SVIJET BROJKI Boris Sakač kreirao je sustav kojim se mjere rezultati najboljih svjetskih sportaša, a priznaje da je i danas, premda je u mirovini, opčinjen najnovijim tehnologijamaIako je kreirao sustav koji je mjerio rezultate najboljih sportaša svijeta, vjerojatno ni svi kompjuteri Borisa Sakača ne bi mogli izračunati koliko je puta obišao kuglu zemaljsku. To je čovjek koji u svom kompjuteru krije cijeli olimpijski svijet u posljednjih 30 godina koliko radi kao glavni informatički stručnjak Međunarodnog olimpijskog odbora, odnosno danas njihov savjetnik. Još 1980. sportski su rezultati iz Moskve do televizijskih gledatelja u Jugoslaviji i ostatku svijeta dolazili i uz njegovu pomoć, a odonda do danas nije propustio nijednu olimpijadu pa ga među sportskim novinarima i sportašima smatraju legendom. Iako je upravo on započeo taj projekt, nedavno se povukao iz operativnog dijela priprema za Olimpijske igre u Londonu 2012. i zadržao samo ulogu savjetnika Međunarodnog olimpijskog odbora kako bi mogao pomagati mlađima. "Navršio sam 65 godina života i smatram da je to pravo vrijeme da se čovjek makne. Kao i u sportu, treba znati trenutak kad se treba povući", rekao je Boris Sakač koji, za razliku od većine drugih "penzionera", većinu novca troši na tehničke igračke, a najveći mu je problem to što, da bi došao do svoje zgrade, mora svaki dan proći pokraj izloga s tehničkom robom pa ondje kupuje i ono što mu treba, ali češće ono što mu ne treba. Najnovija "igračka" koju očekuje je 3D televizor. Druga stvar na koju troši najviše novca su kazne za pušenje budući da se kao strastveni pušač ne može naviknuti na nove zakone o nepušenju zbog kojih je, kako sam kaže, jako puno propatio.

mediteranske igre u splitu

NACIONAL: Je li vas u MOO-u zamijenio netko iz vaše tvrtke?

JUAN ANTONIO SAMARANCH, koji je prošlog tjedna preminuo, imenovao je još 1992. Borisa Sakača svojim savjetnikom za informatičku tehnologiju- Ne, ja sam imao specifičan položaj, bio sam čovjek s dvije kape, s jedne strane savjetnik Međunarodnog olimpijskog odbora i rukovodilac tog projekta, a uz to sam imao i tvrtku u kojoj su bili moji suradnici. MOO je raspisao natječaj i pronašli su mog nasljednika. To je jedan Francuz koji ima 45 godina, u pravim je godinama da preuzme kormilo.

NACIONAL: Vi ste na tu funkciju došli s 35 godina.

- Da, ali na mjesto savjetnika došao sam kasnije, to je pravo vrijeme kad čovjek može preuzeti takvu ulogu, već ima dovoljno iskustva i znanja.

NACIONAL: Kako je izgledala oprema na Mediteranskim igrama u Splitu 1979., vašim prvim igrama?

- Bila je to tada najsuvremenija oprema kakva je postojala na svijetu. Mnogi misle da su računala došla tek 90-ih. To su bila dva velika kompjutera koja su bila nabavljena za kasnije potrebe brodogradilišta u Splitu i Splitske banke, a koristili smo i terminale. Obrada po funkcijama nije zaostajala za ovom danas, ali naravno da grafika nije bila tako lijepa. Nije se toliko promijenila tehnologija nego kompjuterska pismenost korisnika. Recimo novinari su se 1979. bojali prići terminalu, nitko se nije usudio pritisnuti ni gumb, zato smo imali đake splitskih gimnazija koje smo osposobili pa su im oni pokazivali. Danas svi imaju svoj laptop, znaju sve pronaći na internetu, i njihovi zahtjevi su porasli. Prije, kad ste dali i minimalan podatak, svi su bili sretni. Recimo, u gimnastičkim natjecanjima rezultate smo obrađivali otprilike 20 minuta, koliko nam je trebalo vremena da unesemo sve sudačke ocjene jer su ih suci upisivali na papir koji se nosio nama u posebnu sobu da ih unesemo u kompjuter i svi su bili sretni, rekli su da smo postigli svjetski rekord u brzini kad smo objavili rezultate za 20 minuta.

NACIONAL: Kad ste se zapravo prvi put susreli s kompjuterom?

- Diplomirao sam ekonomiju krajem 1966., bio sam mlad, nadobudan, diplomirao sam za tri godine, i imao velika očekivanja što ću sve raditi u životu. No nakon odsluženog vojnog roka zaposlio sam se u Mašinoimpeksu, to je bilo tada vanjskotrgovinsko renomirano poduzeće, šest mjeseci sam popunjavao neke formulare i bio grozno razočaran jer sam očekivao nešto kreativno. Onda je u novinama osvanuo vrlo neuobičajen i atraktivan oglas, IBM je tražio kandidate za sistem inženjera. Dok su svi oglasi bili jako formalni, da se na temelju tog i tog članka raspisuje natječaj za to i to radno mjesto, u njemu je bilo napisano: "Želite li kreativan posao? Želite li upoznati svijet?", i to me strašno zagolicalo, pojma nisam imao o čemu se zapravo radi jer 1968. kompjutera gotovo da i nije bilo.
na razgovoru kod dolanca

NACIONAL: Ali vi ste završili ekonomiju?

IAKO JE DIPLOMIRAO ekonomiju, Boris Sakač javio se na oglas IBM-a 1968. jer tada nije ni bilo studija informatike- Tada nije uopće bilo informatičkih studija. IBM je tražio suradnike među onima koji su završili bilo koji fakultet ako su zadovoljavali kriterije. Bila je bitna sposobnost logičkog zaključivanja, od 400 kandidata prošlo je nas 10. O načinu kako primijeniti kompjutere su i strojari, i inženjeri elektrotehnike, i ekonomisti, i liječnici isto znali. U IBM-u sam bio dulje od dvije godine na školovanju, to mi je praktički bio drugi fakultet. Bio je to iznimno rigorozan studij na kojem su odmah otpadali oni koji nisu mogli slijediti tempo nastave. Od nas stotinjak koji smo došli u Njemačku na školovanje, na kraju nas je 15 završilo.

NACIONAL: Gdje su se koristili kompjuteri?

- U svim većim bankama i državnim ustanovama. Podaci su se unašali na papirnate bušene kartice koje su posebni uređaji sortirali. Ta bi tehnologija danas smiješno izgledala, ali je ipak omogućavala da se neki masovni poslovi automatiziraju i mnogo brže završe.

NACIONAL: Gdje ste sve radili za IBM?

- To je bio IBM Europe, mene su specijalizirali za kompjuterizaciju poreznih sustava. Radio sam na uvođenju informatičke podrške poreznih sustava u Njemačkoj, Španjolskoj i još nekoliko europskih zemalja. Kad sam dobio djecu, htio sam biti bliže kući pa su me postavili za instruktora IBM-ova školskog centra u Radovici, a kasnije su me izabrali za direktora IBM-a za Hrvatsku, gdje sam radio sve dok 1978. nisam dobio čestitku i bio pozvan da dođem u Sekretarijat unutarnjih poslova u Beograd na razgovor s drugom Dolancom. Mislio sam da je tema održavanje IBM-ovih kompjutera u Ministarstvu unutarnjih poslova ili nešto slično. Kad sam ušao, Dolanc mi je vrlo brzo rekao da ne razgovaramo o toj ulozi nego da je on predsjednik organizacijskog komiteta Mediteranskih igara u Splitu i da tamo stvari što se tiče kompjuterizacije idu dosta loše, sporo, a da su se oni raspitali i saznali da ja spadam u krug sposobnijih rukovoditelja te da su odlučili mene postaviti za čovjeka koji će voditi taj posao. Ja sam se zaprepastio, niti sam što znao o igrama, niti mi je bilo na kraj pameti da napustim IBM u kojem sam bio na vrlo dobrom mjestu. Ali nisam imao puno izbora. Rekli su da mogu spavati ili u hotelu Marjan ili u kasarni na Lori, da biram. Ja sam ipak rekao da je hotel Marjan primjerenije mjesto i tako mi se promijenila sudbina. Eto, ponekad grozne stvari na kraju ispadnu dobro.

NACIONAL: Jeste li barem mogli pregovarati za bolju plaću?

- Nije bilo diskusije uopće. Dobio sam čak manju plaću. Ali to je bila i stvar ponosa. Organizacija tih igara bila je velika stvar.

NACIONAL: Kako ste napravili program kad ste prije toga radili porezne sisteme?

- Da, apsolutno nisam znao ništa o sportskim programima. No zahvaljujući tome što sam do tog momenta radio u IBM-u, a IBM je bio angažiran na OI u Moskvi, odmah sam se povezao s tim timom. Otišao sam do njih u München gdje su bili locirani, uspio sam pokupiti konce s raznih strana, nije bilo lako, ali ja i moji suradnici - tadašnja "informatička reprezentacija Jugoslavije", napravili smo krasan posao, stvarno začuđujuće dobar.
bez vize

NACIONAL: Kako to da ste se vi na kraju našli u Moskvi?

U DRUŠTVU PRINCA Alberta od Monaca- IBM na kraju tijekom igara uopće nije radio u Moskvi jer je njihov predsjednik Carter naredio bojkot OI i sve su se američke tvrtke morale povući iz Moskve. Kako ja tada više nisam radio u IBM-u, a bio sam osposobljen za rad na IBM-ovim kompjuterima, govorim ruski, a u Splitu sam radio na sličnom programu, mogao sam pomoći ruskim kolegama.

NACIONAL: Jesu li vam u IBM-u zamjerili?

- Sumnjam, pa bili su sretni da je sve dobro završilo. Htjeli su ostati na tom tržištu i nije im bilo stalo da dođe do problema za koje bi ih se moglo optuživati. Ovako je ispala dobra kombinacija u kojoj su svi dobivali. Nakon toga sam se zaposlio u Sveučilišnom računarskom centru, SRCU, i počeo odmah raditi na projektu zimskih OI u Sarajevu.

NACIONAL: Kako su na Zapadu gledali na vas kao čovjeka iz socijalističke države?

- Do danas je ostala neka sumnja, tko je taj tamo negdje iz Hrvatske za koju mnogi i ne znaju gdje je. Ali ako je čovjek kvalitetan, onda se predrasude brzo rasplinu. Najviše problema sam imao u Atlanti gdje me nikako nisu htjeli prihvatiti, tko je taj, iz neke socijalističke zemlje, iako su te igre bile 1996. Mi smo za njih bili neka tamo ex-Jugoslavija. No ovisi kakva ste osoba, znate li se prilagoditi, koliko ste stručni. Na početku nije lako, mi s našom putovnicom nemamo previše otvorena vrata. Ali je to recimo, dok sam radio u IBM-u, bila moja prednost kad sam morao putovati u Moskvu. Dok bi Amerikanac čekao po dva mjeseca na vizu, ja sam mogao otputovati vrlo jednostavno tamo jer mi tada nismo trebali vize za zemlje Istočnog bloka. Često su me koristili da u ime IBM-a otklonim neki softverski problem. Tada je biti Jugoslaven bila prednost.
strastveni pušač

NACIONAL: Zašto ste se krajem 80-ih htjeli povući s olimpijada?

- Nakon završetka OI u Calgaryju i Seoulu, htio sam se primiriti, to mi je bilo teško razdoblje jer se istovremeno održavala i zimska i ljetna olimpijada pa sam neprekidno letio oko svijeta. Preuzeo mjesto rukovoditelja CAOP-a, današnjeg računskog centra APIS. Tu sam se jako zagrijao da ću promijeniti svijet, kompjuterizirati Hrvatsku. Imao sam velike ideje kako napraviti sve što je potrebno da bismo imali uređenu administraciju i efikasan porezni sustav. I onda sam se 1991. razočarao jer gotovo ni jedna od mojih inicijativa nije bila prihvaćena. Tada nikome nije odgovaralo da evidencije budu čiste, da se točno zna što je čije, gdje je tko. Razočaran, prihvatio sam Samaranchovu ponudu da se vratim u olimpijski svijet, i otišao u Barcelonu.

NACIONAL: Što ste točno htjeli promijeniti?

JACQUES ROGGE, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, odlikovao je Borisa Sakača- Htio sam uvesti porezni sustav na temelju mojih prijašnjih iskustava dok sam radio u Njemačkoj, Španjolskoj. Svi sustavi se baziraju na tome koliko ljudi troše, ne koliko prihoduju. Treba pustiti ljude da zarade što je moguće više, ali onda ih oporezovati kad troše. Cilj je bio da se stvori imovinska kartica svakog pojedinca, da se zna što on ima, a ne da netko prijavljuje da posluje s gubitkom, a kupuje BMW. Tako to funkcionira u većini normalnih zemalja. Ja sam napravio sve što je bilo potrebno s kompjutorske strane da se takav sustav uvede u Hrvatskoj 1991., imali smo sve preduvjete da to napravimo vrlo efikasno i brzo jer je to bilo i vrijeme promjene osobnih dokumenata. Na žalost moje ideje nisu pale na plodno tlo. Bio sam često s Tuđmanom, on je to shvaćao, ali potom me prepustio nižem nivou, neću imena spominjati; recimo, PDV, za koji se kasnije Škegro hvalio da ga je on uveo, to je cijela Europa imala davno. Ja sam 1991. napravio sve da smo tada mogli uvesti PDV, ali opet, bilo je razloga da se to ne učini. Danas kad sretnem jednog čovjeka, neću ga imenovati, prepoznat će se, koji me praktično otjerao, uvijek kažem da ću mu izgraditi spomenik jer je omogućio i meni i mojoj djeci i unucima da dobro živimo jer ipak zadnjih 20 godina radim u inozemstvu i zarađujem više nego što bih zarađivao ovdje.

NACIONAL: Jeste li se ikad bavili sportom?

- Boksao sam od svoje 14. do 17. godine, bio sam teško nokautiran i odustao sam. Jedan Rus me klasično nokautirao pod bradu. Tada sam shvatio da ako nastavim, u toj glavi neće ništa ostati. Kasnije sam igrao košarku u Medveščaku. No rano sam diplomirao, oženio se s 20 godina, postao otac s 21.

NACIONAL: Rekli ste mi da ste strastveni pušač. Jeste li kad zapalili s nekima od poznatih sportaša?

- Dogodilo se da zapalim, ali rijetki su među njima koji puše. To je vjerojatno dobro za njih, ali ja sam zahvaljujući pušenju jako propatio u životu. Moj prvi susret sa zabranom pušenja bio je u Calgaryju 1984. Otišao sam onamo odmah nakon Sarajeva U zgradi na poslu je bilo zabranjeno pušenje i rekli su mi da mogu zapaliti samo vani. Ali, kažem ja, vani je minus 26, a oni su mi odgovorili da je to moj problem. I onda sam upoznao što znači briga za zdravlje. Možete dobiti mnogo lakše upalu pluća nego rak.

NACIONAL: Jeste li pokušali ostaviti pušenje?

- O, ostavio sam ga ja puno puta. U Sydneyju sam uspio izdržati četiri mjeseca bez cigarete jer su bili jako rigorozni. Ali sam i loše prošao jer sam dobio 12 kila koje nikad nisam skinuo. Kad sam prvi put došao u Japan, ljudi su čekali ispred kvadrata od dva puta dva metra koji je bio na otvorenom i označen žutim - unutra je bilo napisano da je to "smoking area". U redu je bilo 50-ak ljudi, a unutra je njih pet pušilo. Da mi ne pobjegne vlak, stao sam pokraj te linije i zapalio, kad se stvorio policajac i uzeo mi putovnicu. Opravdavao sam se: "Pogledajte me koliki sam, kad ja uđem, tri Japanca ne mogu u taj kvadrat", ali mi je ipak naplatio 200 dolara. A kad sam došao u Vancouver, u hotelu je pisalo da je kazna za pušenje u sobi 200 dolara. Ponudio sam da platim unaprijed za svaki dan po 200 dolara samo da me puste da pušim, da bar negdje mogu pušiti jer je svagdje bilo zabranjeno, a vani je bilo hladno, mokro... Rekli su da ne dolazi u obzir i da me mogu i više puta dnevno kazniti.
Juan antonio samaranch

NACIONAL: Koliko ste u svom poslu imali vremena za druženje sa sportašima?

POSLJEDNJIH 30 GODINA Boris Sakač nije propustio ni jednu olimpijadu- Rijetko jer moj posao je takav da sam tijekom igara neprekidno u kompjuterskom centru. Uvijek sam se pokušavao sresti s našima, biti im pri ruci ako zatreba. Četiri godine pripremam igre, a tih 10 ili 15 dana sam cijelo vrijeme zauzet. No upoznao sam mnoge velike sportaše, ali i dosta političara jer su oni bili angažirani u organizacijskim odborima. Budući da se u mom sektoru nabavlja strašno puno opreme, znali su mi se približiti i reći: "Znate, bilo bi dobro da taj posao dobije tvrtka iz naše zemlje." Svuda su me oblijetali jer svagdje u svijetu postoji ta famozna korupcija, nismo mi po tome specifični.

NACIONAL: Jeste li i vi imali ulogu u tome da Hrvatska nastupi na OI već 1992. kao samostalna država?

- Kako sam tada bio Samaranchov savjetnik, mislim da sam mogao utjecati jer ipak je on stekao drugu sliku o Hrvatskoj kroz naše svakodnevne kontakte, mislim da sam otvorio vrata i Tončiju Vrdoljaku da dođe bliže Samaranchu. U nekim stvarima ako sam mogao pomoći, pomogao sam. Kad je pokrenuta olimpijska stipendija, pomogao sam da se u prvu tranšu ugura Janicu Kostelić. Kad mi se pružila prilika, svakako sam je iskoristio.

NACIONAL: Kakav je Juan Antonio Samaranch bio kao osoba?

- Izniman čovjek od kojeg sam najviše naučio u životu. Nevjerojatna kombinacija menadžera, diplomata, sportaša, sve je imao zaokruženo u jednoj osobi, što je rijetkost. Znao je slušati, što je jako važno. Bio je uvijek smiren, staložen, nikad nisam čuo da je podigao glas. Sjećam se prvog kolegija na kojem sam sudjelovao, kad sam došao 1992. u Lausannu. Sjedilo nas je 15-ak za stolom i tema je bila kako organizirati promet u Atlanti, i ja sam digao ruku. Svi su se malo začudili, ja nisam shvatio zašto. Samaranch me prostrijelio pogledom, pozvao van i rekao: "Boris, ako se još jednom javiš za temu za koju te ja ne plaćam, dobit ćeš otkaz. Ako želiš pričati sa ženom i prijateljima o prijevozu sportaša u Atlanti, slobodno, to radi izvan radnog vremena." Kod nas je tada još bio sustav samoupravljanja u kojem su svi govorili o svemu, a ja sam bio naučen na to. On je strašno pazio na to da svatko govori o onome za što je stručan. To je jedna od stvari koju sam naučio, da stvarno treba biti usredotočen na ono za što si zadužen. Njegova velika odlika je bila u tome da nikad nije donosio odluke naprečac. Naučio me i da dobro proučim način života u zemlji u koju idem. Kad sam išao u Nagano, dao mi je knjigu o japanskoj kulturi gdje sam pročitao da u Japanu ljudi slijepo slušaju starije od sebe. Kad sam došao tamo, rekao sam da imam 65 godina, koliko imam sad, a to je bilo 1994., dakle, malo sam im slagao svoje godine. To mi je jako pomoglo, jer ipak oni moraju slušati starije.

NACIONAL: Jeste li imali i neugodnih situacija zbog kulturoloških razlika?

- Kako ne. Dok nisam počeo raditi na Dalekom istoku nisam znao da oni drukčije pokazuju glavom kad se s nečim slažu, a kad ne, vrte glavom obrnuto od nas. Tako da je moj prvi posao u Seoulu bio tragičan. Ja sam mislio da se svi slažu s onim što ja predlažem jer su svi kimali glavama, a ispalo je da su oni od početka govorili da to nije dobro.