Zoran FerićGenerala Radislava Krstića, osuđenog na 35 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici, priklalo je žiletom u britanskom zatvoru. Može se pretpostaviti da su mnogi ljudi iz Bosne s radošću dočekali ovu vijest poput zadovoljenja neke kozmičke pravde. Indicije govore da je barem jedan od napadača musliman iz Bosne, pa se može pretpostaviti da se ipak radi o toj prizemnoj ljudskoj pravdi. Puno je ljudi komentiralo ovu vijest jednostavnim riječima: "Dobio je što je zaslužio!"

Ali, smijemo li se uistinu veseliti zato što je jedan već osuđeni ratni zločinac dobio žiletom po vratu? Naime, ovim je činom spomenuti general stvarno pogledao smrti u oči i po svoj prilici vidio da su te oči, kad ih gledaš iz perspektive žrtve, a ne iz pozicije krvnika, dosta drugačije i neusporedivo neugodnije. Osim toga, ovim je pokušajem ubojstva i sam stekao osjećaj da je meta i žrtva. Pa i kad se s liječenja vrati u zatvor, to za njega više neće biti samo gubitak slobode, nego i svakodnevno aktivno sučeljavanje sa smrću.

Iza svakoga ugla, u šetnji, za vrijeme ručka, na kupanju ili na sportskom terenu, posvuda odjednom vreba smrt koja je na sebe uzela lik zatvorenika sa žiletom pričvršćenim na četkicu za zube. Može li strah od toga sučeljavanja s onostranim biti adekvatna kazna čovjeku koji je odgovoran za tolike smrti? Naravno da ne može, ali kad jedan zločinac ovakvoga kalibra i masovni ubojica uistinu spozna razmjere i strahotu vlastita zločina, kao da se ona kozmička pravda malo namiruje i kao da smo malčice bliže nekakvoj univerzalnoj ravnoteži. Međutim, navesti čovjeka da osudi samoga sebe, vidjeti ga ponižena i u kajanju, svinute kičme tako da se nitko s njim ne može identificirati i da nikome ne može poslužiti kao uzor, vjerojatno je sav doseg ove naše zemaljske pravde. Naime, zemaljska nam pravda najviše služi tome da preveniramo, a ne da kaznimo, usmjerena je na budućnost i na zločine koji se, eventualno, mogu spriječiti, a ne na ono što se više nikako ne može popraviti. I upravo zato što je ta zemaljska pravda tako skučenih dosega, u tim temeljnim stvarima čovjek se nekako uvijek okreće smrti. Ljudska su bića, naime, opsjednuta smrću i vlastiti ih strah od smrti vuče u tu drevnu strast da onoga tko im je napravio neko zlo odmah požele ubiti. Ali ono što bi trebalo biti jasno svakom civiliziranom ljudskom biću jest da smrt ne smije i ne može biti kazna. Upravo zato pravni sustavi sve većeg broja zemalja odustaju od smrtne kazne.

U svijetu u kojem umiru toliki nevini, u nesrećama i od bolesti, smrt kao kazna gubi svaki smisao. Ako je Krstić zaslužio da ga netko zakolje u zatvoru i ako je njegova smrt zaslužena, kako da onda, recimo, tretiramo smrt prijatelja koji je umro od tumora na mozgu? Ono što je u ovome slučaju za Krstića nekakva društvena odmazda, našem je prijatelju Bog, sudbina, genetika, zagađenje ili pak nešto treće što je kancerogeno i što ga je odvelo s onu stranu rijeke Stiks. Naime, i masovni ubojice i bolesnici umiru. Smrt bi, dakle, u jednom trenutku trebalo trenirati kao kaznu, a već u drugome kao dobrodošlo oslobođenje. Naš se odnos prema smrti ovdje na Zapadu bitno promijenio u odnosu na prošlih pedesetak godina. Zločince sve više ostavljamo na životu, ali zato imamo klinike za potpomognuto samoubojstvo. Krivce za genocid osuđujemo na život, a teške bolesnike eutanaziramo.
Možemo se složiti da je gubitak slobode teška kazna, ali ljudsko je biće prilagodljiva zvjerka, malo pati, a onda se navikne. A kad se navikne, onda mirno spava na zatvorskome ležaju, zatim doručkuje, čita novine, vježba, šeće, radi, igra šah, a kad ogladni ,s užitkom jede ručak. Svaki ubojica toga formata svojim se zatvorskim životom i svojim malim zadovoljstvima naprosto ruga žrtvama i svima onima koji se zgražaju nad njegovim zločinom. Upravo zato svako veliko suđenje masovnim ubojicama nosi taj gorak okus poraza. Tako je i u slučaju Radislava Krstića, a bit će i u slučaju Ratka Mladića. Osjetit ćemo kratkotrajnu katarzu ako ga uhapse, a onda dugotrajan osjećaj poraza.

Prije nekoliko godina, kad se Mladiću ubila kći, pojavili su se u novinama članci o tome kako je to nekakva božja ili kozmička kazna, kako je zadovoljena nekakva pravda. To nije samo krivo, to je strašno. Ubila se mlada nevina osoba, možda čak i zbog zločina svoga oca. Ali njena smrt nikako ne može biti kazna njenome ocu, kao što ni rezanje generala Krstića nikako ne može biti kazna. Smrt je nestajanje, neosjetljivost, ona nije muka. Muka je strah od smrti i čekanje smrti. Utoliko i smrtna kazna ima nekakvoga rezona. Kazna, dakle, nije sama egzekucija koja je bezbolna, nego čekanje smrti. Ali kako kazniti one koji se smrti ne boje? Kako kazniti one koji su toliko ogrezli u ubijanju da mogu, ne trepnuvši, u Vučjoj jami potrovati svoju djecu i onda si ispaliti metak u glavu? Pred tim smo kao ljudi potpuno nemoćni. Život je nastao u oceanima prije 3 milijarde i 800 milijuna godina. Zatim je izašao na kopno. Razvijao se od jednostaničnih bića do dinosaura, od dinosaura do sisavaca, od sisavaca do neandertalaca, od neandertalaca do homo sapiensa, od homo sapiensa do čovjeka moderne civilizacije. Taj se život nastanio i u Srebrenici, a u svakom ubijenom počiva i tih 3milijarde i 800 milijuna godina razvoja života na ovom planetu. Pucanj u to zapravo je pucanj u sve te milijune godina i u sav taj proces formiranja živoga, a to se, na žalost, ne može adekvatno kazniti i nikakvi žileti tu ne pomažu. Tu može pomoći jedino Bog.