Zoran FerićStalno se prigovara da nam djeca u školama uče ono što im nikada neće trebati. Koliko je visok Kilimandžaro? Što je stanična membrana? Gdje je pohađao školu Antun Matija Reljković? I još sijaset takvih gluposti koje zovemo opća kultura i koje mogu donijeti milijun kuna u popularnom kvizu, upis na pravni fakultet ili spriječiti tešku bruku u Farmi. Mlade generacije zapravo i ne znaju što bi drugo s općom kulturom jer ona više nije moderna. U skladu s tim, škola im je dosadna i smatraju da ih nepotrebno gnjavimo. Mora se priznati da škola doista nije prilagođena generacijama koje dolaze i zato svojim temama i metodama često promaši interes te djece. I tu je ključ svake reforme, svakog razmišljanja o rasterećenju programa.

ŠKOLA BI SE, AKO ŽELI BITI EFIKASNA, trebala prilagoditi novim znanjima, novim medijima i novim metodama, ali se nipošto ne bi trebala prilagođavati bahatom neznanju, kozmičkoj gluposti i kroničnoj indolenciji. Bilo bi logično da pomogne u kreiranju ljudskoga bića sa širim spektrom znanja i interesa, da stvara čovjeka koji će se svojim znanjima prilagoditi suvremenoj situaciji i čestoj promjeni zanimanja, stručnjaka koji posjeduje neko dinamično znanje i sposobnosti za brzo stjecanje bilo kojega znanja ili vještine. Tendencije su takve da ljudi promijene više struka, kao što promijene više životnih partnera ili mjesta življenja. Putuje se iz zemlje u zemlju, rade se razni poslovi, često i oni koje u svojoj svijesti možemo teško spojiti: boksač i svećenik, trbušna plesačica i socijalna radnica, plastični kirurg i čuvar ovaca. Čovjek danas ne mijenja samo poslove, on mijenja i moduse življenja, ideologiju, vjeru, kulturu. Čovjek trećeg milenija u svim je aspektima dinamično biće. Upravo zato proizvodnja fahidiota danas je stvarno kontraproduktivna. Istina je da se od čovjeka koji radi danas zahtijevaju vrlo precizna i opsežna znanja, ali je isto tako istina da taj čovjek mora biti sposoban svakodnevno stjecati nova i nova znanja. A to ne može bez valjanih misaonih tehnika i temeljnoga obrazovanja. Uostalom, stanovito obrazovanje je mladome čovjeku potrebno da bi uopće shvatio što ga zanima.

REFORMA ŠKOLA ZA MEDICINSKE SESTRE, koja se, kako sam nedavno čuo, provodi u tajnosti i bez javne rasprave, kreće se pak u posve suprotnom smjeru. Zamišljeno je da obrazovanje za medicinsku sestru ubuduće traje pet godina. Međutim u 3., 4., i 5. razredu učenici medicinskih škola više neće slušati ni hrvatski ni strani jezik, a neće pohađati ni satove tjelesne i zdravstvene kulture. Smatra se da budućim medicinskim sestrama više uopće nije potrebno opće obrazovanje, kao ni stanovite zdravstvene navike. Reforma je to koja i previše podsjeća na zloglasnu Šuvarovu reformu, zakida učenike za opća znanja i proizvodi fahidiote. Zašto, prilikom usuglašavanja sa školskim programima EU moramo ukidati i predmete bez kojih je intelektualno formiranje mladoga čovjeka danas nezamislivo? Kad je u pitanju hrvatski jezik, djeca tijekom četiri godine srednjeg školovanja stječu razinu pismenosti koja bi im trebala omogućiti adekvatno razumijevanje svih vrsta tekstova s kojima se mogu susresti na studiju, ali i tijekom svoga permanentnog obrazovanja. Jer, obrazovanje se još uvijek temelji na razumijevanju napisanog. Ako ih već sa 16 godina lišimo hrvatskog, kakvo će to razumijevanje biti? Isto tako, opća kultura nije alat za šminkeraj, nego potpora mišljenju i spoznaji. Hrvatski jezik, isto tako, omogućava djeci da steknu i adekvatne komunikacijske vještine. U pisanom i usmenom obliku. Ako i lijepa riječ, ili pametan razgovor, mogu biti lijek, ne zakidamo li buduće medicinske sestre i za jednu od njihovih osnovnih stručnih vještina? Jedan pametan i vrlo obrazovan liječnik i pisac, Axel Munthe, u svojoj je autobiografskoj knjizi napisao da je više ljudi izliječio lijepom riječju i običnom vodicom nego strogo medicinskim tretmanom i lijekovima. Što se tiče stranog jezika, situacija je još jasnija. Upravo je strani jezik nešto što se mora stalno vježbati, stalno obnavljati i stalno primjenjivati.

AKO PRESTANU UČITI ENGLESKI SA 16 GODINA, sasvim sigurno neće moći pratiti stručnu literaturu na engleskom, a možda neće moći čak ni gledati filmove. Škole za medicinske sestre nastojimo uskladiti s europskima i omogućiti i našim sestrama da rade u Europi, jedino, eto, nismo mislili kojim će se jezikom sporazumijevati u toj Europi. Ukinemo li im, dakle, ta dva predmeta, trajno smo hendikepirali njihovo obrazovanje. Oni koji upišu školu za medicinske sestre već u startu neće biti u ravnopravnom položaju sa svojim kolegama iz drugih škola jer će im srednjoškolsko obrazovanje trajati godinu dana duže. Pri tome će biti hendikepirani i zato što tri godine neće slušati temeljne opće predmete. I, na kraju, u eri kad se zdravome životu i zdravlju posvećuje pažnja kao ni u jednoj dosadašnjoj epohi, mi ukidamo tjelesnu i zdravstvenu kulturu. I to u zdravstvenoj školi. To, mora se priznati, stvarno zvuči kao vic. Često se na stručnim skupovima nastavnika, ali i u razgovoru o djeci općenito, spominje osnovni problem mladih generacija danas: nedostatak interesa. Tužimo se da djeca nisu ni za što zainteresirana, a ne razmišljamo o tome da se pad zanimanja jednostavno poklapa s padom opće razine znanja i da su ta dva trenda u tijesnoj vezi. Slabo znanje rezultira i slabim interesom. Ukidanje temeljnih predmeta u tome nikako ne može pomoći. Treba nam biti jasno da stvaranje škole koja proizvodi fahidiote danas nije samo glupost, ili linija manjeg otpora, ili kratkovidno forsiranje struke, to je veleizdaja.