Damir NovotnyVladin Plan provedbenih aktivnosti gospodarskog oporavka vjerojatno će donekle utjecati na snižavanje troškova javnog sektora, ali, na žalost, bit će ograničenih ekonomsko- političkih dosega. Plan predviđa da će uravnotežiti javne financije, povećati učinkovitost javne uprave te u dugom roku (do 2020.) sniziti ukupno porezno opterećenje. Na žalost, to neće pokrenuti snažniji ekonomski rast, a budućim će generacijama hrvatsko gospodarstvo nuditi samo nisko plaćena radna mjesta.

JAVNE INVESTICIJE I FISKALNE INTERVENCIJE u proteklih deset godina iznosile su više od 25 milijardi eura, a prirast BDP-a nešto manje od 20 milijardi eura - dosadašnja upotreba javnog novca nije imala potreban multiplikator na ekonomski rast, a fiskalna politika imala je pretežito političke umjesto ekonomsko-političke ciljeve. Ako dakle izuzmemo učinke fiskalnih politika u političkoj ekonomiji, ekonomski gledano, one su bile pogrešne i nisu stvarale pretpostavke za održivi rast. Zbog toga je nužno temeljito redefinirati i modernizirati Vladine proračunske i porezne politike. Vlade gotovo svih zemalja članica EU koriste se fiskalnim politikama kao instrumentom za zaustavljanje recesijskih pritisaka i ublažavanje posljedica poslovnih ciklusa (zaustavljanje slobodnog pada gospodarske aktivnosti i ubrzavanje oporavka). Suvremena fiskalna politika mora biti stabilna, sposobna odgovoriti na recesiju (anticiklična) i manje osjetljiva na neravnoteže koje dolaze iz međunarodnog okruženja. Nacionalni proračuni u EU se najčešće financiraju iz različitih poreza, od kojih su neki više (PDV i porezi na potrošnju), a drugi manje (porezi na imovinu) osjetljivi na cikličke promjene. U pravilu se fiskalna politika vodi kao kombinacija diskrecijskih vladinih politika i mjera i tzv. automatskih stabilizatora.

KAKO BI SE ODRŽALA STABILNOST JAVNIH FINANCIJA i ostvarila anticiklička funkcija, mnoge vlade su primjenjivale mjere za jačanje automatskih fiskalnih stabilizatora. U većini slučajeva radilo se o snažnim poreznim i proračunskim intervencijama koje su povećale raspoložive dohotke i zaustavile negativna očekivanja ekonomskih aktera i pad potrošnje. Iako postoje mišljenja da su takve politike vlada zemalja članica EU rizične i dovode do ubrzavanja rasta javnog duga, relativno brzi oporavak većine europskih zemalja pokazuje da su koristi od takvih politika neusporedivo veće od mogućih rizika i troškova. Moderno vođenje ekonomskih politika koje ciljaju na dugoročno održivi rast podrazumijeva aktivno vođenje fiskalnih politika. Hrvatska vlada je, nažalost, svojim politikama i posebno diskrecijskim mjerama u proteklih nekoliko godina stvorila dodatne neravnoteže i zapravo utjecala na produbljivanje krize. Krizni porez samo je privremeno poboljšao stanje u državnom proračunu, ali je zapravo utjecao na pad potražnje i oslabio mogućnosti automatske fiskalne stabilizacije. O multiplikacijskim učincima na gospodarski oporavak uopće nije moguće govoriti. Vladin program ekonomskog oporavka u svojoj se biti ponovno bavi pitanjem stabilizacije javnih financija (umjesto jačanja automatskih stabilizatora), a neusporedivo manje ili gotovo nikako glavnim pitanjem: gospodarskim oporavkom i pokretanjem novog ciklusa ekonomskog rasta. Od političara se, naravno, ne očekuje preuzimanje poduzetničke uloge. Međutim, u okolnostima u kojima prijetnja dugoročne stagnacije postaje vrlo ozbiljna, Vlada mora preuzeti punu odgovornost i učiniti sve kako bi se stvorili najbolji mogući uvjeti za privredne investicije domaćih i inozemnih poduzetnika. Hrvatskoj, ali i cijeloj Europi, kao odredištu investiranja i otvaranja radnih mjesta, konkurenti su azijske zemlje.

UTOLIKO KLASIČNE EKONOMSKE POLITIKE SNIŽAVANJA POREZNOG OPTEREĆENJA kao poluge privlačenja stranih ulaganja, pa čak i kad bi u uvjetima visoke zaduženosti hrvatskog javnog i privatnog sektora bile provedive, neće biti dovoljan uvjet za snažniji investicijski ciklus. Pojednostavnjeno rečeno: čak i kad bi hrvatske plaće bile najniže u Europi i kad bi porezi bili najniži (što je, naravno, vrlo daleko od mogućeg), međunarodni investitori zasigurno neće u dogledno vrijeme preplaviti malo domaće tržište. A bez novih greenfield investicija nije moguće očekivati dinamičan i održiv ekonomski rast.

NOVE FISKALNE POLITIKE HRVATSKE VLADE MORAJU OSIGURATI dugoročnu stabilnost prihoda smanjivanjem udjela poreza na potrošnju i uvođenjem dugoročno stabilnih imovinskih poreza. Na rashodovnoj strani se moraju smanjiti socijalni transferi (čini se da Vlada upravo ovih dana to radi), infrastrukturne investicije (budući da imaju vrlo slab multiplikacijski učinak na rast) i značajno povećati fiskalni poticaji investicijama u realnom sektoru i otvaranju novih radnih mjesta. Nadamo se će ideje o velikim javnim investicijama, vrlo malim porezima i jeftinoj radnoj snazi kao pokretačima ekonomskog rasta biti zamijenjene suvremenim fiskalnim politikama.