Srećko JurdanaMinistar pravosuđa Ivan Šimonović obavijestio je zadnjih dana hrvatsku i širu publiku kako definitivno odlazi u svijet. Ne ćemo ga više gledati u regionalnoj ligi. Njegov il look intelligente otvorio mu je vrata Ujedinjenih nacija, što je značajan događaj, s ministrovoga osobnoga aspekta u svakom slučaju. UN je o. k., može se reći. Mnogi su tamo pronašli svoj financijski mir boreći se za pravdu u svijetu, i nema razloga da se to iskustvo ne primijeni i na ponekoga hrvatskoga građanina kojem je diplomatska kombinatorika prisutna u horoskopu. Problem se kristalizira u primjetnoj demonstraciji osobnoga i kolektivnoga provincijalizma koja prati spomenutu Šimonovićevu promociju. Svoj privatni uzlet na njujoršku sinekuru gospodin Šimonović, uz sufliranje premijerke, pokušava prikazati kao nekakvo iznimno nacionalno dostignuće, na koje bi svi u Hrvatskoj trebali biti ponosni. Nije to šala: u New York je stigao ministar iz našeg sokaka! Onako naočito nedorečen, emanator odmjerene neodmjerenosti, poluciničan i pun skrivenih "znakovitosti", Šimonović bi mogao proslaviti sliku Hrvatske jače od baranjskoga kulena, što se tretira kao razlog za nacionalno radovanje.
Velika potražnja za
stolicama s čavlima
Na nečije novinarsko pitanje zašto nije ranije obznanio odlazak s lokalne dužnosti na inozemnu, izjavio je kako kod nacije nije htio stvarati "nadu", koja bi se mogla izjaloviti. Rekao je narodu da ide, kad je bio siguran da ide, kako se narod ne bi ponadao, i potom razočarao. Nevjerojatna je ta ministrova uviđavnost prema puku koji ga s divljenjem prati. Birokratska srca u Ujedinjenim nacijama gospodin Šimonović ganuo je nekim vrlinama, to je izvjesno, ali skromnost među njima pouzdano nije. Čovjek živi u svome svijetu, ako smatra da je njegovo inozemno imenovanje tajnikom za ljudska prava stvar od vrhunskoga nacionalnoga interesa, za koju hrvatske građane boli nešto bitno više od đona. Komentirajući svoj slučaj, rekao je i da "odlazi na stolicu koja ima čavle na sebi" - bolna metafora koja će među promatračima svakako izazvati suosjećanje - iako nije jasno zašto je za tim stolicama s čavlima u cijelom svijetu tolika potražnja. Kako god bilo, kod publike nije pobudio "nadu" prije reda, i može sad otputovati s budističkim mirom i patriotskim ponosom, uz zvuke mandolina, ispraćen aplauzom jedne sretne nacije koja je napokon dobila ono što joj je bilo najpotrebnije. U katakombama East Rivera nismo imali nikoga zapaženog, a sad imamo - cvikerima, glavom, bradom, kravatom - gospodina Šimonovića. Aleluja.
Polančec, Barišić, Protega, Mravak i svi ostali iz hrvatske koruptivne zone sad su već pomalo iza tog gospodina Šimonovića, i za njega se pretvaraju u jedno daleko, romantično sjećanje. Za sve one koji još nisu otišli u Ujedinjene nacije, međutim, lokalni zatvorenički klubovi ostaju živopisna stvarnost. Može se u tom povodu zaključiti da ministar pravosuđa ostavlja iza sebe spomenik trajniji od mjedi: pun Remetinec, koji je i dalje u neprestanoj dinamici. Svaki dan pritvara se nekakvo istaknuto ime, i ako uz takvu aktivnost Vlade uskoro ne uđemo u Europsku uniju, bit će to doista europska sramota. Hrvatska je - kao što nedavno energično reče gospođa Kosor - zaslužila da je Europa primi, i pritom je vjerojatno mislila na pretrpanost zatvorskih kapaciteta, koja bi se morala tretirati kao izravna potvrda te hrvatske europske zaslužnosti.
Polančecovo provociranje
analitičkih spekulacija
S pritvaranjem Ivana Mravka afera HEP je procvjetala, i prikazala - među ostalim - u punome sjaju ljepotu specijalnih odnosa Hrvatske i Hercegovine, koje je započeo izgrađivati Tuđman, a nastavili svi ostali. Tko sve zarađuje na nevjerojatnom ugovoru TLM-a i Aluminija o prodaji hrvatske struje po cijeni četiri puta nižoj od nabavne, koliko i kako? Neizbježni Damir Polančec i ovdje je osumnjičen za organizaciju posla - to mu je već negdje peta optužba u pripremi - i pokušava se izvući prikazujući aranžman sa strujom kao kolektivni politički proizvod. "Ako sam ja kriv, kriv je i uži kabinet Vlade, i HDZ", poručio je publici iz pritvora, provocirajući odmah analitičke spekulacije na temu modaliteta udružene krivnje. Što je to "uži kabinet Vlade", na koji se Polančec poziva? Poznavaoci situacije kažu da su taj "uži kabinet" činili predsjednik Vlade i potpredsjednici, s tim da su na sastanke ponekad mogli biti pozvani i nekakvi stručnjaci za konkretne teme. "Uži kabinet" - nekad su se tijela tog tipa nadahnuto nazivala "izvršni biro predsjedništva centralnog komiteta" i slično - formalno nije donosio odluke, nego ih je pripremao za Vladu, koja ih je oficijelno prihvaćala.
Svi putevi vode prema Sanaderu
Šef "užeg kabineta", kao i Vlade, bio je - dakako - Sanader, i pravo je čudo zapravo da u istragama oko afera u koje je umiješan Polančec, još nije pozvan barem za svjedoka. Sa svojom izjavom o "užem kabinetu i HDZ-u" Polančec ga je počeo uvijeno teretiti, i očito je da se postupno, ali sve brže, približava Sanaderov dolazak na red. Osim toga, jasno je da bi potpredsjednici Vlade u vrijeme gospodina Sanadera - među ostalima i Jadranka Kosor - morali objasniti ulogu "užeg kabineta", time i vlastitu, u aferi HEP i drugim stvarima. Prema nekim informacijama, taj "uži kabinet" o prodaji struje preko TLM-a nikada nije raspravljao, a kamoli izglasao nekakvu obvezujuću odluku; stvar se navodno ekskluzivno rješavala na liniji Polančec-Sanader-ekipa s terena. Bilo bi poželjno, međutim, da premijerka o tome prozbori poneku konkretnu riječ, umjesto što neprestano evazivno izjavljuje da ne želi komentirati istrage i poteze pravosudnih tijela.
Kako stvari stoje, svi putevi vode prema Sanaderu, i država će s njim kad-tad morati nešto poduzeti. Račun se teško može prepustiti isključivo Polančecu i ljudima na izvršnim razinama. U igri je pretpostavka da bi Sanadera mogli izvesti pred istražni sud nekoliko mjeseci prije izbora - kad god oni budu - u očekivanju da će HDZ profitirati na oduševljenju nacije. Gospodin Sanader u "užem kabinetu" na jednoj strani, i završeni pregovori s Europom na drugoj, HDZ-ovi su aduti za izbornu pobjedu. Hoće li biti baš tako, vidjet će se. Sanaderova sudbina još uvijek je neizvjesna, jednako kao i sudbina Hrvatske. Na ovim prostorima osiguran je samo Ivan Šimonović.
Primitivna manipulacija Vrdoljaka i Večernjeg lista
Autor traljave serije “Tito” - koju se, usput rečeno, nitko od šefova na HTV-u uoči emitiranja nije potrudio ni pogledati, što je poseban skandal za sebe - dao je zadnjih dana aranžirani intervju Večernjem listu, u kojem je na pitanje o preuzimanju materijala iz Bulajićevih “Titovih memoara” bez dozvole autora odgovorio kako je Bulajić bio “komesar u odredu crnogorskih partizana koji su nakon II. svjetskog rata ubijali ljude kod Celja”. Rijetko se gdje može vidjeti ovakva primitivna medijska manipulacija, i ona zbog svoje unikatnosti zaslužuje dodatni mali osvrt. Ulagivački novinar postavlja, dakle, dogovoreno pitanje na temu koja Vrdoljaka s razlogom opterećuje, i objavljuje - čak i na naslovnoj stranici - dogovoreni uvredljivi odgovor, koji s tim pitanjem nema apsolutno nikakve veze.
Postoji li ikakva korelacija između Vrdoljakove pljačke Bulajićevih vizualnih zapisa o Titu, i Bulajićevog partizanskog puta od prije šezdeset pet godina, kakav god on bio? Samo u Vrdoljakovom podmetačkom umu. Nitko ga nije pitao za mišljenje o Bulajićevoj partizanskoj biografiji, nego za nedopušteno korištenje materijala iz “Titovih memoara”, a budući da o tome nije u stanju reći ništa suvislo što bi ga moglo nekako opravdati, potražio je spas u privatnome ideologiziranome vrijeđanju osobe koju je pokrao. Novine su mu u tom bezobraznom izvrtanju motiva pružile servilnu logističku podršku, dajući time i zapažen doprinos ukupnoj kontaminaciji hrvatskoga komunikacijskoga prostora.
U spomenutom intervjuu Vrdoljak je također izjavio da nikada nije snimao partizanske filmove, čime je još jednom bahato uvrijedio inteligenciju hrvatske publike. I u komunizmu i u tuđmanizmu bio je režimski slikopisac najvišeg statusnog ranga, među ostalim i proizvođač konfekcijskih filmova u slavu partizanije (“Povratak”) i policije (“Deps”), kojeg je samo raspad Jugoslavije spriječio u realizaciji serije o partizanskoj mornarici koju je krajem osamdesetih ugovorio s (jugoslavenskim ministrom obrane) Brankom Mamulom. Teror opsjenara na hrvatskoj sceni prevršio je svaku kulturološku
mjeru tolerancije.
