9%. U apsolutnim iznosima razlika je golema, pa treba shvatiti zašto na rang listama znanstvene produktivnosti ne kotiramo najbolje.

NACIONAL: Koliko se Fakultet elektrotehnike i računarstva, kao jedan od najboljih u Hrvatskoj, može uspoređivati sa sličnim fakultetima u inozemstvu? Koliko su znanja koja naši studenti mogu usvojiti u Hrvatskoj uopće usporediva s onim što se nudi na inozemnim fakultetima?

- Istina je da smo jedan od najuspješnijih fakulteta u Hrvatskoj i nadam se da ćemo to još dugo ostati. Ozbiljan rad, organizacija i sposobnost prilagodbe nastavnih sadržaja svjetskim trendovima, to je ono što nas drži na visokoj razini. Pritom nismo zaboravili na najvažnije: opća znanja koja oblikuju način razmišljanja. Veliki je problem našeg visokog obrazovanja u tome što se jako malo konzultiramo s gospodarstvom. Ne sjećam se da smo ikad na sveučilištu organizirali sastanak s predstavnicima Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske udruge poslodavaca, Državnog zavoda za statistiku, ili Zavoda za zapošljavanje i probali s njima diskutirati koji kadrovi Hrvatskoj trebaju i kakve se kompetencije od njih na tržištu rada očekuju. Nedavno smo povodom izrade mreže visokih učilišta u Hrvatskoj, u čemu sudjelujem kao predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, razgovarali o tim temama i dobili zanimljiva, ali nimalo neočekivana saznanja. Traže se široko obrazovani stručnjaci s poznavanjem temeljne struke, ali i znanjima prava, ekonomije, komuniciranja. Uska specijalistička znanja iz pojedinih zanimanja manje su zanimljiva poslodavcima. Nisu nam potrebni oni koji će poznavati samo jedan uski segment struke. Ako je sveučilište odradilo posao kako treba, studenta prije svega naučilo učiti, pripremilo ga za cjeloživotno učenje, specijalistička znanja lako će usvojiti. U tomu se kod nas dosta griješi, usitnjavanjem studijskih programa, s mnoštvom smjerova. Zato ljudi često kasnije rade na sasvim različitim poslovima od onih za koje su se obrazovali.
mali postotak studentica na fer-u

NACIONAL: Studenti FER-a gotovo da i nemaju problema sa zapošljavanjem. Mijenja li se ta dobra situacija zbog recesije?

STANISLAV JANJAC, Vedran Bilas, Uwe Gregorius i Vedran Mornar predstavljaju zajednički znanstveno-istraživački projekt Siemensa i FER-a- U normalnim okolnostima svi naši studenti bez problema su pronalazili posao. Tek tu i tamo moglo se pronaći ponekog pojedinca na burzi rada. Ova je recesija i naše inženjere donekle usporila u zapošljavanju, ali puno manje nego druge struke. Mi godišnje upisujemo 650 brucoša. Njih stotinjak otpadne tijekom prve dvije godine studija, ali ih čak 550 završi studij. Vode se velike polemike oko toga je li ta kvota prevelika. Ona to objektivno jest za ljudske i prostorne kapacitete fakulteta, ali sve dok je tržite rada gladno za našim proizvodima, moramo se ponašati društveno odgovorno. Hrvatski prosjek završavanja studija je 30-ak posto od upisanih. Prosjek zagrebačkog sveučilišta bitno je veći, oko 60 posto, ali i to je veliki gubitak potencijalno dobrih prvostupnika, kao posljedica naslijeđa iz prošlosti i činjenice da su se studentski programi u kontekstu reforme unutar Bolonjskog procesa zapravo nedostatno mijenjali i prilagođavali. U kampanji koju sada vodim jer se natječem za rektora zagrebačkog sveučilišta od dosta sam dekana čuo da nisu zadovoljni time kako su reforme provedene. Rijetko su se gdje reforme provodile suštinski. Često se osam ili devet semestara studija samo produljilo uvođenjem novih predmeta. Iako se prolaznost donekle povećala, kod nas uvođenje Bolonjskog sustava studiranja nije zasad postiglo željene efekte, da što veći broj ljudi nakon tri godine studiranja stekne status prvostupnika. Podsjetimo, razvijene zemlje imaju i do 40% visokoobrazovanih, što je za nas cilj koji ćemo teško dosegnuti i za nekoliko desetljeća. Tamo su prve tri godine studiranja lakše, dok je diplomski studij znatno teži i rezerviran za ambicioznije. Kod nas je situacija sasvim drugačija. Tko „preživi" prve dvije ili tri godine studiranja, najčešće kasnije relativno jednostavno završi i diplomski studij. Gotovo nitko ne odlazi na tržište rada s bakalaureatom, jer nitko poslodavce nije upoznao sa stvarnim kompetencijama prvostupnika, koje su veće nego što se uobičajeno misli.

NACIONAL: Studira li danas više žena na FER-u nego ranije?

- Nažalost ne, i ne znam zašto se ta situacija već desetljećima ne mijenja. Stvarno ne znam. U moje vrijeme studiranja bilo je desetak posto djevojaka, a danas ih je maksimalno do 20 posto. Mislim da se radi o predrasudama. Ranije se studirala jaka i slaba struja, radilo se puno više u pogonima, pa se to možda i moglo razumjeti. Danas za ovakvu disproporciju doista nema razloga, posebno ne u području računarstva. Nadam se da će se s vremenom ti odnosi promijeniti.

NACIONAL: Koliko novi sustav državne mature može pomoći fakultetima pri lakšoj selekciji budućih studenata?

- Radi se o velikim promjenama, koje su nailazile na početno nepovjerenje i u brojnim razvijenim zemljama koje su taj sustav uvodile prije nas. Matura nije zamišljena da služi za lakšu selekciju budućih studenata, kao zamjena za razredbeni ispit, već da podigne kvalitetu srednjeg obrazovanja. Nadam se da će se uskoro uvesti i mala matura, kao instrument podizanja kvalitete osnovnog obrazovanja. To je sustav koji će pomoći i da se vide neuralgične točke postojećeg obrazovnog sustava. Ali ipak, sva su visoka učilišta prepoznala da pri provedbi razredbenih postupaka umjesto vlastitih ispita mogu koristiti rezultate državne mature. Pojedina visoka učilišta zadržala su dodatne provjere posebnih znanja, vještina i sposobnosti. To je u nekim strukama opravdano, jer se klavirist na muzičku akademiju ne može primiti na temelju poznavanja hrvatskog, matematike i stranog jezika. Uvjeren sam da se rang liste dobivene na temelju rezultata državne mature neće značajno razlikovati od rang lista koje bi nastale nekadašnjim razredbenim ispitima.

NACIONAL: Kakva bi trebala biti idealna razina suradnje između sveučilišta i države i kako ocjenjujete tu suradnju danas?

- Sveučilišna autonomija je jako važna, ali potreban je i dijalog pri odlučivanju koje ćemo stručnjake proizvoditi i koliko njih. Moramo osluškivati puls gospodarstva. Dosad se to nije radilo. Studenti su se upisivali prema nekim našim internim procjenama i željama, bez ozbiljnijih posljedica jer se u konačnici velika većina visookoobrazovanih zapošljavala, zahvaljujući činjenici da ih nismo proizvodili dovoljno. Nikad se, međutim, nisu radile suvisle analize koliko se završenih studenata na koncu zaposli u svojoj struci, a koliko ih radi nešto posve drugo.
sveučilišna autonomija

NACIONAL: Zašto mislite da se sveučilišni profesori trebaju aktivnije uključivati u politiku?

JAPANSKO SUPERRAČUNALO Vedran Mornar u Yokohami uz Earth Simulator, najbrže računalo na svijetu s čak 5120 procesora, koje troši 5 MW električne snage. Cijeli FER s 5000 zaposlenih i sudenata i 1000 računala troši tek 750 kW- To im ne smije biti primarni cilj, ali ne vidim razloga zašto to ne bi činili. Njihov bi se glas u politici trebao puno glasnije čuti, jer oni de facto pripadaju intelektualnom vrhu Hrvatske. Mislim da politika od angažmana znanstvenika i sveučilišnih nastavnika može samo profitirati. S druge strane, ne bi bilo dobro da se politika previše miješa u poslove sveučilišta, jer bi se time narušavala sveučilišna autonomija. Sveučilište mora biti autonomno u unutarnjem ustroju, slobodi znanstvenog rada, odabiru nastavnih metoda... Izuzetak od te autonomije vidim u određivanju upisnih kvota i nadam se da će to novi Zakon o sveučilištima kvalitetno urediti. Čini mi se ključnim dio zakona u kojem će se definirati pod kojim će uvjetima država i sveučilište sklapati programske ugovore koji određuju koji se programi financiraju. Ostala pitanja koja bi trebao uređivati taj zakon za širu su društvenu zajednicu od manjeg značaja. Osobno se, na primjer, ne slažem s prijedlogom da u Senatu ne smiju biti dekani. Mislim da dekani moraju ostati u Senatu i sudjelovati u sustavu odlučivanja, jer oni su jedini odgovorni i samo njih će se prozivati za odgovornost radi eventualnih propusta. Može se raspravljati i o tome u kojoj bi se mjeri država eventualno mogla uplesti u pitanje izbora rektora. S jedne stane to je narušavanje sveučilišne autonomije, a s druge, država koja jednom sveučilištu svake godine osigurava proračun od oko 1,2 milijarde kuna mora imati neki mehanizam nadzora nad trošenjem toga novca. Neke su stvari danas nelogične i tu se dolazi do bitnog pitanja potrebne razine sveučilišne autonomije i odgovornosti. Jasno je da svaki rektor uvijek pokušava najodgovornije moguće upravljati tim sredstvima. U sadašnjim okolnostima nezaživjelog lump-suma, kad 85% novca odlazi izravno u plaće djelatnika a ostatak nije dostatan ni za pokriće stvarnih materijalnih troškova, to zapravo nije teško jer ne ostavlja baš nikakvu slobodu raspodjele.

NACIONAL: U svom kandidatskom programu za rektora naveli ste da biste kao budući rektor ponajprije poradili na popravljanju imidža zagrebačkog sveučilišta. Kakav je taj imidž danas, u svjetlu korupcijskih afera i afera vezanih uz sporne ljetne nastavne programe?

- Taj je imidž neopravdano narušen. Sveučilište se u medijima ponajprije javlja u negativnom kontekstu. Uvijek i svuda treba naglašavati da je riječ u pojedincima, a ne o Sveučilištu u cjelini. Rijetko se piše o pozitivnim stvarima kojima se ne pridaje velik publicitet, ali to je povezano s tržišnom filozofijom medija. Nažalost, malo je tko primijetio da smo nedavno na Sveučilištu pokrenuli zajednički studij reguliranja tržišta elektroničkih komunikacija, kako dobar primjer funkcionalne integracije sveučilišta. U njega su uključeni FER, te Pravni i Ekonomski fakultet. Današnje su struke sve više interdisciplinarne i tu se pokazuje bit potrebe integriranja sveučilišta. Sveučilište se ne može integrirati administrativno, dekretom, nego ovakvim inicijativama. Afere koje ste spomenuli sigurno nam nisu koristile. Korupcije je na sveučilištu bilo, to se mora priznati. Dugo se šuškalo da su se na nekim fakultetima prodavali ispiti, ali se ništa nije poduzimalo. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi me netko upozorio na takva zbivanja na FER-u, a da odmah ne reagiram. Zato mi je neobično da se pred korupcijom toliko dugo zatvaralo oči. Jasno da se tome trebalo stati na kraj, ali neobičan je i način na koji je policija provela uhićenja u aferi Indeks. Bilo je nepotrebno da više desetaka naoružanih policajaca upada na fakultete radi uhićenja profesora. Jesu li možda očekivali njihov oružani otpor? To se trebalo izvesti drugačije i puno ranije. Nije mi bilo drago gledati one scene na televiziji, premda je medijski interes za takve teme posve razumljiv.

NACIONAL: Je li vam u razumijevanju funkcioniranja medija pomoglo to što vam je otac bio poznati novinar?

- Otac me vrlo dobronamjerno odgovarao od svake primisli da se bavim novinarstvom, a znanstvena karijera pojavila mi se u životu više kao slučajnost nego kao proizvod pomnog planiranja. Mislio sam da ću ići očevim putem, pa su me isprva više zanimale društvene znanosti. Rođen u Zagrebu, od prvih dana na sadašnjoj trešnjevačkoj adresi, upisao sam opći smjer Prve gimnazije. Ali prirodoslovni je razred ostao nepopunjen, pa su nas nekoliko s boljim ocjenama iz matematike prebacili tamo. Isprva sam se bunio, ali poslije mi se svidjelo. Kada smo počeli učiti drugi strani jezik, slučaj je htio da nakon nekoliko tjedana učenja izbornog njemačkog jezika dobijemo u zamjenu programski jezik, jer se učiteljica njemačkog razboljela. Tako sam, opet slučajno, došao u dodir s programiranjem, što mi je kasnije trasiralo razvojni put znanstvenika. Otac se nikada nije izravno miješao u moj obrazovni put. Njegov je životni put bio težak, puno je toga preživio za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. I on se posve slučajno počeo baviti novinarstvom. Mislim da mu je laknulo kad sam zaplovio u znanstvene vode, bez puno izravnih doticaja s politikom.

NACIONAL: Što vas je navelo da se kandidirate za rektora zagrebačkog sveučilišta?

- Zapravo sam se odlučio kandidirati nakon što sam nedavno sudjelovao u emisiji "Otvoreno" na Hrvatskoj televiziji, kada se razgovaralo o ugledu Sveučilišta u Zagrebu. Žalosna je činjenica da se uopće pojavila potreba o tome javno diskutirati. Općenito se u posljednje vrijeme jako malo učinilo na tome da se stane u obranu našeg sveučilišta, da se ukaže i na njegove dobre strane i doista vrhunske i poštene nastavnike i znanstvenike, koji čine golemu većinu svih zaposlenih. Morao sam tamo dosta oštro reagirati. Nakon emisije počeli su me nazivati moji kolege dekani koji su se složili s tezama koje sam iznio, pa sam u sebi prelomio i odlučio se kandidirati. Uvjeren sam da zajedničkim snagama možemo prevladati trenutačne poteškoće i izdići svoje sveučilište na zasluženo mjesto koje mu istinski pripada. To možemo načiniti jedino mi sami.