Malo je tko na hrvatskoj javnoj sceni u proteklih dvadeset godina stigmatiziran kao posljednjih dana Tomislav Horvatinčić i Milan Bandić. Horvatinčić je zbog upornog guranja radova na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj ulici postao simbol "zlog kapitalizma" koji se očituje u uzurpaciji javnih prostora radi stjecanja enormnih profita, a donedavno omiljenog Bandića sve češće prikazuju kao kriminalca koji javnu dužnost iskorištava za bogaćenje sebe i svojih suradnika.

Nije to ništa novo - Bandić ionako nikada nije bio ogledni primjerak borca protiv korupcije i gotovo jedno desetljeće bio je glavna veza SDP-a i krupnog kapitala u Hrvatskoj. Zbog indicija da je sudjelovao u financijskim marifetlucima nisu ga voljeli ni Račan ni Milanović, ali nisu mu mogli ništa sve dok nije napravio neshvatljivo glupu pogrešku i kandidirao se na predsjedničkim izborima, sam sebe de facto eliminiravši iz SDP-a. S druge strane, Horvatinčić je loš imidž stekao tek nakon što je ušao u "projekt Cvjetni trg", koji mu može donijeti veliki profit, no zasad je stekao atribut glavnog destruktivca u novijoj povijesti Zagreba.

Zanimljivo je da iza poslovne agonije Tomislava Horvatinčića i najave političkog kraha Milana Bandića ne stoji ni jedna od velikih stranaka u Hrvatskoj, baš kao ni Državno odvjetništvo, policija, sindikati ili banke. Svi oni - ali isključivo u neformalnim razgovorima - izražavaju zaprepaštenje događajima na Cvjetnom trgu, gdje dvije u biti marginalne nevladine organizacije, kao što su Pravo na grad i Zelena akcija, uspijevaju zaustaviti projekt vrijedan 100 milijuna eura, na kojem je zaposleno oko 1500 ljudi. I HDZ i SDP podržavali su Horvatinčićev projekt, ali razlog njihove sadašnje pasivnosti ima manje veze s njihovom nečistom savješću, a više sa strahom od mogućnosti da im nevladine organizacije oduzmu dio političkog prostora.

Uspiju li Zelena akcija i Pravo na grad zaustaviti renoviranje Cvjetnog trga, a posebno isprovociraju li Bandićevu abdikaciju (u što sumnjamo), njihovi ambiciozni lideri više se neće vratiti u izolaciju. To što njihove ideje zvuče poput suludih zahtjeva grčkih demonstranata, gdje termin "profit" poprima dijabolički prizvuk, više nikoga ne zanima. U takvoj situaciji, kad više nema racionalnog razgovora i argumenata, Jadranku Kosor i Zorana Milanovića ne treba iznenaditi dobiju li u idućih godinu dana, barem u Zagrebu, alternativu u liku današnjih alternativaca.