Srećko JurdanaJedna rutinska utakmica, standardno bezvrijedna kao i sve druge u hrvatskom nogometu, ostat će zapamćena po tragediji: u sukobu s bandom huligana interventni policajac (Kristijan Trokter) ostao je bez oka. Vršenje svoje profesionalne dužnosti platio je teškim invaliditetom i postao tragičan simbol novoga Maksimira, gdje država godinama - mlako i neuspješno - vodi civilizacijski rat protiv vandalskih hordi okupljenih oko Dinamova amblema. Patološkom motivacijom Dinamovih terorista povremeno se bave novinari, sociolozi, pedagozi, psiholozi, psihijatri, ali ponajmanje državni represivni sustav, jedini koji za njih posjeduje djelotvoran lijek. Njega se, međutim, skanjuje upotrijebiti. Kako godine prolaze, nogometni huligani u sve su većem uzletu, prije svega zato što njihovi ispadi prolaze manje-više nekažnjeno.

NEKAŽNJENI POKUŠAJI UBOJSTAVA

Tu i tamo nekakvo masovnije privođenje, koje u pravilu završava brzim otpuštanjem praćenim “ukorom” i mahanjem prstom, eventualno i prekršajnim prijavama koje nakon razvučenog postupka završavaju zanemarivim kaznama. Uz takvu benevolentnost sustava divljaci se osjećaju ugodno zaštićenima; država ih je - nekažnjavanjem ili polukažnjavanjem - de facto potaknula na eskalaciju njihovih razbijačkih aktivnosti, koje su na zadnjoj utakmici Dinamo-Hajduk kulminirale ulaskom u otvoreni rat s policijom. Masovna ulična bitka s policijom na zagrebačkim ulicama, u kojoj se ne preže ni od teških ranjavanja i nedvosmislenih pokušaja ubojstva službenih osoba - toga do jučer još nije bilo u hrvatskoj areni. Incidenti se ispraćuju jalovim zgražanjem, i nakon toga prelaze u nove, još teže incidente. Gdje je kraj toj progresiji? Nakon serije smrtonosnih ispada na stadionima uljuđeni svijet radikalno je obračunao s takvim tipovima, i Hrvatska je ostala jedna od njihovih zadnjih europskih oaza. Ovdje nastavljaju terorizirati okolinu i funkcionirati kao dio lokalpatriotskoga folklora, uživajući prikrivenu i neprikrivenu zaštitu klubova za čije se boje “bore”. Zapamćen je slučaj kad je jedan “navijač” Hajduka ubacio - na improviziranoj cestovnoj barikadi - goruću baklju u automobil s četvoricom poklonika Dinama koji su nakon utakmice napuštali Split. Za taj sadistički pokušaj teškoga višestrukoga ubojstva dobio je nekakvu simboličnu kaznu, i ubrzo potom - da paradoks bude maksimalan - na jednoj od sljedećih utakmica viđen je na terenu u bliskoj socijalnoj komunikaciji s vodstvom Hajduka. Očito se radilo o uvaženome “prijatelju kluba” kojem interni status jača razmjerno beskrupuloznosti njegove agresivnosti. Kao “prijatelj kluba” - na Dinamovoj strani - psihološki se vjerojatno vodi i ubojica u pokušaju koji je policajcu ubacio “topovski udar” pod zaštitni vizir (što je kod žrtve dovelo do gubitka oka i puknuća bubnjića). Klubovi hrane, tetoše i stvaraju takve sadističke agresivce. Agresija na tribinama u izravnoj je korelaciji s klupskim upravama, u kojima često sjede naizgled različiti, no esencijalno slični profili. To su “naši” teroristi; bolje je da imamo i takve navijače, nego nikakve - logika je razmišljanja klupskih šefova, a u skladu s njom je i njihovo tolerantno ponašanje prema vandalizmu. Zdravku Mamiću danas vjerojatno ne odgovara intenzitet agresivnosti Bad Blue Boysa, ali nije ga više u stanju kontrolirati. Pustio je duha iz boce, i postao njegovim taocem. Osobno je sudjelovao u stvaranju te navijačke terorističke skupine, nadzirao je njezine vođe, držao ih na plaći i preko njih kanalizirao BBB u kojem je smjeru htio. Na jednoj strani - javnoj - ograđivao se od njihovih ispada, a i to uvijek umjereno i sa zadrškom. Na drugoj - za nijansu skrivenijoj - opskrbljivao ih je rekvizitima, osiguravao im tretman na stadionu, i stimulirao ih da, u Dinamovoj pratnji, gdje god se pojave, stvore “plavi pakao”.

STADIONI PRETIJESNI ZA ‘PLAVI PAKAO’

Taj “plavi pakao” - novi zaštitni znak Dinama koji je potpuno istisnuo njegovu građansku genetiku - ubrzo je postao sam sebi smisao. Spomenuti Mamić nad njim nema više nadzora; štoviše, skupina koju je godinama uzdizao, računajući na zadržavanje njezinih stadionskih simpatija, okrenula se protiv njega i prisilila ga da se na utakmicama kreće u društvu tjelohranitelja. Uličarski impuls koji je u začetku hranio i Mamićev ego - izazivanje sveopćega straha od BBB-a - postao je danas autonomna sila koja je s nogometom samo u površinskoj vezi. Utakmica je naprosto prilika za demonstraciju njezine neobuzdanosti. Stadioni su za nju postali pretijesni, i mora se manifestirati na pločnicima, na razbijanju automobila i gradskoga inventara. Neartikulirano besmisleno nasilje, i strah kod građana koji izaziva - to je ono što hrani dušu. Jedan od izvornih motiva kojima se BBB deklarirano ponosi, glasi da su “prvi od svih skupina ušli u fizički sukob s policijom”, i da službena uniforma za njih nije nikakav faktor odvraćanja. U razvoju te psihologije - kojoj država pristupa krajnje permisivno, podcjenjujući njene destruktivne posljedice - danas su, kako vidimo, došli do stupnja kad će na policajce izvoditi atentate i od njih stvarati invalide.

TRENUTAK ZA OBRAČUN S URBANIM TEROROM

Kad se prorijedi čopor, ti tipovi su često kukavice. Cmizdrili su na televiziji zbog tretmana kojem su - nakon izazivanja incidenata - bili podvrgnuti na policiji, smatrajući da su zaslužili nešto bolje. Taj povremeno radikalniji tretman i dalje je temeljito premekan, i neadekvatan u odnosu na veličinu društvene opasnosti fenomena. Premijerka je s razlogom osjetila potrebu da javno reagira na zadnji maksimirski vandalizam. Najavila je “oštrije i odlučnije korake u borbi protiv huliganstva”, izmjenu zakona i povećanje ovlasti policije. “Oštriji i odlučniji koraci” trebali su se primijeniti već odavno, no vlast u Hrvatskoj tradicionalno je sklona neprincipijelnim nagodbama, posebno kad se radi o skandalima povezanim s nogometom. Ni povećanje ovlasti policije ne će bitno utjecati na situaciju, izostane li volja da se te ovlasti primijene. Ovlasti su kronična izlika za izostanak efikasnosti, no ministar Karamarko ne bi se ovaj put trebao vaditi na njih. Na području nogometnoga huliganizma, kao i na mnogim drugim, policiju njezina vlastita psihološko-politička ograničenja hendikepiraju znatno jače od nedostatka formalnih ovlasti. Svakako je došao trenutak da se država definitivno obračuna s BBB-om i svim drugim skupinama kojima je programski cilj proizvodnja urbanoga terora, no aktualna situacija morala bi se iskoristiti da se riješi pitanje Dinama u cijelosti. Bez toga, ne će se mnogo postići. Huligani su i u Dinamovoj upravi, a ne samo na tribinama. Ovakav kako danas izgleda, taj Dinamo sa zagrebačkom građanskom tradicijom nema savršeno nikakve veze. Klan Mamićevih koji njime upravlja po mentalitetu se bitno ne razlikuje od terorističke navijačke skupine koja je izrasla pod njegovim okriljem. Riječ je ovdje svakako o demonstriranju teškoga primitivizma u javnim nastupima Zdravka Mamića, njegovome skidanju na javnome mjestu, bahatome razbacivanju novčanicama, psovanju na televiziji, uličarskome vrijeđanju oponenata, izazivanju tučnjave u gradskom poglavarstvu sa službenikom koji nije podlegao njegovim izvanproceduralnim zahtjevima... Opisani profil savršeno je komplementaran s podivljalim psihologijama na Dinamovu sjeveru, koje u njemu pronalaze svoj društveni uzor i model poželjnoga ponašanja, pa makar ga više i ne trpe. Može li država tolerirati takav uzor, to više što je dotični svoj klupski položaj zauzeo na potpuno netransparentne načine? Sa zadnjim maksimirskim incidentom kucnuo je čas da se prekine lanac korupcije kojim Zdravko Mamić osigurava svoj opstanak u Dinamu, i ako to gospođa Kosor ne razumije, njezine akcije bit će društveno uzaludne. Osupnut žestinom navedenog incidenta, u kojoj s razlogom naslućuje novu opasnost za svoj položaj, gospodin Mamić je u brzome hodu za zbivanja iracionalno optužio “medije” i obznanio namjeru da “emigrira iz Hrvatske”. Mali su izgledi da će ostvariti tu svoju prijetnju, iako bi i Dinamo i zagrebački građanski ukus na njegovome emigriranju mogli samo profitirati.

MAMIĆ USPANIČEN SANADEROVOM I BANDIĆEVOM PROPAŠĆU

U međuvremenu, dok još nije “emigrirao”, Mamić iz države koju navodno želi napustiti pokušava iscijediti zadnju paru svojih bonusa. Najavio je ovrhu protiv Zagrebačkoga holdinga, navodno i nekih drugih jačih državnih tvrtki koje su se reklamirale na stadionu, nasilno ih tjerajući da u krizi brzo plate basnoslovno skupe Dinamove propagandne usluge. Nije čest slučaj da nekakav klub podiže ovrhu protiv institucija koje su kod njega postavile svoje panoe u gesti pomoći i dobre volje, no Mamić ima više motiva za taj arogantan postupak. Njegova svevlast u Dinamu počivala je na dva politička stupa, Ivi Sanaderu i Milanu Bandiću. Sanader je nečasno otišao s položaja, Bandić je u lošoj političkoj situaciji, i Mamić - anticipirajući mogućnost svoje smjene - nastoji hitro unovčiti što se još unovčiti može. Pritom vjerojatno djeluje u dogovoru s Bandićem, koji ima motive da se upravi Zg holdinga osvećuje zbog ukidanja njegove apsolutne moći u skupštini tog društva. Jadranka Kosor mora razbiti taj interesni krug, namjerava li doista uvesti red u Maksimiru. Sanader je s Mamićem bio u dosluhu; ona je sa Sanaderom u antagonizmu, i osvojit će građanske simpatije ako iz Dinama ukloni rezidue svoga prethodnika. Za ovakav Dinamo ne bi smjelo biti nikakvih državnih dotacija, donacija i novih stadiona. U njemu treba nametnuti novu, civiliziranu upravu, i pobrinuti se da se s njezinim dolaskom prekine ta pupčana vrpca između kluba i uličarskoga fenomena BBB, da se on istopi i pretvori u prošlost. Vidjet će se vrlo brzo koliko su potezi premijerke dostojni snage njezinih riječi.