Zrinka PavlićAco Stanković ovaj je tjedan imao dvostruki razlog za feštu. Prvo je osvojio lentu miss hrvatskog novinarstva, a onda je mu je u nedjelju prikazana slavljenička emisija s velikom brojkom 400 u pozadini. Što, dakako, znači da ga gledamo već 400 gladnih godina.

Šalu nastranu, i meni je Stanković če-če kao i većini onih koji su mu recitirali na svečanoj akademiji. Ubrajam se i u one koji ga uzdižu do gledanosti „Farme", a da baš moram, priznala bih i da mu je emisija važna, da na nju trza gomiletina zvučnih imena i da se u njoj zvučna imena katkad stvaraju. Priznala bih i da se u njoj o nekim temama govori onako kako se to u nekim drugim emisijama ne bi ni da dođe direktiva, da je mnogima postala medijski pandan tjednom posjetu bogomolji, a ne bih poricala ni da je u odnosu na većinu drugih hrvatskih teve novinara - mila majka.

Njegov je nedjeljni duelizam, osim toga, bez dvojbe najzanimljiviji televizijski moment u programskom bloku između „Plodova zemlje" i „Lijepom našom" i da ne duljim - u kontekstu postojeće Hrvatske, hrvatske televizije i HTV-ovske nedjelje, Aco je as i triput hura za njega. Ipak, koliko god cvao u četiristo cvjetova, Acu odlikuju i brojni problemi, od kojih su se tipični prekrasno očitali u jubilarnoj emisiji. Riječima emitiranih čestitara, čovjek je totalno svoj. I kad treba i kad ne treba. Recimo, možete li zamisliti da Larry King ugosti Bona Voxa i dočeka ga gromoglasno pjevajuć: „In d neeeeejm ov laaaaav, vidže Bona, in d nejm ov laaaav"? Ili da se Stephen Sackur iz BBC-jeva „HARDtalka" razdrlji pred fotografkinjom Annie Leibovitz, nježno palamudeć: „Ajmo, mala, pucaj mi u prsa"? Čak bismo i šereta Jona Stewarta teško zamislili kako se grli s Willijem Nelsonom i žeže po kolopletu kaubojskih. E, pa Stankoviću je sve to ne samo normalno, nego si je emisije u kojima Škori poji „Milo moje", pozira Lupinu i piči po narodnjaku s Halidom uvrstio među grejtest hitz. Što ga definitivno izdvaja kao jedinstvenu TV ličnost.

No premda je takve momente teško zaboraviti, čovjek bi mu čudačko pozerstvo i potrebu da se dokaže kao bećar i otkačenjak još i oprostio. Ono što ga ozbiljnije razlikuje od svjetskih legendi takve vrste nešto je drugo, također dobro vidljivo iz isječaka u slavljeničkoj emisiji. Stanković je, naime, bio i ostao dečko koji obećava. I opet ću se poslužiti riječima intervjuiranih čestitara, koji su rekli da su mu emisije katkad na rubu incidenta. S tim da bih to preformulirala. Njegove su emisije prije na rubu provokativnosti. Dečko, ilitiga Stanković, gotovo nam svaki put kad ugosti nekakvog mutnog tipa, političara dvojbenih uvjerenja ili sličnu spodobu - OBEĆAVA provokativnost, a rijetko je ostvaruje. Jest, bez problema će smlaviti simpletone čija se inteligencija mjeri u mikrobiološkim laboratorijima, ali posjedni ga uz mustru kojoj neuroni rade natprosječnom brzinom, gost će ga ispreskakati ko u utrci s preponama. Zato smo u slavljeničkoj emisiji i vidjeli kako je s guštom krknuo Jandrokovića, ali nije uvršteno mučno natezanje s Ivićem Pašalićem, kojemu, slikovito rečeno, nije uspio izmusti ni godinu rođenja. I tako redom...

Stankovićeva emisija definitivno je hrvatski TV fenomen, neka vrsta političkog ekvivalenta „Nedjeljnom popodnevu". Katkad zabavna, katkad dremljiva, često koristan pogled u svijet demokracije i slobode izričaja, još češće poligon za predstavljanje ideja zanimljivih, čudnih, važnih, pametnih, ali i totalno sluđenih javnih ličnosti. No iako joj se sav taj značaj mora priznati, malo mi je ipak previše kad se kao vrhunac TV novinarstva slavi čovjek čija emisija gotovo apsolutno ovisi o gostu, a ne o njemu samome. Stanković radi na televiziji na kojoj su mnogi novinari imali problema zbog i najmanje naznake provokativnosti, a on, kako je sam rekao, nikada nije imao problema zbog načina na koji vodi „Nedjeljom u dva", nego samo zbog izbora gostiju. Zato mu najbolje emisije i mogu biti samo one u kojima ugošćuje kontroverzne elokvente poput Igora Mandića, zanesenjake poput Davora Pavune ili kretene poput Emira Kusturice. S druge strane, na području provokativnosti vrhunac mu je ispaljivanje čepova iz dupeta i rasističko laprdanje polupismenog splitskog tajkuna. Što bi, čisto svjetske usporedbe radi, bilo isto kao da je vrhunac provokativnosti u showu Larryja Kinga - to da mu se Veliki zmaj misisipijskog Ku Klux Klana uživo popiša po studiju.
Zbog svega toga Stankoviću od srca čestitam na uspjesima, ali mu iz istih razloga i jednako dobronamjerno želim da u sljedećih deset godina prevlada početničke inhibicije.