Objavljeno u Nacionalu br. 755, 2010-05-04

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Škola za crnu kroniku

Pretjeranim žalbama, otvorenim lažima, cinizmom prema školi i zaposlenima u njoj, prijetnjama fizičkom silom, inspekcijom i sudovima roditelji vrše pritisak da sebe i svoje dijete izuzmu od svih ostalih i da si tako priskrbe nezaslužene privilegije

Zoran FerićZoran FerićU školi prošlih vremena nastavu su ometali zločesti učenici. Izbacivali su ih iz razreda, slali ravnatelju na razgovor ili priprijetili isključenjem iz škole. Danas nastavu najčešće ometaju roditelji. S praznikom, koji nam je nekoć donosio parade i pečenu janjetinu, a danas sindikalni grah, žučljive govore i fućkanje političarima, počinju i pritisci roditelja na ravnatelje i nastavnike da im djeca što bolje završe školsku godinu. Prvi je svibnja crveno markirani datum u mentalnom kalendaru škole, tada počinje zadnja etapa nastavne godine. Još ima vremena da se štošta ispravi, ali je već prilično vidljivo tko je kandidat za pad razreda, koje su negativne ocjene čvrste i na što bi učenici i roditelji trebali obratiti pažnju u idućih šest tjedana, koliko obično ima do kraja godine.


ONO NA ŠTO, MEĐUTIM, SVE VEĆI BROJ RODITELJA OBRAĆA PAŽNJU nije toliko uči li njihovo dijete ili ne, nego kako bi ga se moglo izvući mimo uobičajenih pravila koja vrijede za svaku školu. Opći je dojam u školama da se posljednjih godina broj žalbi na ocjene, ukore i opomene udvostručio. Žaliti se na školu moda je koja poprima razmjere epidemije, a sjednice nastavničkih vijeća nalikuju na sudnice u kojima se stručnim rječnikom i pravnom terminologijom predočavaju dokazi o tome je li netko mokrio ili nije mokrio u školskom dvorištu, tko je i koliko markirao. Roditelji sve češće staju iza školskih prekršaja svoje djece, nastojeći ih zaštititi i pružiti im što bolji status unutar institucije u kojoj bi svi trebali imati jednake obaveze. Izmišljaju bolesti i dijagnoze, traže pogrešku nastavnika za svaku negativnu ocjenu, nastavnike preventivno optužuju za prekršaje koje nisu počinili, samo da steknu bolju poziciju za pregovore o negativnim ocjenama. Roditelji su masovno počeli školu promatrati kao neprijateljsku instituciju koja postoji samo zato da povrijedi i nepotrebno izmuči njihovo dijete, instituciju kojoj valja zapapriti gdje god je moguće. To da je škola još uvijek institucija gdje nastavnici za malu plaću i najčešće u dobroj vjeri podučavaju i odgajaju djecu, uče ih radnim navikama i novim znanjima, kao da ne želi shvatiti nitko.

U JEKU NAJGOREG TUĐMANIZMA govorilo se da Hrvati imaju vlast kakvu zaslužuju jer su je sami birali. To bi obično bilo izgovoreno kao neka vrsta optužbe sugrađanima koji su uporno birali stranku koja nas je temeljito pljačkala. Danas bi se moglo reći da imamo školstvo kakvo zaslužujemo, točnije, ono što smo od njega napravili. Neviđeni pritisak na zaposlenike, a zapravo na sustav, vrše upravo roditelji sa svojom potrebom da sebe i svoje dijete nekako izuzmu od svih ostalih i da si tako priskrbe nezaslužene privilegije. Apsolutno pretjeranim žalbama, svojim otvorenim lažima, svojim cinizmom prema školi i zaposlenima u njoj, svojim prijetnjama fizičkom silom, inspekcijom i sudovima sve više roditelja postaje ozbiljan remetilački faktor za hrvatske škole. Kako se i zašto to dogodilo? Jedan od važnijih uzroka je to što se školstvo i zaposleni u školama doimaju vrlo nezaštićenima. Svaka će inspekcija ići na ruku roditeljima, protiv nastavnika i uprave škole. Kao nezaštićeni članovi ovoga društva nastavnici su ranjivi i tu nastaje sindrom “gromobrana”. Škola je postala poligon za iskaljivanje frustracija, besmisleno istjerivanje pravde tamo gdje nepravde najčešće i nema. Prije su roditelji govorili djeci da “budu poslušna”, jer su nastavnici uvijek u pravu. Ni to, dakako, nije dobro, jer ne želimo odgajati samo dobre podanike. No istjerivati pravdu i besmisleno se žaliti, jer nam to razgaljuje dušu i podiže nas u vlastitim očima ili očima naše djece, može ozbiljno paralizirati rad škole. Oni koji moraju biti poslušni na poslu ili će ih vlasnik otpustiti, oni koje stalno nešto frustrira jer su im ambicije velike, a sposobnosti ili kontekst ne dopuštaju da imaju dobar život, svi su oni pronašli nezaštićenog, društveno nevažnog i krajnje dobronamjernog neprijatelja.

DRUGI JE UZROK TO ŠTO VEĆINA RODITELJA jasno vidi da u ovoj zemlji dobro žive jedino kriminalci, posebice oni koji su dovoljno lukavi da djeluju pod okriljem vlasti. Konsenzualna podrška svakoj maloj lukavštini, svakoj laži ili lijenosti vlastita djeteta, može se objasniti jedino temeljitom promjenom obiteljskih odgojnih strategija u posljednjih desetak godina. Djecu više i ne pokušavaju odgajati da budu korisni članovi društva, odgajaju ih da budu korisni sebi i da u tom priskrbljivanju vlastite koristi rabe sva moguća sredstva. Djecu danas uče sebičnosti, a svaki altruizam prokazan je kao uzaludan i glup. Roditelji vide da i susjedi štite svog malog kad ga u školi napadnu obaveze, lažu kad se potuče, hvataju veze u Ministarstvu da ga ne izbace iz škole. “Nije moje dijete jedina budala pa da bude pošteno”, govore sami sebi, pravdajući vlastite postupke i vlastitu liniju manjeg otpora. Društvo poljuljanih vrijednosti alibi im je za odgojno zapuštanje. Kad slušam neke roditelje kako opravdavaju sve što čini njihovo dijete, kao da čitam crnu kroniku i sudske govore kriminalnih tipova koji se opravdavaju najapsurdnijim konstrukcijama. Uvijek pomislim da će, ako ovako nastave, njihovo zlato prije ili kasnije uistinu stići u crnu kroniku.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika