NOVI RAD U BRONCI Trebotić ispred tri skulpture u bronci, koje će kao dio novog serijala 'Kućišta', izložiti na velikoj izložbi u Klovićevim dvorimaMatko Trebotić, hrvatski umjetnik međunarodne reputacije, slikar dalmatinskih pejzaža i starohrvatskih crkvica, ali i erotskih grafika i inovativnih instalacija, te scenografija i kazališnih zastora, otvara idućeg četvrtka veliku izložbu "Suma Mediterranea" u Klovićevim dvorima na kojoj će pokazati presjek svog stvaralaštva. Velika novost izložbe bit će tri brončane skulpture manjih dimenzija kojima se Trebotić prvi put predstavlja i kao skulptor. Upravo mu je zatvorena velika izložba "Memoria Mediterranea" u Dommuseumu u Beču, koja je nastala na poziv ravnatelja Bernarda Bohlera. Izložba je održana u kabinetu tog muzeja za vrijeme trajanja velike izložbe "Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti", što s hrvatske strane, kaže, nije bilo prihvaćeno s oduševljenjem. No ravnatelj Bohler je na otvorenju objasnio da je Trebotićevom izložbom htio pokazati kako jedan suvremeni umjetnik može stvarati potaknut bogatom baštinom stvarajući novi kod koji korespondira s vremenom. Uz to, počeo je raditi i novi kazališni zastor za šibensko kazalište, koji će biti postavljen na dan sv. Mihovila, zaštitnika Šibenika.

igre s papirom sa smetlišta

NACIONAL: Na zagrebačkoj izložbi "Suma Mediterranea" pokazat ćete oko 150 radova, od štafelajnog slikarstva pa do najnovijih radova na kojim se donekle izgubila jaka zavičajna nota. Kako se dogodio taj zaokret?

- Ne bih to nazvao zaokretom, jer je potka mojih radova uvijek ista - to su zemlja, kamen i plodovi hrvatskog juga konkretizirani kroz maslinovo ulje, vino i vodu. Kako sam ja ušao u svijet slikarstva osjetivši poziv od Boga tako se i moja karijera razvijala u skladu s tim pozivom. Te današnje slike i skulpture samo su normalni razvoj moje umjetnosti. Da sam ostao na svojim starohrvatskim crkvicama, čempresima i križevima danas bih bio mrtav u umjetnosti i nitko me ne bi tražio niti kupovao. Želio sam biti živ umjetnik i tražiti nešto novo. A rezultat tih nastojanja je ova najnovija izložba u Zagrebu. Na njoj će neki radovi biti predstavljeni na fotografijama, primjerice, ambijentalna instalacija "Groblja zemlje moje", koju sam naparavio u šezdesetima, a posvećena je velikom njemačkom konceptualnom umjetniku Josephu Beuysu te mom pokojnom prijatelju galeristu.

NACIONAL: Predstavit ćete se i kao skulptor što je velika novost. Je li to povratak vašem prvom zvanju - arhitekturi?

- Ja se ne vraćam ničemu, ono što sam bio u početku, to sam i danas. Te tri manje skulpture u bronci nisu samo početak novog, nego logički slijed mog artističkog razmišljanja. Ti novi radovi dio su moje nove serije skulptura "Kućišta", koja će se sastojati od 15 djela, a namjeravam ih izložiti iduće godine. Nastale su iz spontane igre s odbačenim papirom, a poslužile su mi i kartonske kutije, koje sam nalazio posvuda, na ulici i smetlištu. Zatim sam papir oblikovao, rezao i sjekao, a onda sam to ovjekovječio u bronci. Te će se skulpture dalje razvijati, ne samo volumenom, nego i kao projekti, što znači da bi mogle prerasti u predložak za fizički projekt.

NACIONAL: Redovito ste izlagali širom svijeta, od Čilea do Južne Koreje. Što je bilo presudno za vaš proboj na svjetsko tržište?

S OBITELJI Trebotić sa suprugom Hannelorom i sinom Franom, koji je danas arhitekt, sedamdesetih godina- Možda je proboj pretjerana riječ. Ja sam povremeno izlagao u inozemstvu, ali nikada nisam osvojio svjetsko tržište jer nisam imao toliko materijala. Početkom devedesetih sudjelovao sam na velikoj izložbi u Nacionalnom muzeju u Seulu u Južnoj Koreji u selekciji Igora Zidića kada su domaćini stavili moju sliku "Znak sa žutom vertikalom" na plakat rekavši da je taj moj rad vrlo suvremen i aktualan. Ostali seulski muzeji najviše su se zainteresirali za slike Ferdinanda Kulmera i Miroslava Šuteja te za moje radove. Samsungov i Nacionalni muzej kupili su Šutejeve i moje slike, a poslije toga dobili smo i poziv za samostalno izlaganje u Seulu. Iz tog razdoblja ostala mi je samo jedna slika "Znak sa žutom dijagonalom", koja je u postavu Moderne galerije.
LJUBAV PREMA EKOLOGIJI

NACIONAL: Možete li istaknuti nekoliko ostalih važnih inozemnih izložbi?

- Pamtim izložbu u muzeju Schloss Moyland, koji se nalazi između Düsseldorfa i Krefelda blizu nizozemske granice. U tom muzeju smještena je zbirka braće Hansa i Josepha van der Grintena. Oni su u najtežim trenucima podržali Josepha Beuysa te organizirali njegovu prvu izložbu u štali svog poljoprivrednog gospodarstva. Imao sam čast da je mlađi brat Joseph van der Grinten napisao moju monografiju kada sam izlagao u njihovom dvorcu. Važna mi je bila i izložba u galeriji Advance početkom osamdesetih u Düsseldorfu. Naime, godinama sam živio i umjetnički sazrijevao u Düsseldorfu, koji je u to vrijeme, pored New Yorka, bio jedan od najvažnijih središta avangardne umjetnosti. Tada sam napravio svojevrsnu akciju, koju su kunsthistoričari proglasili prvim land artom u Hrvata. Na pod muzeja posuo sam zemlju s Rajne, a preko nje sam stavio vreću bračke zemlje, koju sam uspio prošvercati. Prije toga sam je odnio k Beuysu, koji ju je "blagoslovio". Zatim sam u sredinu postavio hrvatsku crkvicu.

NACIONAL: Kako ste dospjeli do Düsseldorfa i kako je život u tom gradu utjecao na vas?
ZADNJI CIKLUS Najnoviji radovi Matka Trebotića, koje je nacrtao tijekom zadnjih godinu dana- Potkraj šezdesetih godina, nakon završenog studija arhitekture u Beogradu, osjećao sam se skučeno u Jugoslaviji. Bio sam sretan mlad dečko, čak sam uspješno odradio neke arhitektonske zadatke, primjerice, realizirao sam mali restoran u mojoj rodnoj Milni na Braču, koji je bio publiciran u zagrebačkom časopisu Čip i beogradskoj Arhitekturi, no otišao sam u Njemačku kao klasični gastarbajter. Zaposlio sam se u arhitektonskom birou AAA u Düsseldorfu gdje sam bio dobro plaćen, a ubrzo sam postao i partner. U to sam vrijeme već intenzivno slikao, ali nisam izlagao. Tada sam došao u kontakt sa studentskim pokretom čije su me ideje formirale i kao čovjeka i kao umjetnika. Slušao sam govore Rudija Dutschkea i shvatio da bi politika mogla biti zanimljiva. Taj pokret je neke prvake pokreta poput Gerharda Schrödera i Joschke Fischera kasnije doveo do vrha njemačke politike, a druge do terorizma. Iz tog doba dolazi moja lijeva orijentacija, socijalni senzibilitet i sklonost ekologiji. Tada sam se i prvi put razočarao u politiku, nikada nisam bio član niti jedne stranke. Od tih ideja u meni je sve do danas ostala osjetljivost prema ekologiji pa nije slučajno što sam početkom devedesetih bio jedan od osnivača Zelene akcije u Splitu.

NACIONAL: Kako ste se odlučili napustiti arhitekturu i siguran posao u birou i postati samostalni umjetnik?

- Kako je studentski pokret promovirao slobodu i rušenje svih konvencija, odlučio sam slobodno živjeti i raditi. Imao sam 33 godine i otišao sam na legendarnu Visoku školu za oblikovanje u Essenu kod profesora Hermana Shardta gdje sam u radionicama kao majstor đak učio litografiju, bakropis i druge tehnike. Nakon tri semestra napustio sam tu školu i upustio se u avanturu slobodnog umjetnika, koja traje do danas. Nikad nisam volio da me definiraju kao slikara, grafičara ili arhitekta. Uvijek sam želio biti Matko Trebotić, kojeg zanimaju različiti likovni mediji i zato se nikad nisam ograničavao nego sam uvijek tražio vlastiti jezik artističkog komuniciranja sa svijetom. Živio sam za umjetnost, a srećom i od umjetnosti, ali nisam radio kompromise.

NACIONAL: Već ste nekoliko puta spomenuli Josepha Beuysa. Kako ste ga upoznali?
- Poznavali smo se vrlo kratko, jer je on, na žalost, ubrzo umro. Upoznali smo se u Düsseldorfu gdje smo bili susjedi - stanovali smo jedan preko puta drugoga. Njega su već tada gledali kao božanstvo i ja sam mu htio pristupiti, ali sam uvijek osjećao tremu. Čak sam se stidio sentimentalnih hrvatskih motiva na mojim slikama. No ipak sam skupio hrabrosti i zakucao na njegova vrata, a on je bio vrlo susretljiv i odmah je prešao na "ti". Dijelili smo prijateljstvo, ali i ideje.

NACIONAL: Je li vaše razočaranje u politiku bilo razlogom što vaši radovi ne odražavaju toliko političke događaje?

- Ne bih se složio. Napravio sam nekoliko radova i instalacija kojima sam jasno reagirao na konkretne političke događaje, a neki od njih moći će se vidjeti i na ovoj izložbi. Primjerice, izložit ću diptih "Djeca rata", koji sam napravio za splitski Art Anale, zatim rad "Guantanamo Beach", napravljen za Dioklecijanove podrume u Splitu, te multimedijalna instalacija "Hrvatska, anno domini 1991." na kojoj sam prvi u Hrvatskoj osudio rat.

NACIONAL: Jeste li nakon odlaska iz arhitektonskog biroa dobro živjeti od slikarstva?

- To je bio veliki rizik, ali usprkos dobroj plaći, nisam bio zadovoljan u tom birou. Da sam ostao, danas bih bio u mirovini s milijunima na računu i brojnim realiziranim zgradurinama u biografiji, ali to mi ne bi bilo dovoljno. Pristojno sam živio, napravio sam kuću na splitskim Mejama, imam dva ateljea - u Splitu i Düsseldorfu, puno sam putovao, no nisam imao ispred kuće skupe automobile i jahte niti ih želim imati, jer nisam taj tip čovjeka. Na Zapadu je normalno da kvalitetan umjetnik dobro zarađuje i dobro živi, jer iza njega stoje lobiji države i kapitala. To nije normalno samo u maloj, bolesnoj i skučenoj sredini kao što je naša. Nedavno me je direktor muzeja u Beču povezao s uglednim bečkim galeristom, koji bi htio zastupati prodaju mojih slika iz zadnje faze. Kad završi zagrebačka izložba odlučit ću hoću li s njim potpisati ugovor.