Objavljeno u Nacionalu br. 751, 2010-04-06

Autor: Maroje Mihovilović

Čečenski zaokret prema islamizmu

Novi, brutalni lider Čečena

DOKU UMAROV, novi vođa čečenskih pobunjenika, svoju strategiju terora zasniva na poticanju islamskog ekstremizma

On je odgovoran za
najnovije krvave napade u Rusiji, poput onoga u moskovskom metrou prošlog tjedna On je odgovoran za najnovije krvave napade u Rusiji, poput onoga u moskovskom metrou prošlog tjedna Ruska vlast lansirala je nekoliko sasvim pogrešnih teza o Čečeniji. Prvu, da je drugi rat u Čečeniji završen, da su pobunjenici slomljeni, te da će odsad u Čečeniji vladati mir, čak toliki da se lokalna vlast priprema za ambiciozni razvoj turizma. Lani je službeno objavljeno da ruska vojska u Čečeniji prekida sve sigurnosne operacije. Drugu, da su - ako i postoje grupice čečenskih pobunjenika i terorista - one raspršene i posvađane pa nemaju vođu. Štoviše, ruski su mediji tvrdili da je to čak i problem jer ruska vlast ne zna s kim bi razgovarala o konačnom završetku bilo kakve pobunjeničke aktivnosti i da je to jedan od glavnih uzroka ostataka nestabilnosti, jer se razne čečenske skupine nadmeću za utjecaj i prestiž pa stoga poduzimaju terorističke akcije.
Najnoviji teroristički čin u Moskvi raskrinkao je obje te lažne teze. Ruske snage masovnom upotrebom brutalne sile, doduše, jesu preuzele potpunu kontrolu nad nizinskim sjevernim dijelom Čečenije i ondje uglavnom skršile pobunjeničku aktivnost. No ta brutalna sila, koju je pratilo znatno kršenje ljudskih prava, imala je i neočekivane posljedice. Čečenski borci su se povukli dublje u brda na jugu Čečenije i svoje djelovanje proširili iz Čečenije na susjedna muslimanska područja Ruske Federacije na sjevernom Kavkazu, u Ingušetiju, Dagestan, Sjevernu Osetiju i još neka. I ne samo to: čečenski pobunjenici odlučili su svoje oružane aktivnosti proširiti na cijelo područje Ruske Federacije, pa je i napad na moskovsku podzemnu željeznicu dio te nove aktivnosti, kao što je to bio i napad na ekspresni vlak Moskva - Sankt Peterburg u studenome i slične terorističke operacije.
Drugu lažnu tezu, da su čečenski pobunjenici razbijeni, razjedinjeni i bez vođe, pobija to što se posljednjih godina kao novi čečenski vođa nametnuo 46-godišnji Doku Umarov, koji je preusmjerio cijelu čečensku vojnu i političku aktivnost. Širenje terorističkih akcija na šire područje Ruske Federacije samo je dio nove strategije.


Umarov je značajan akter čečenske pobunjeničke scene još od početka prvog čečenskog rata prije 16 godina. Polako je gradio svoj položaj unutar čečenskog vodstva i prije četiri godina postao vođa čečenske pobune, unatoč osporavanjima i nekih viđenijih čečenskih političara. Taj položaj izborio je u prvom redu zahvaljujući podršci praktički svih značajnijih čečenskih zapovjednika, koji su znali što je Umarov u prethodna dva čečenska rata učinio, a jedan je od najradikalnijih među njima.

ŠAMIL BASAJEV Pokojni radikalni čečenski vođa: on je bio tvorac ideje prema kojoj Čečeni moraju terorističkim napadima udarati na Ruse i izvan ČečenijeŠAMIL BASAJEV Pokojni radikalni čečenski vođa: on je bio tvorac ideje prema kojoj Čečeni moraju terorističkim napadima udarati na Ruse i izvan ČečenijeRođen je 1964. u južnom brdovitom dijelu Čečenije, a nakon studija građevine u Groznom radio je na raznim mjestima u Ruskoj Federaciji. Kad je potkraj 1994. planuo prvi čečenski rat, vratio se u Čečeniju i u borbama se istaknuo kao hrabar i poduzetan borac. Ratovao je u postrojbi Ahmeda Zakajeva, bivšeg glumca, jednog od najznačajnijih čečenskih zapovjednika u prvom čečenskom ratu, koji je trajao od 1994. do 1996. Zbog hrabrosti je napredovao, iako nije dobio položaj regionalnog zapovjednika. Nakon što je prvi rat 1996. završen primirjem i pobunjenici dobili priliku da sastave čečensku lokalnu vladu, Umarov je postao šef službe sigurnosti u vladi tada izabranog čečenskog predsjednika, umjerenog Aslana Maškadova. Pod pritiskom ruske vlasti on je ipak nakon nekog vremena smijenjen jer se sumnjalo da se potajno bavi terorizmom i otmicama, pa je bio optužen za otmicu jednog ruskog generala.
Kad je 1999. izbio drugi čečenski rat, Umarov je imenovan jednim od najvažnijih zapovjednika i organizirao je spektakularne vojnih akcije protiv ruskih snaga, ali i terorističke akcije. Bio je 2000. teško ranjen u lice, pa je bio u inozemstvu na liječenju, ali se vratio u Čečeniju i nastavio ratovati. Bio je ranjen još nekoliko puta. U prvoj fazi II. čečenskog rata među čečenskim vođama nastala je oštra podjela. Dio vodećih ljudi, među kojima i predsjednik Maškadov, zagovarao je umjerenu politika - da se vodi obrambeni rat, ali i ostave otvorena vrata za pregovore s ruskom vladom. Tomu je bio sklon i bivši Umarovljev zapovjednik Ahmed Zakajev, koji je zbog ranjavanja otišao na liječenje u inozemstvo i ondje ostao predstavnik čečenskih pobunjenika kod međunarodne zajednice. No druga grupa čečenskih vođa, uglavnom vojnih zapovjednika, zalagala se za radikalizaciju oružanog sukoba, pa i širenje ratnih operacija izvan Čečenije. Njih je predvodio ratni zapovjednik iz I. čečenskog rata Šamil Basajev, a Umarov mu se pridružio.
Basajev je još tijekom I. čečenskog rata postao značajna ličnost među čečenskim vojnim zapovjednicima. Samostalno je organizirao niz spektakularnih vojnih akcija, koje su često već i tada imale obilježja brutalnog terora. Teror je opravdavao onim što su ruske snage činile čečenskim civilima u Čečeniji, a svoj radikalizam tragedijom vlastite obitelji. U I. čečenskom ratu u ruskom zračnom napadu na njegovo selo poginulo je 11 članova njegove obitelji, među njima i njegova supruga, jedno dijete i jedan od njegova tri brata. Poslije su mu Rusi ubili i oca. Zbog tih događaja Basajev je smatrao da Čečeni moraju početi napadati, i to izvan Čečenije. Da pokaže što treba činiti, 14. lipnja 1995. poveo je 150 čečenskih boraca duboko u Rusiju i u gradu Budenovsku u Stavropoljskoj oblasti, 300 km od Čečenije, zauzeo tamošnju bolnicu i 2000 ljudi - pacijenata, njihovih rođaka, medicinskog osoblja - uzeo za taoce. Postavio je ruskim vlastima razne uvjete za njihovo oslobađanje. Ruska je vojska pokušala oružanom akcijom osloboditi bolnicu, ali je 140 talaca poginulo. Na kraju se u pregovore morao uključiti sam tadašnji ruski premijer Viktor Černomirdin, pa je dogovoreno da će Basajev pustiti taoce, a njemu biti zajamčen siguran povratak u Čečeniju.
Žrtva napada u metrouŽrtva napada u metrouIzmeđu dva čečenska rata bavio se politikom, nije bio zadovoljan što tadašnja čečenska autonomija nije prerasla u potpunu neovisnost, smatrao je da se uz Čečeniju za nju trebaju izboriti i drugi islamski narodi Kavkaza i Rusije - Dagestan, Kabardino-Balkarija i Tatarija. Zbog toga je pokrenuo oružane akcije i izvan Čečenije, jednu spektakularnu početkom kolovoza 1999. u susjednom Dagestanu. Zbog toga se našao na udaru umjerenih čečenskih vođa, pa i Maškadova, koji je bio uvjeren da Basajev svojim akcijama ugrožava ono što su Čečeni dotad postigli.
Kad su ujesen 1999. Rusi ponovno napali Čečeniju i počeo II. čečenski rat, Basajev se reaktivirao kao vojnik i organizirao skupine boraca. Ruske obavještajne službe tvrde da je u II. čečenskom ratu Basajev promijenio ideologiju. Prije nije bio sklon islamskom ekstremizmu i fundamentalizmu, iako je neke akcije vodio zajedno s čečenskim islamskim vođama, npr. s Hatabom rođenim u Saudijskoj Arabiji. No sada je upravo pomoću islamskog fundamentalizma radikalizirao akcije protiv Rusije. Zamijetio je da zbog radikalizacije čečensko-ruskog sukoba sve veći broj Čečena prihvaća islamski fundamentalizam, a on na život vjernika ima ogroman utjecaj, posebno kad je riječ o žrtvama na koje su spremni. Prema ruskim obavještajnim službama, to je i njemu omogućilo da radikalizira djelovanje, posebno nakon što je otkrio da i među Čečenima može organizirati samoubojice, spremne žrtvovati život u terorističkim akcijama. Na tom nauku o žrtvi za dobro zajednice nastale su i čečenske "crne udovice", Čečenke koje su spremne da se raznesu bombama u terorističkim akcijama diljem Rusije. Umarov je podržavao ideje Basajeva i bio mu glavni saveznik i suradnik. Djelovao je s njim na istoj liniji islamizacije borbe i širenja rata izvan Čečenije. Tvrdi se da je organizirao spektakularne akcije u Ingušetiji, u Stavropoljskom kraju u južnoj Rusiji. Tvrdilo se i da je bio zapovjednik terorista koji su u rujnu 2004. izveli jedan od najgroznijih terorističkih zločina, upad u školu u Beslanu u Sjevernoj Osetiji, kad je u okršaju s ruskim snagama 300 osoba poginulo, među njima 170 djece. To je tvrdila ruska tajna služba, a javili su se i neki svjedoci te akcije koji su tvrdili da je Umarov tijekom akcije bio u školi. Ipak, poslije je demantirano da je on vodio tu krvavu akciju.
Ruske snage sigurnosti 2005. uspjele su locirati tadašnjeg umjerenog čečenskog predsjednika Maškadova. Ruski komandosi napali su selo u kojem se skrivao, pokušali ga uhvatiti, ali je u okršaju ubijen u nejasnim okolnostima. Čečeni su za njegova nasljednika izabrali također umjerenog Abdula Halima Sadulajeva, a Umarov je izabran za potpredsjednika. Godinu dana kasnije ruske tajne službe locirale su i Sadulajeva, pa je i on ubijen u okršaju u lipnju 2006. Mjesec dana kasnije život je izgubio i Basajev.
AHMAD ZAKAJEV
Umarovljev bivši zapovjednik otišao je zbog ranjavanja na liječenje u inozemstvo i ostao u Londonu kao predstavnik Čečena kod međunarodne zajednice; na snimci s Vanessom RedgraveAHMAD ZAKAJEV Umarovljev bivši zapovjednik otišao je zbog ranjavanja na liječenje u inozemstvo i ostao u Londonu kao predstavnik Čečena kod međunarodne zajednice; na snimci s Vanessom RedgraveBasajev je tih godina razvio silnu terorističku aktivnost. U listopadu 2002. organizirao je spektakularnu akciju u Moskvi, kad je 50-ak čečenskih boraca upalo u kazalište, otelo 800 ljudi, držalo ih kao taoce sve dok ruski komandosi nisu ubacili plin i upali u kazalište, pa je u okršajima 170 osoba, među kojima i brojni taoci, izgubilo život. Sljedećih godina po naredbi Basajeva izvršeno je nekoliko bombaških akcija u Moskvi, te u nekim gradovima u južnoj Rusiji, u bombaškom atentatu u Groznom ubijen je proruski čečenski predsjednik Ahmad Kadirov. On je odgovoran i za akciju u školi u Beslanu i napade 2004. na dva ruska putnička aviona kad je 90 osoba ubijeno. Basajev je poginuo 10. srpnja 2006. u malom mjestu u susjednoj Ingušetiji, nedaleko od čečenske granice. Vozio je u konvoju u kojem je bio i kamion s eksplozivom, koji se aktivirao. Je li bila riječ o nesreći ili o sabotaži, nije utvrđeno.
Nakon pogibije i Sadulajeva i Basajeva Umarov je postao novi čečenski politički i vojni vođa. Sadulajeva je kao potpredsjednik naslijedio automatizmom, dok je Basajeva naslijedio kao vojni vođa zahvaljujući vojnom autoritetu i karizmi među suborcima. Budući da je uvijek bio tajnovit, za njegov novi položaj čečenskog vođe doznalo se tek kad je u listopadu 2007. objavio stvaranje Kavkaskog Emirata, novog entiteta sjevernokavkaskih islamskih naroda, koji osim Čečenije obuhvaća i Ingušetiju, Dagestan, Sjeverno Osetiju, Balkiriju i dio Stavropoljskog kraja. Umarov je sebe proglasio emirom te tvorevine, najavivši jedinstvenu borbu islamskih naroda sjevernog Kavkaza protiv ruske vlasti.
Riječ je o političkoj tvorevini izričitih islamskih temelja, koja nadrasta čečensku sferu te bi po Umarovljevu shvaćanju trebala biti vrlo značajan fenomen. Umarov želi proširiti sferu borbe i područje regrutiranja novih boraca. Više mu Čečenija nije jedino političko i vojno žarište djelovanja. U jednom od rijetkih intervjua najavio je da će operacije proširiti na cijelo područje Ruske Federacije, uključujući i terorizam. Upitan treba li očekivati nove akcije poput one u školi u Beslanu, te poznate operacije 2002. u kazalištu u Moskvi, gdje je 170 osoba poginulo, on je odgovorio: "Bit će ih, bude li to volja Alahova. Koliko god bude moguće, nastojat ću izbjegavati civilne žrtve, ali u Rusiji nema civila. Zašto? Zato što se genocid nad mojim narodom obavlja uz tiho odobravanje ruskih građana."
Njegov Kavkaski Emirat preuzeo je odgovornost za napad na ekspresni vlak Moskva - Sankt Peterburg u studenome. Sad je on osobno preuzeo i odgovornost za krvave terorističke bombaške atentate u moskovskom metrou i time jasno pokazao kakva će biti i buduća njegova aktivnost, naravno, ako ga ruske snage ne likvidiraju, kao što su učinile sa svim njegovim prethodnicima na čelu čečenske pobune.

Vezane vijesti

Francuska: zemlja u ratu sa samom sobom

Francuska: zemlja u ratu sa samom sobom

Britanski povjesničar Andrew Hussey, autor knjige "Tajna povijest Pariza", u eseju za The New Statesman piše o novoj "francuskoj intifadi" - pobuni… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika