18.05.2010. / 13:38

Autor: Igor Koruga

Ray Anderson i Pocket Brass Band oduševili ljubitelje jazza

Detaljno razrađenim, mjestimice čak i klasično oblikovanim djelima, predstavio je sasvim originalnu glazbu, a slobodnim i nepredvidljivim solističkim dionicama bitno proširio izvedbene mogućnosti vlastitog instrumenta. Trenutke najvećeg zanosa, dugih pauza prekidanih reskim vriscima trombona i trube, krasio je dojam promišljenih i oštrih puhačkih komunikacija i kombinacija Igora Stravinskog („Posvećenje proljeća")

Ray AndersonRay AndersonOčekivano kvalitetan nastup američkog trombonista i skladatelja Raya Andersona i njegovog Pocket Brass Banda predstavio je sinoć dostojan finale desete sezone Jazz Ciklusa Lisinski/HDS. Ovogodišnji nastupi Enrica Rave, Mikea Mainieria i Jima Halla zadržali su visoku kvalitativnu razinu ciklusa i ostavili skroman prostor za rizik završnog nastupa. Stoga se organizator odlučio za opušteniju opciju zasnovanu na tradiciji limene glazbe samih korijena jazza.

Originalna puhačka glazba

Najavom naglašeni puhački zvuk New Orleansa dao je naslutiti tek temelj s kojeg se Ray Anderson vinuo do bogatijeg suvremenog skladateljskog rukopisa. Detaljno razrađenim, mjestimice čak i klasično oblikovanim djelima, predstavio je sasvim originalnu glazbu, a slobodnim i nepredvidljivim solističkim dionicama bitno proširio izvedbene mogućnosti vlastitog instrumenta. Trenutke najvećeg zanosa, dugih pauza prekidanih reskim vriscima trombona i trube, krasio je dojam promišljenih i oštrih puhačkih komunikacija i kombinacija Igora Stravinskog („Posvećenje proljeća"). Tu bi prvenstveno istaknuo fenomenalnog Lewa Soloffa na trubi koji se u potpunosti uklopio u maštom obojeni Andersonov svijet, a trima trubama, platnenim rupčićima, dlanovima, otklonima od mikrofona stvorio efekte i melodijske igre koje je tijekom svoje uspješne i duge karijere potanko izučio. Soloffova propuhivanja „proširivala" su cijevi trube, imitirala dojam scata muškog glasa, a ponekad kreirala i dublje tonove tenor saksofona. Granice svirljivosti (instrumenta) i tonskih otklona doticao je i Anderson, no uvijek s potrebnom mjerom ne dovodeći u pitanje estetiku određene skladbe.

Duh Louisa Armstronga

Pohvalna je činjenica da su na koncertu svirana uglavnom nova djela („Kind Of Louisianne", „Next March", „Chicago Grace"), a poklonici su imali prilike čuti i osobiti „Bimwa Swing" na samom početku, kao i „I Mean You" Theloniousa Monka pred kraj nastupa. Bilo bi nepošteno ne spomenuti i ritam sekciju sastavljenu od Matta Perinea na suzafonu (na kojem se, uz vokalne vještine, i Ray Anderson vješto snalazi) i Bobbyja Previtea na bubnju. Suzafonska basovska dionica tijekom cijelog nastupa nije bila ograničena tek na tipičnu dixieland „ton-na-takt" strukturu, već naprotiv, usmjerena na živu i gipku pratnju u raznim ostinatnim modelima, dok se nerijetko stvarao i dojam čistog boperskog walking bassa. Bobby Previte se pak odlučio na ravnije, tradicionalnije ritamske obrasce uklapajući se decentnošću i čestim pauzama (prekidima) u profinjene pianissimo linije Soloffa i Andersona. Oni su ipak svojim virtuoznim sviranjem stvorili dojam putovanja od State Of Louisianne, uz imitaciju glasa i trube Louisa Armstronga, do modernog (ruskog) klasičnog puhačkog izraza.

Vezane vijesti

2cellos oduševili na domaćem terenu

2cellos oduševili na domaćem terenu

Karizmatični virtuozi napokon su nakon mnogobrojnih svjetskih samostalnih turneja i turneja sa Sir Eltonom Johnom, došli napokon i na jednu od… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika