Objavljeno u Nacionalu br. 757, 2010-05-18

Autor: Zrinka Ferina

INTERVIEW

Damir Urban - svi umjetnički eksperimenti riječkog rockera

SVESTRANI UMJETNIK, zanimljiv zbog nekonvencionalnog javnog života i odnosa prema pop glazbi, govori o djetinjstvu, ljubavi prema slikarstvu i kazalištu, angažmanu u kampanji Ive Josipovića, židovskim korijenima i drugom braku

VOKAL SA STILOM
Iako za sebe kaže da je čovjek koji je
'zapravo skoro pa bez sluha i vlada s dva
tona', Urban je snimio tri albuma s Lauferom
i četiri samostalna, dobitnik je nagrade
za najbolji rock vokal te osvajač nekoliko
Porina, a uz specifičan glas osebujnog je
izgleda s tetovažama i piercinzimaVOKAL SA STILOM Iako za sebe kaže da je čovjek koji je 'zapravo skoro pa bez sluha i vlada s dva tona', Urban je snimio tri albuma s Lauferom i četiri samostalna, dobitnik je nagrade za najbolji rock vokal te osvajač nekoliko Porina, a uz specifičan glas osebujnog je izgleda s tetovažama i piercinzima“Ne znam jesam li uopće imao umjetničkih ambicija. To je samo bila moja želja da prčkam, nisam siguran da sam baš talentiran za išta”, kaže 42-godišnji Damir Urban usred razgovora za Nacional. A već je odavno proglašen jednim od najznamenitijih predstavnika moderne hrvatske rock scene. I svestran je umjetnik.

Od najranijeg se djetinjstva bavi crtanjem i slikarstvom, napisao je rock operu, glazbu za balet, glumio u filmu “Mondo Bobo” i koreodrami “Dama s kamelijama” u riječkom HNK Ivana pl. Zajca. On sam svojevrsna je hodajuća instalacija sa svojim tetovažama, crno nalakiranim noktima, piercinzima, naušnicama i ogrlicama. Na pozornicu izlazi u suknjama i crno našminkanih očiju.


Sve to Urban nosi prirodnije nego što mnoge žene nose štikle jer njegova pojava nije imidž, nego umjetničko izražavanje na svakom koraku. Glazbom se bavi već 25 godina: nakon srednjoškolskih grupa La Bellona i Fallstaf, prve velike uspjehe doživio je s grupom Laufer. Uz njihove je hitove u ratno doba odrastala generacija koja nije podlegla niskostrasnim budnicama. Nakon deset godina postojanja Laufer se 1996. raspao, no već s prvim albumima pod imenom Urban & 4 osvojio je pregršt nagrada, a glazbeni kritičari pjesme nazivaju antologijskima. Nakon albuma “Otrovna kiša”, “Žena dijete” i “Retro” sredinom prošle godine izdao je album “Hello”, koji je nominiran za tri Porina. U razgovoru uoči ovogodišnjeg Porina objasnio je da je “od čovjeka koji je zapravo skoro pa bez sluha i vlada s dva tona” došao do toga da ga nominiraju za Porin za nabolji vokal. Govori i o svom odrastanju u radničkoj obitelji i mlađem bratu Nikši koji je pomorac.

Njegov otac Josip bio je rukovoditelj gradilišta poduzeća Instalater, a majka Sonja službenica u riječkoj tvornici brodskih crpki ”Rikard Benčić”. Nakon srednje tehničke škole i Damir Urban je tri godine radio u “Rikardu Benčiću” na održavanju velikih automatskih tokarskih strojeva. No shvativši da tamo mjesečno zaradi novac koji može zaraditi u jednoj noći svirajući, dao je otkaz. U vrijeme raspada Laufera oženio je svoju srednjoškolsku ljubav Goranu, s kojom ima sina Malika, no razveli su se nakon osam godina. Neko je vrijeme studirao likovni odgoj na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje danas kao vanjski suradnik na dva kolegija asistira njegova druga supruga, Milica Czerny Urban, kojom se oženio 2007. Ona mu je napisala neke pjesme, zajedno su napisali rock operu “Živa” i ona ga fotografira za omote albuma i novinske intervjue.

Urban ponosno govori o svojoj supruzi koja danas ima manje vremena za brigu o njegovoj karijeri jer je intenzivno angažirana u timu za izradu studijskog programa “gluma, mediji, kultura”, dvogodišnjeg studija koji u suradnji sa Sveučilištem u Rijeci pokreće glumac Rade Šerbedžija sa suprugom. Silno je ponosan i na sina Malika koji je prošlog tjedna proslavio deveti rođendan, ide u drugi razred, odličan je učenik i obožava školu. Ovih dana Urban intenzivno nastupa na vlastitim koncertima i kao gost na Gibonnijevoj turneji, a silno se raduje i sudjelovanju na 4. festivalu židovskog filma u Zagrebu od 23. do 29. svibnja. Bit će član žirija Međunarodne talent radionice kratkog filma. Za Nacional govori i o svojim židovskim korijenima.

NACIONAL: Nominirani ste za tri Porina.

- Vesele me nominacije ali volio bih da su glasači malo savjesniji i upućeniji; 90 posto glasa po inerciji ili prema onome što se taj čas čini aktualno, a ne što je kvalitetno. Siguran sam da nisu svi ni preslušali sve albume. U kategoriji rock albuma smo u konkurenciji s Nolom i Nenom Belanom kojeg jako cijenim, ali nisam siguran za sebe da li sam rock izvođač, a kamoli oni. Drago mi je za nominaciju u kategoriji producenta jer sam prvi put sam producirao album. Kao da su me opet uklonili iz svih bitnih kategorija.

NACIONAL: Sudjelovali ste u predizbornoj kampanji predsjednika Ive Josipovića. Što vam je bio glavni motiv?

- Prvi razlog je svakako bio to što ga znam kao časnog, dosljednog i pametnog čovjeka dok je bio predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. To, međutim, nije bio jedini razlog. U jednom momentu došlo je do najezde ljudi po medijima koji su postali slavni od danas do sutra i rad, talent, odricanje postali su potpuno demodé. U moje vrijeme smo se divili ljudima koji svaki dan vježbaju, trude se. Sve je to postalo predmet ismijavanja. Došlo je vrijeme za “u se, na se i poda se” i takvi su ljudi počeli sjedati na funkcije gradonačelnika, premijera, ministra - skužio sam da su nas okružili gnomi, da je agresija, galama i lupanje po stolu urodilo plodom. Budući da imam dijete koje ide u školu, ušao sam u problem. Kako da svom djetetu objasnim da je rad poželjan, da je učenje poželjno, da je ulaganje u sebe poželjno? Kad sam vidio protukandidate, skužio sam da smo najebali i da je moguće da čovjek kao Josipović izgubi izbore. Rekao sam, pa ovo je strašno - ovaj se ponosi što ga uspoređuju s Georgeom Cloonyjem! To mu je glavni adut u kampanji - ovo je ludilo! I onda sam se najviše zbog svog maloga angažirao. Jer ja sam svoje prošao, doživio sam i to da mi je država u kojoj sam rođen nestala, pa bih stvarno valjda preživio sve. Ali bih želio da moj mali ima nekakvu nadu da rad vrijedi.

NACIONAL: Zbog sina ste snimili i visokobudžetni spot za pjesmu “Hiroshima” koja je najnoviji singl s albuma “Hello”, za koji je omot radio Mirko Ilić?

- Mirko Ilić je čovjek kojeg pratim od svog djetinjstva, on je na neki načn moj idol. I dobiti mogućost da Mirko Ilić prčka po mom omotu - pa nema veće sreće! Pa ja bih album i snimio samo da mi on radi omot. Što se tiče spota, bez obzira koliko to bila visoka produkcija, ona je napravljena isključvo za vlastito zadovoljstvo. Jer gledam maloga koji doma igra igrice, on voli “Spašavanje vojnika Ryana”, voli “Black Hawk Down”. Pa kad je ispalo da su tu neki naši ljudi pomagali Branku Lustigu i Ridleyju Scottu na “Black Hawk Downu”, rekli smo - “ajmo mi te ljude dovesti i snimiti mali Black Hawk Down pa da moj mali vidi kako i tata može biti u igrici”.

NACIONAL: Jeste li na snimanju spota za “Hiroshimu” prvi put držali oružje u rukama?

SUPRUGOM Milicom
se oženio 2007. i njih
dvoje su uigrani par:
ona mu je napisala
neke pjesme, zajedno
su napisali rock operu
'Živa' a supruga ga i
fotografira za albumeSUPRUGOM Milicom se oženio 2007. i njih dvoje su uigrani par: ona mu je napisala neke pjesme, zajedno su napisali rock operu 'Živa' a supruga ga i fotografira za albume- Ne. Negdje 90-ih sam radi sigurnosti svoje familije nabavio oružje. Iz potpuno iracionalnih razloga, dotučen ponašanjem Hrvata prema ljudima drugih nacionalnosti. Iako su i oni zapravo Hrvati, samo što im korijeni potječu od drugdje. Iz nekakvog revolta sebi sam zadao ulogu superheroja koji će zaštititi čast Hrvata od Hrvata. To je bilo kratko vrijeme. Držao sam jedan pištolj kojeg sam se vrlo brzo riješio. Kao klinac sam bio fasciniran oružjem, ponukan samurajskim i viteškim filmovima, dvobojima za obranu časti voljene, a ne radi osvajanja tuđeg teritorija. Ali malopomalo sam skužio da je već sama riječ oružje agresivna. Kao što sam prestao jesti meso, tako sam se prestao i time baviti. Bio sam oslobođen odlaska u JNA, a zatim i služenja Hrvatske vojske.

NACIONAL: Vaši su došli iz Dubrovnika, vi ste prvi Urban rođen u Rijeci, dio obitelji su vam židovi, dio katolici i vi ste se sami gubili među religijama?

- Gubili su se i oni. Moj otac, koji je iz tog židovskog dijela obitelji, zapravo je ateist, a u kuću nam je dolazio pop na blagoslov u vrijeme kad je to bilo sasvim nepopularno. Djed i baka odlaze u Izrael i Tunis na vjersko putovanje, a ja moram djeda voditi u trsatsku crkvu. U traženju sebe prošao sam sve moguće religije, upoznavao ljude raznih svjetonazora i vjera, dok nisam skužio da je sve to vrlo slično.

NACIONAL: Jeste li se ugledali na svoje roditelje u odgoju svog sina?

- Ja nisam mogao poželjeti boljeg oca, ali nisam kao on. Često su mi znali reći da malo smanjim doživljaj s djetetom jer će izgledati kao da sam bio zlostavljan u djetinjstvu ili da nadoknađujem nešto što meni nije bilo dano. Možda pretjerujem u tom prijateljskom odnosu prema svom sinu. Moj otac je bio možda malo klasičniji otac nego što sam ja. Bio je i on prijatelj, ali šutljiv, nisam mogao satima razgovarati s njim. Moj otac možda nije umjetnik, ali je bio zaokupljen nekim svojim ljubavima, volio je graditi, raditi, volio je i slikati, volio je imati vrijeme za sebe. Ono što sam ja od njega dobio je podrška, svijest da ako što zatreba on je tu. Od roditelja sam dobio dosta slobode. Oni bi me podržali u svemu što sam radio, i pokudili kad bih pogriješio, ali nikad nisam dobio batine.

NACIONAL: Baka je također imala važnu ulogu u vašem odrastanju?

- Baka je možda najsličnija onome kakav sam ja prema svom sinu. Znala je ostati budna noćima da meni nešto sašije. I robu za pozornicu mi je šila. Sašila mi je žuti ogrtač do poda sa znakom probodenog srca, to je izgledalo fantastično. Moja nona je nama dovela i svetog Nikolu doma, radili su nam lutkarsko kazalište, ona je imala lutkice za na ruku pa je moj stari pomagao. On je čak išao u lutkarsko kazalište proučavati kako oni to rade. Radili su mi kostime za maškare i redovito sam pobjeđivao u školi. Jednom sam bio robot, jednom žabac Kermit. Na jednoj školskoj priredbi sam bio japanska buba a moj prijatelj Eustahije Brzić, nona i tata skrojili su i za njega kostim.

NACIONAL: Imali ste idilično djetinjstvo?

- Imali smo i vrt iza kuće u centru grada i to je bio svojevrsni zoološki vrt jer je stari tu imao velike kaveze s papigama i pticama, bazene s kornjačma i ribicama, a u dnu vrta uz drvarnicu je meni napravio kućicu. Bila je kao saloon, s vratima, prozorom, malom peći na drva i stolom. Išao sam u drugi osnovne i svi moji prijatelji bi došli u tu kućicu koja je prvo bila kaubojski saloon, a kasnije nam je čak služila i kao prva prostorija za vježbanje. Ona je desetak godina bila centar mog svijeta. Skupljao sam i male vojnike koji su se zvali Big Jim, to je kao neka preteča Action Mana. Donosili su mi ih iz Trsta, svaki put po jednog. Onda je moj stari za njih napravio konja, pa štalicu, pa mali saloon.

NACIONAL: Kako je to podnosio vaš brat Nikša, kakav je vaš odnos s njim?

- Brat je deset godina mlađi, kad je on došao na svijet već su druge stvari bile bitne, koje se meni nisu mogle kupiti. Tada je već bilo normalno ići na skijanje, tako da je moj brat išao svake godine na skijanje, a ja nikad nisam bio. On je više sportski tip i drukčje stvari su ga zaokupljale.

NACIONAL: On nije imao umjetničih ambicija?

- Nije, ali ne znam ni jesam li ih ja imao. To je samo bila moja želja da prčkam, nisam siguran da sam talentiran za išta. Imao sam nešto reći, ali svi mladi ljudi imaju nešto reći. Pa svi glumimo bar pola života. Svi smo mi umjetnici, samo je pitanje koliko tko ima želju da taj svoj svijet iz djetinjstva razvuče na cijeli život. Ja sam imao želju i upornost da se time bavim, ali sam bio potpuno neuk i pitanje je da li sam uopće bio talentiran. Ali sam imao dobre uši i dobre oči, bio sam spreman učiti i upijati. Veselilo me što ima boljih od mene od kojih mogu naučiti nešto novo. Tako sam od čovjeka koji je zapravo skoro pa bez sluha i vlada s dva tona došao do toga da me nominiraju za Porin za nabolji vokal. Ali mislim da to nije stvar talenta koliko povjerenja u sebe, prihvaćnja sebe kakav jesi. Kod pjevanja je najveći problem u tome što se većina ljudi srami izraziti osjećaje. Ja sam uspio izbiti taj strah iz sebe. I kad sam uspio skvičati, naučio zavijati, šaputati, prditi glasom, skužio sam da je samo ta kočnica ono što me dijeli od toga hoću li biti osrednji ili najbolji. Kad su kočnice popustile i kad sam se počeo igrati sa svim oko sebe, otvorile su mi se sve mogućnosti. Ljudi počnu sebe shvaćati preozbiljno i živjeti životom kakvim drugi misle da bi oni trebali živjeti. Umjetnik se razvija samo do momenta dok ga ljudi ne ne prihvate. U momentu prihvaćanja eksperiment nestaje i ti postaješ onaj koji slika brodove, ili onaj koji slika aktove.

NACIONAL: Kako reagirate kad vas nazivaju legendom? To više što ste rekli da vam se u proteklih 15 godina ništa bitno financijski nije promijenilo.

SA SINOM MALIKOM koji je prošlog tjedna proslavio deveti rođendan i koji je središte Urbanova svijetaSA SINOM MALIKOM koji je prošlog tjedna proslavio deveti rođendan i koji je središte Urbanova svijeta- Istina. Ne možeš doći u banku i reći - ja sam legenda, daj pare! Jedino je Jesse James uspio unovčiti legendu o sebi. Vjerojatno sam i ja u jednom trenutku bio zbunjen, ali ne zato što sam povjerovao da sam legenda, nego se više nisam znao smjestiti pa me to zamalo koštalo glave. Bio sam na strašnoj stranputici.

NACIONAL: U medijima ste otvoreno govorili o svojoj fazi ovisnosti. Je li to bila vaša potreba ili su novinari na tome inzistirali?

- Obično to novinari pitaju. Ja nemam namjeru posebno spominjati neki svoj album niti pričati o svojim lošim fazama. To je obično pitanje koje je medijski zanimljivo, ali kako je to jedno od 20 pitanja, premali je prostor da nešto pametno o tome kažem. Trudim se biti malo općenit u tim odgovorima jer me strah da ne ispadne u tako kratkoj formi da reklamiram opijate ili ih isključivo osuđujem. Svako je iskustvo dobro ako znaš nešto naučiti iz toga. Pa tako i rastava braka, pa možda čak i smrt voljene osobe, ako si dovoljno čvrst da znaš iz toga izvući živu glavu.

NACIONAL: Krajem 2004. razveli ste se od prve supruge Gorane s kojom imate sina. Jeste li razvod doživjeli kao svoj poraz?

- Naravno da je u tom trenutku to katastrofa. Ali danas sam dovoljno star i vidim da i od najnesretnijeg trenutka u životu može ispasti možda jedan od sretnijih za daljnji put. Za nas oboje bilo je fer da se razvedemo i da svatko krene svojim putem jer smo bili u braku a već odavno smo krenuli svatko svojim putem.

NACIONAL: Od srpnja 2007. ste u braku s Milicom Czerny koja je 12 godina mlađa od vas. Koja je formula vaše bračne sreće?

- Ona nema dlake na jeziku, a imamo i dogovor da mi, koliko god me neke stvari boljele, sve kaže jer ja nemam koristi od uljepšavanja. Oboje se toga držimo i skužili smo da ne možemo ni doći do problema, jer čim smo ga rekli, on je samim tim donekle riješen, automatski prestaje biti problem i postaje samo situacija.

NACIONAL: Čime je Milica zadobila vaše povjerenje, čini mi se da to baš i nije lako?

- Auuu, s puno stvari. Ona me u šali i dandanas zna pitati: Jesam još na testu? Naravno da nije, ali trebalo mi je dvije i pol godine da ju poljubim. Ne zato što sam spor, nego ako nešto mislim ozbiljno, bolesno sam ozbiljan. Dugo sam jeo doma sam. Ne mogu podnijeti ljude koji mljackaju. Kad sam s Milicom prvi put otišao na klopu, rekla je, da sam joj to slučajno rekao prije, da ne bi mogla jesti. Jer nemoguće je jesti i znati da netko gleda kako jedeš. A zapravo je meni taj izlazak bio isključivo zato da vidim kako ona jede. Ako jede halapljivo, ako trpa klopu u sebe, mljacka, srče ili bilo što, koliko god ona meni draga bila, mi nećemo moći živjeti zajedno. Jer to ne mogu podnijeti, od toga mi se koče mišići i zatežu mi se živci na nogama. I ona je na toj prvoj zajedničkoj klopi jela - divno! Jela je polako, tiho i ja sam rekao, pa ovo je nevjerojatno! Ali ono što me kod nje zapravo kupilo je to što je ona nevjerojatno prirodno inteligentna, a zapravo nije znala ništa ni o čemu u životnom smislu. Njoj je činjenica da ljudi mogu biti loši bila potpuno strana. Puno je toga, ali bit je da je vrlo iskrena.

NACIONAL: Ona vas često prati na nastupima, pa i na aktualnoj Gibonnijevoj turneji. Zašto na tim koncertima pjevate “Budi moja voda”, za koju ste kazali da vam je krivo što vas je obilježila?

- S tom sam pjesmom imao problem kad sam nakon Laufera gradio novu karijeru, a “Moja voda” mi se uvijek nekako vraćala. A nju, kao i ostale pjesme Laufera, u to sam vrijeme izbjegavao više iz nekog protesta i želje da pokažem da sam ja sad netko drugi, da zavređujem više i da imam i boljih pjesama od te i što mi se derete iz publike s tom stvari? To mi je do prije nekoliko godina jako išlo na živce. Ali sad, ili sam ostario ili sam izvagao neke stvari, jasno mi je da me ta pjesma uz još dvije-tri obilježila. Prema tome, glupo je ratovati protiv sebe i odavno sam zaključio da se ponašam kao malo dijete. Pjesma naravno nije cijela moje djelo, moj je tekst, ali ako je ljudi vole, zašto da ju ne otpjevam. Dosad smo na zajedničkim nastupima s Gibonnijem uglavnom svirali “Mjesto za mene”, a ovo je Gibin prijedlog.

NACIONAL: Redatelj Damir Zlatan Frey u vama je prepoznao glumački potencijal, u listopadu 2008. glumili ste u koreodrami “Dama s kamelijama”. Kako ste se uklopili u ansambl riječkog HNK Ivana pl. Zajca?

- Na početku mi se bilo teško uklopiti jer nisam naviknuo da mi netko govori što trebam raditi. Sama ideja da me netko uzme u predstavu a da ne pjevam i ne govorim je čudesna. Ono što je mene veselilo je uloga Smrti kroz koju sam na kraju odigrao i uloge Sudbine i Vraga. Bio mi je veliki izazov odglumiti Smrt a da netko u meni ne vidi Vraga. Da ne kaže - vidi ga, ćelav je s bradicom, on je sigurno vrag. Trebala mi je potpuna flegmatičnost a da istovremeno ljudi imaju neko strahopoštovanje, da se osjeti moć ali bez agresije. Zato sam htio napraviti hod koji će izgledati kao da hodam iznad zemlje, pa sam proučavao kako hodaju gejše. Bio je to zanimljiv proces.

NACIONAL: Svaki slobodni trenutak provodite slikajući, 2006. godine imali ste samostalnu izložbu ulja na platnu u Opatiji, imate li u planu novu izložbu?

- Problem je u tome što sad slikam potpuno neopterećeno jer to ionako neće nitko vidjeti. Ako bih počeo razmišljati o izložbi i hoće li to netko vidjeti, siguran sam da bi to djelovalo na ono što radim. Trudio bih se biti što bolji, možda čak u tehničkom smislu što mi je ovaj čas potpuno nebitno. I ove slike su stvarno rađene kao protuteža tome što sam glazbu izložio i dao je na sud javnosti. Ja od glazbe živim i htio-ne htio, bitno je hoće li to biti prihvaćno ili ne. Onda pokušavam barem slikarstvo sačuvati isključvo za sebe.

NACIONAL: Ima li nešto i u činjenici da ste studirali Likovni odgoj te da vam je slikarstvo prva a možda i veća ljubav od glazbe?

- Donekle ima. Meni moji u bendu kažu da bi voljeli vidjeti koju ja to sliku vidim kad pišem pjesmu. Jer ja i glazbu i tekst radim kao slike. Ako vidim neki emotivni raspad između dvoje ljudi ja to vidim kao sliku, vidim dvoje ljudi koji su se nagnuli prema unatrag, između njih je nekakva dlaka, ta dlaka nije dlaka nego je zapravo pukotina, iz nje ide neka crna mast. Onda ja te slike pokušavam na neki načn prenijeti, ispisati. S druge strane u slikarstvu si sam, nema suradnika, to je za mene iskonska umjetnost, ona je početak svega. Prva moja veza s umjetnošću je sigurno vizualna a ne glazbena, u glazbenu uopće ne znam kako sam uletio a pogotovo mi nije jasno kad mi je to postala profesija.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika