Zoran Ferić"Dok se vozi niz Gundulićevu prema Ilici, vozač u jednom trenutku svrne pogled nadesno, prema stablima u Varšavskoj, i ugleda djelić Pariza." Ova rečenica, koju je u tekstu "Nijema braća i sestrice iz Varšavske ulice" napisao Miljenko Jergović daje snažan argument zbog kojega bi stabla trebala ostati u Varšavskoj, i zbog kojega ne bi trebalo kopati ulaz u garažu: očuvanje vizure i emocije koja ona pobuđuje. Ta fascinacija pokazuje nam i nešto drugo: da ovaj grad može najbolje dirnuti svoje stanovnike kad nalikuje na neki drugi grad, kad se preoblači u Pariz, Krakow ili Marseille. Recimo, Strossmayerovo će šetalište u proljeće i ljeto, kad se sve zazeleni i kad lišće gotovo potpuno zakrije sunce, strašno nalikovati na jedno šetalište u Krakowu čije sam ime zaboravio, ali emociju i misao koju je pobudila njegova atmosfera neću nikada.

Naime, te večeri u Krakowu osjetio sam se jako dobro upravo zato što je šetalište jednog stranoga grada u koji sam ušao prvi put tako slično onom iz Zagreba u čijim sam kafićima na otvorenom proveo dobar dio mladosti. Takve nam asocijacije, koje iniciraju prostori svojom strukturom i atmosferom, omogućuju da bivajući na jednom, zapravo budemo na dva ili tri mjesta, da živeći ovdje zapravo i ne budemo tu i tako umnažamo iluziju vlastite slobode. Prije nekoliko sam godina pak često odlazio u knjižnicu koja se nalazila u znamenitoj zgradi Drage Galića koja je građena kao hommage Le Corbusierovoj Unité d'habitation u Marseillesu. Obično sam dolazio Vukovarskom iz smjera Lisinskoga i zgrada bi mi se odjednom našla u vidnome polju svojom jugoistočnom fasadom u čitavoj svojoj ljepoti. U tim trenucima, a obično je bila večer i sunce je zalazilo negdje iza Trešnjevačkog placa, bio sam zahvalan Galiću što mi osim Vukovarske pokazuje i Marseille, u kojemu nisam nikada bio. A ako i poželim otići, to će vjerojatno biti zbog Galićeve zgrade. Točnije, da vidim kako izgleda le Courbusierov predložak. Isto tako, u Petrovoj ulici, blizu križanja s Domjanićevom, kad se krene prema Maksimiru, može se s desne strane vidjeti zgrada od crvene cigle obrasla bršljanom koja svojom arhitekturom snažno odudara od svih ostalih kuća uokolo. Ona, naime, izgleda kao tipična londonska kuća. I ta engleska arhitektura, bršljan, fasadna cigla i polukružni erker daju joj neku posebnu draž.

Kao mali volio sam gledati tu kuću jer sam jasno osjećao da ne pripada ovamo, među obične i ružne zgrade gdje se smjestila. Njezina joj je engleština davala posebnu draž i osjećaj da je djelić onoga velikog svijeta o kakvom često maštamo došao k nama da nas oplemeni i učini boljima. To možda i nije čudno za stanovnike zemlje koja je u svojoj povijesti oduvijek bila i ovdje i tamo. Ovdje u Europi i tamo na Balkanu, ili ovdje na Balkanu i tamo u Europi. Kad god se približi jednome, sklizne u drugo i traži svoj identitet tamo gdje nije. Upravo to se, čini mi se, ovih dana brani u Varšavskoj i na Cvjetnom trgu: grad koji nije i nikada neće biti. Ali je nužan da bi njegovi stanovnici sretno živjeli. Ovih se dana tamo brani i Pariz i Marseille i Prag i Krakow, ali i Vukovar, Osijek, Ljubljana, Pečuh i svi oni gradovi na koje bi neki dio Zagreba jednom i nekome mogao sličiti. Brani se jedna intimna povijest i jedna osobna veduta koja se na razglednicama rijetko nalazi. A o Cvjetnom trgu Danijel Dragojević je zapisao i sljedeće: "Kada govorimo o trgovima u centru grada, jedini je kojemu bježi naše intimno biće Cvjetni trg... Ako na Jelačićev trg dolaze ljudi s jačim osjećajem zajedništva, ovdje su ljudi izgubljeni na jedan tiši način, ljudi koji traže toplinu, a potrebu za nekim drugim zadovolje trgom samim, njegovim prostorom." I stvarno, Cvjetni trg je trg na kojemu se zatvaramo u svoju intimu i na kojemu možemo biti netko drugi ili nešto drugo jer je i Zagreb ovdje nešto drugo. Tu možemo lakše nego na drugim mjestima zamisliti da smo nekuda pobjegli i da osjećamo slobodu koja se osjeća jedino na putovanjima. To je trg koji ne obavezuje, na njemu se događaju performansi i predstave, a ne visoka politika.

Oficijelna povijest ovoga grada i države stvarala se na Trgu bana Jelačića, tamo se spaljivala mađarska zastava, tamo se demonstriralo sedamdeset prve, tamo je 100 tisuća ljudi spašavalo Radio 101. Taj je trg uvijek nosio nešto važno za cijelo društvo, njegovo je ime stalno bilo nešto sporno, čak i izraz otpora. U desetljećima kad se zvao Trg Republike neki su ga još uvijek zvali Jelačić-plac, a danas kad se opet zove po banu Jelačiću, neki ga i dalje zovu Trg Republike, iako se najčešće u glavama ljudi udomaćio samo kao Trg. I Cvjetni trg ima, doduše, dva imena, ali ona ne nose u sebi suprotstavljene političke konotacije. Oficijelno ime dobio je po Srbinu koji je pisao na njemačkom, a onda postao jedan od važnijih hrvatskih pjesnika, ali ga nitko ne zove tim imenom. Ne zato što bi imao nešto protiv Preradovića, nego naprosto zato što se narodno ime toliko udomaćilo da je ušlo svima u uho i odande nikako da izađe. Na njemu se danas brani pravo na intimnu vizuru i vlastitu intimnu povijest. Varšavska je, naravno, dio te imaginacije i upravo je zato postala mjesto najsnažnije simboličke energije nakon demonstracija za Radio 101. Onda, na Trgu bana Jelačića demonstriralo se protiv diktature jednoga čovjeka i jedne partije, danas se na Cvjetnom i u Varšavskoj demonstrira protiv sramotnoga braka između krupnog kapitala i politike. Pri tome se politika ovdje vrlo jasno razotkriva kao pohlepna sponzoruša, a krupni kapital kao beskrupulozni neprijatelj općeg dobra. Stanovnici Zagreba ovih dana u Varšavskoj brane jedan intimni i sretniji grad u kojemu će i oni sami na trenutak biti bolji i sretniji.