Renato BaretićPremda zadnjih dana Milan Bandić napadno izjavljuje da ne razumije pitanja hrvatskih novinara, izgovorena na jasnom hrvatskom, na jedno je od njih ipak jasno i glasno odgovorio: "Ne bira SDP nikakvog mojeg nasljednika!" Unatoč toj eksplicitnoj tvrdnji i unatoč činjenici da ionako nitko pri zdravoj pameti ne bi zazivao nikakvog novog Banderasa na vlasti u Zagrebu, većina medija i dalje (još nepoznatog) novog predsjednika zagrebačke filijale SDP-a kolokvijalno naziva "Bandićevim nasljednikom". A onda nam se svima, ove nedjelje, dogodio Davor Bernardić, 30-godišnji inženjer fizike, rođeni Zagrepčanin, saborski zastupnik (i to kao parlamentarna zamjena za izabranog - Milana Bandića!) i nadmoćni pobjednik prvoga kruga stranačkih izbora zagrebačkog SDP-a.

Okej, Bernardić još nije sasvim pobijedio, još ga čeka drugostupanjski okršaj s dosad favoriziranim Ivom Jelušićem (devet posto manje glasova u prvom krugu), ali javnost ga već sad doživljava kao sigurnog pobjednika sljedeće nedjelje. Štoviše, dobar dio te javnosti s ushitom je dočekao izborna izvješća prvoga kruga, sve nešto u onom dobrom starom stilu, s metaforama tipa "mladi lav", "svježa krv" i tako to. Kao da smo zaboravili da su mladim lavovima i svježom krvlju svojedobno proglašavani, ne znam, Drago Krpina ili Ivo Sanader. Ili, nešto kasnije, Darinko Kosor i Hrvoje Vojković. Ili, još malo potom, Tonino Picula i Šime Lučin. Ili, nekako u isto vrijeme, Milan Bandić. Ili (da skratimo više taj lavovsko-krvavi fotosafari) prije tri godine - Zoran Milanović. Aha, tu smo!

Aktualnom predsjedniku SDP-a bilo je, čini se, i manje od tri godine sasvim dostatno da se pretvori u olinjalog lava ustajale krvi. Na izborima za "Račanovog nasljednika" osvojio je većinu članstva pričama o unutarstranačkoj pomirbi, o timskom radu i vizijama moderne socijaldemokratske Hrvatske. Preko noći stekao je impatije natpolovične većine biračke javnosti, a onda se preplašio moguće premijerske pozicije, ustuknuo i ispušio već dobivene (na papiru) parlamentarne izbore. Istu je praksu nastavio i dalje, uzmičući na pričuvni položaj kad god je u zemlji došlo do nekog belaja i oglašavajući se tek nakon što bi se dim nad bojištem razišao. Račanovsko "odlučno možda", u usporedbi s milanovićevskim odlučnim "korisnik trenutno nije dostupan", doima se danas kao esencija militantnog anarhizma!

A što esdepeovcima i naciji nudi mladi, naočiti i obrazovani Davor Bernardić? Pazite ovo: pomirbu frakcija i struja, timski rad i novu viziju modernog, socijaldemokratskog Zagreba. Isti Milanović - drugo pakovanje, reklo bi se. Uz jednu malu razliku: Bernardić će u Zagrebu imati osjetnu moć i utjecaj, a Milanović će i dalje ostati trenutno nedostupni korisnik titule vođe opozicije. I u tom grmu leži zec iznenadne i iznenađujuće Bernardićeve popularnosti: i SDP i javnost željni su ne samo novih lica (krvi, lavova...) nego i stvarne opozicije HDZ-u. Od starih i poznatih SDP-ovaca ne očekuju više ništa, pa traže nove, mlađe i navodno manje sklone nedosljednom vrludanju. Žele promjene, žele putokaze prema kakvoj takvoj sigurnosti i mogućnosti planiranja svojih života na rok barem malo dulji od mjesec dana. (Uzlet Davora Bernardića po tome je u neku ruku usporediv čak i s političkim usponom Željka Keruma!). Ljudi naprosto žele mijenjanje politike kakvu su dosad vodila poznata imena i lica. I radije će izabrati ili podržati nekoga nepoznatog i neprovjerenog (nemojte mi samo reći kako ste još i prije mjesec dana znali da je Bernardić već dvije i pol godine saborski zastupnik te član pola tuceta tamošnjih odbora, od onog za sport i mladež, do onog za međuparlamentarnu suradnju!) nego ikoga iz "stare garde". Drugim riječima - birači očajnički vape za opozicijom! Jakom, brzom, kreativnom, provokativnom, vizionarskom i stalno za vrat dahćućom. Stalno spremnom da već sutra preuzme vlast i voljnom da uvaži svaku razumnu kritiku. Od fatalnog svršetka Tuđmanove "nahlađenosti", vlast u Zagrebu po defaultu je u manjoj ili većoj oporbi prema Markovu trgu u istom tom gradu, a danas bi to trebala biti više nego ikad.

Je li Davor Bernardić igrač toga kalibra, spreman i sposoban za sve što obećava? Ne znamo, pojma još nemamo, ali se ufamo da bi mogao biti. A ufamo se samo zato što još ne znamo i pojma nemamo. Jer lijepo je nadati se, danas jednako kao i 2007., kad smo nade polagali u mladog i markantnog Milanovića, novog šefa SDP-a, izabranog između više kandidata i po savršeno demokratskim kriterijima. Zvuči poznato? Da, previše je podudarnosti u usponima dvojice "mladih lavova", a da bi itko sto posto povjerovao da će Bernardić sad odjedanput skrenuti iz te odveć upadljive šprance. Ali dobra je strana svega toga to što ćemo sad, kad Bernardić - zahvaljujući većini koju SDP ima u Skupštini - postane moćan u Zagrebu, na vrijeme i na oglednom primjeru vidjeti kakav će najvjerojatnije biti Milanović ako osvoji vlast u državi...

Građanima Hrvatske, rekli smo već, očajnički treba prava, stvarna opozicija. A ako samo na minutu razmislimo o uzrocima te potrebe, shvatit ćemo da smo pravu i stvarnu, drčnu i glasnu, "šlagfertik" i stalno prijeteću stranačku oporbu imali jedino u onom prekratkom razdoblju kad je na vlasti bila Račanova koalicija. Odnosno, kad je na čelu opozicije bio - HDZ. Kako se čini, i opet će biti tako, pa onda i u tom svjetlu, kao trening, treba promatrati napade te stranke na predsjednika države, atipičnu "svježu krv" i trenutno doista jedinog djelatnog opozicionara.