Objavljeno u Nacionalu br. 754, 2010-04-27

Autor: Zoran Ferić

Kanibalski pir: Famozne mjere hrvatske vlade

Premijerka nam je uljepšano rekla: “Dragi građani, neke od vas morat ćemo pojesti, inače ćemo svi stradati od gladi.” I tako se ljudi proždiru po poduzećima, po ustanovama, boje se jedni drugih, pecaju greške drugih da bi zadržali vlastito zaposlenje i biraju kadar za kanibalski pir

Zoran FerićZoran FerićMarshall McLuhan govorio je o globalnom selu sredinom šezdesetih, kad su tvorci interneta tek izlazili iz majčinih utroba, a njegova ideja danas sve više liči na vizije biblijskih proroka. Internet je pak globalno selo pretvorio u nešto još manje, u neku vrstu globalnoga zaseoka. Zapravo u nakupinu od nekoliko kućica. Iz svake sobe vidi se u bilo koju drugu sobu na planetu, a iz svake kuhinje možemo vidjeti što kuhaju naši susjedi u Šangaju ili La Valleti.

Prije samo nekoliko minuta virio sam u gostinjsku sobu s otvorenim kaminom od prirodnog kamena koja se nalazi u kući za odmor na urugvajskoj obali. Na niskom stoliću što ga odnedavno na hrvatskom zovu coffee table, vlasnik te urugvajske sobe drži knjigu koju sam i ja nedavno kupio, a stoji na staroj vešmašini pored zahodske školjke i zove se "Los Angeles houses". Zavodljiv je osjećaj prepoznati svoje knjige na stolovima koji su hiljadama kilometara udaljeni od naših i svoje preferencije i svoj ukus na njihovom namještaju ili slikama. Lijep je taj osjećaj bratstva što nam ga pruža suvremena civilizacija, kao da smo dio ogromne obitelji.


Putujemo u nepoznate zemlje da bismo prepoznali upravo ono poznato, zavirujemo u živopisne uličice stranih gradova da bismo tamo za drvenim stolićem i pod slamnatim suncobranom popili coca-colu. Još je zavodljivije kad putujemo iz svoje dnevne sobe i pričamo s izuzetno dragim susjedom u sjevernoj Kanadi. No tu ima i jedan problem. Takva su putovanja neusporedivo lakša nego ona fizička i zato sve češće, putujući tako, zanemarujemo zapravo ono mjesto na kojemu jesmo i one ljude koji fizički žive pored nas. Oni se pretvaraju u neku stvarnost nižeg ranga i kao da za nas nekako gube na vrijednosti. Gledam djevojčicu na školskom hodniku kako, okružena prijateljicama, tipka na mobitel i sva usredotočena na nevidljivu osobu s kojom razgovara, vidljivo zanemaruje one od krvi i mesa koje stoje pokraj nje. Uobičajena slika iz naših škola, ulica, tramvaja ili velikih trgovačkih centara pa to više nikoga ne čudi. Ali moralo bi. Zapravo je nevjerojatno kako primat na komunikaciju dobivaju upravo oni koji se javljaju preko aparata i iz virtualnoga svijeta, ne više oni koje možemo fizički dotaknuti. Kao da je komunikacija s fizički prisutnima postala previše jednostavna, vulgarna moglo bi se čak reći. Za komunikaciju nam je danas potreban sofisticirani sistem aparata, satelita i antena. Naime, tim informacijama vjerujemo. Ljudski nam glas, ako nije filtriran kroz čitav niz digitalnih sistema, znači sve manje, filtrira se gotovo do nečujnosti. Gledajući, dakle, curicu na školskom hodniku koja se dopisuje s nekim postaje mi nekako jasno da je čovjek izmislio čitav jedan nevjerojatno sofisticiran sistem, da bi zadovoljio jednu od svojih iskonskih težnji: da pobjegne. Da istovremeno i bude i ne bude na tom školskom hodniku, da bude i ne bude sa svojim fizičkim i sa svojim virtualnim prijateljima, da živi u jednom ugodnom i laganom međuzemlju. Ugodnom i laganom zato što nam daje iluziju da biramo svijet u kojem ćemo prebivati i da uvijek postoji plan B za efikasan bijeg. U tom smislu, kao i u nizu praktičnih rješenja, mediji su nedvojbeno učinili naš život na Zemlji zanimljivijim.

Svijet se toliko smanjio da bismo se uistinu morali pobojati da će nestati. Implodirati u sebe jer će ovdje i tamo postati jedno, svijest više neće znati što je daljina ni što je razdaljina, svijest neće znati je li se neka katastrofa dogodila na Islandu ili je to Sljeme upravo eksplodiralo. Globalno selo uzrokuje, naime, i globalne katastrofe. U Americi jednog je dana propala banka kojoj nismo znali ni ime. Za nekoliko mjeseci kriza je već bila i kod nas. Danas pak brojimo rekorde nezaposlenosti, poduzeća i dalje propadaju, a famoznih 30 mjera Vlade, koje su se pojavile prošli tjedan, moglo bi uzrokovati ozbiljne potrese u hrvatskome društvu. Stvar je, izgleda, krajnje neugodna, našli smo se na splavi Meduze. Premijerka nam je na uljepšan način, kao što i dolikuje političarki, zapravo rekla: "Dragi građani, neke od vas morat ćemo pojesti, inače ćemo svi stradati od gladi. To je nepobitna činjenica."

Pravednost društva u krizi sastoji se, međutim, jedno u tome da pronađemo više-manje pravedan kriterij po kojemu ćemo jedni druge jesti. Već sada ljudi se proždiru po poduzećima, po ustanovama, boje se jedni drugih, pecaju greške drugih da bi zadržali vlastito zaposlenje i biraju kadar za kanibalski pir. Rušenje nebodera u New Yorku, uznemirenost zbog svinjske gripe i erupcija vulkana na Islandu - katastrofa postaje globalna u onome trenutku kada svi za nju saznaju. A za sve smo te katastrofe saznali preko televizije, interneta, ili novina. Mediji su ih učinili bližima i našima, ali su ih, istovremeno, učinili i nekako strašnijima, kataklizmičkima. Dva nebodera i jedan vulkan, svako u svoje vrijeme, paralizirali su svijet. To je zato što su opasnost i strah medijski najprofitabilnija roba. Strah se, naime, dobro kupuje, čak izaziva i neku vrstu ovisnosti. Vijesti su se pretvorile u nizove apokaliptičkih slika, znanstveno-popularne emisije u kataklizmičko predskazanje, a povijesne emisije u globalnu teoriju zavjere. Pri takvom stanju stvari potpuno je logično da su nam onda i burzovni izvještaji nepatvoreni horor.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika