Vlasnik tvornice Božidar Debeljak sa sinom Tomislavom Debeljakom i direktorom Tvornice vijaka DIV Darkom Pappom; tvrtka je 1971. počela s radom kao obrt u jednoj samoborskoj garaži, a sad konkuriraju za nove vlasnike BrodosplitaNajveće iznenađenje drugog kruga privatizacije hrvatskih brodogradilišta ponuda je samoborske Tvornice vijaka DIV. Već dvije godine u raznim spekulacijama oko privatizacije škverova pojavljivala su se mnoga zvučna imena, od velikih svjetskih korporacija do osoba poput Filipa Zeptera ili Danka Končara, no sve donedavno ni u jednoj od mogućih kombinacija nije se spominjalo prezime Debeljak ili Tvornica vijaka iz Samobora. Iako su gotovo nepoznati za većinu hrvatskih građana, u uskim poslovnim krugovima poznati kao jedna od najuspješnijih hrvatskih tvrtki. Danas obiteljska tvrtka u vlasništvu oca i sina, Božidara i Tomislava Debeljaka, još je 1971. počela s radom kao obrt u jednoj samoborskoj garaži. U to vrijeme su su poznanici zadirkivali Božidara Debeljaka, tada zaposlenika Remontnog zavoda u Bregani, jer je svojem garažnom "postrojenju" dao naziv Div.To se, dakako, nije odnosilo na veličinu obrta, već je bio akronim od "Debeljak Izrada Vijaka".

Četiri godine kasnije Debeljak je u garaži radio sam, a onda se 1975. udvostručila količina posla pa je - zaposlio svog prvog radnika. Otad pa do danas samoborski DIV je po broju zaposlenika i obujmu poslova rastao iz godine u godinu: početkom osamdesetih vijcima je opskrbljivao cijeli Zagreb, što se kasnije proširilo na sve države bivše Jugoslavije. Devedesetih je tvrtka narasla na dvadesetak zaposlenika, pa je Debeljak vlastitim sredstvima izgradio svoju prvu tvorničku halu u samoborskom naselju Bobovica. Osam godina kasnije DIV-ovi vijci proizvodili su se na još nekoliko lokacija u Zagrebu i okolici, pa je poduzetni Debeljak odlučio objediniti proizvodnju izgradnjom još jednog tvorničkog pogona u Samoboru. Posao je i dalje kontinuirano rastao, pa je 2001. DIV isprva unajmio, a potom 2003. godine i kupio kninsku tvornicu vijaka TVIK. Tri godine kasnije javili su se na natječaj za privatizaciju "Fabrike mašinskih delova" MIN, tvrtke kćeri nekad snažne Mašinske industrije Niš u Svrljigu.

Već tada u domaćim poslovnim krugovima neki su počeli prepoznavati dobar poslovni duh obitelji Debeljak, o čemu Božidar Debeljak danas kaže: "Tek kad smo pobijedili na natječaju, postali smo potpuno svjesni težine cijelog posla: ta je firma tada poslovno bila na dnu, navikla na socijalističko poslovno okruženje i usko, lokalno i samo regionalno tržište. Isto tako, u glavama ljudi bilo je teško prihvatiti da su postali dio poslovne grupacije iz Hrvatske. Trebalo je mnogo truda, vremena i strpljenja da bismo tamo uspjeli. Zato mi je pomalo i smiješno kad me ovih dana novinari pitaju kako to vi mali hoćete kupiti veliko splitsko brodogradilište. A ja im kažem da se mi nemamo čega bojati ili sramiti, ako smo uspjeli podignuti i oporaviti firmu u Srbiji, uz sve poteškoće, pa smo tamo proglašeni kao jedna od najuspješnijih privatizacija, zašto se sumnja u našu želju, namjeru, sposobnosti ili snagu da uspijemo i u Hrvatskoj. Danas je MIN-DIV jedno od uspješnijih poduzeća u srpskom gospodarstvu, ukupan izvoz iz Srbije je veći od 70 posto, zadržali smo sve ljude, dogradili i prošle godine pustili u rad novu tvornicu uz postojeću betonskih pragova, a sve to je otvorila njihova ministrica gospodarstva", bez prekida objašnjava Božidar Debeljak.

U međuvremenu, otac Božidar je zbog zdravstvenih problema odlučio usporiti svoj tempo: otišao je u mirovinu i dane provodi sa svojih pet unuka, a operativno upravljanje tvrtkom prepustio je sinu Tomislavu, danas 35-godišnjaku. A on je očito naslijedio očev smisao za poduzetništvo, pa je samoborski DIV i dalje rastao: otad pa do danas u Srbiji su oformili još jednu tvornicu, TVIK-DIV u Valjevu, u Sarajevu tvornicu DIV-TVIK a 2008. otvorili su tvrtku DIV i u Sloveniji, u Jesenicama na Dolenjskem. Širenjem posla na tržišta cijele Europe samoborski DIV otvorio je i dva inozemna predstavništva - jedno u njemačkom Hagenu a drugo u francuskom Lilleu. Ukratko, DIV je danas međunarodna grupacija za proizvodnju vijčane robe, strojnih dijelova i metalnih proizvoda s više od 750 zaposlenika, tri tvornice, pet poduzeća i vlastitom distribucijskom mrežom. Prosječno povećanje proizvodnje u posljednjih desetak godina bilo im je 42 posto godišnje, pa su osim cjelokupnog europskog tržišta, prije nekoliko godina započeli i svjetsku ekspanziju: isprva u Siriji, ali s velikim planovima i za neke druge države. Tako i ne čudi da je prije dva mjeseca Tomislav Debeljak najavio proširenje proizvodnih pogona u svojoj kninskoj tvornici: u vrlo kratkom roku izgradit će pet novih tvorničkih hala, zaposliti još 350 radnika u Kninu, a proširenje i ulaganje premašit će 60 milijuna eura.

Takvo nizanje poslovnih uspjeha kod članova obitelji Debeljak nije urodilo bahatošću ili umišljenošću, pa su i danas vrlo skromni i nikad nisu mnogo reklamirali svoje poslovne uspjehe, ali im je svakako poraslo samopouzdanje. O tome Božidar Debeljak kaže: "Godinama sam slušao podrugljive priče da mi u garaži proizvodimo šerafe. A ja bih na to uvijek rekao: Da, ali da nema vijaka, cijeli svijet bi se srušio. Mnogi su bili nepovjerljivi u Kninu i u Svrljigu, a pitajte ih sad što misle o nama. Prije deset godina smo bili firma od dvadeset zaposlenih, da je netko tada rekao da ćemo danas imati 40 puta više ljudi mislilo bi se da smo ludi. Kao i da ćemo biti najveći europski proizvođač vijčane robe, a danas smo prešli više od pola puta do toga. U Hrvatskoj na žalost još uvijek ne postoji vjera da se išta može postići ako ne dođe neki Hans ili Jürgen iz svijeta i učini nas uspješnim", objašnjava Debeljak.

PRIJE SEDAM godina, Božidar Debeljak kupio je kninsku tvornicu vijaka TVIKGodinama su brodogradilištima bili kooperant, dobavljač vijaka, a otprije nekoliko dana su ozbiljan ponuđač na natječaju za privatizaciju splitskog Brodosplita. 35-godišnji Tomislav Debeljak, predsjednik uprave samoborskog DIV-a to jednostavno objašnjava: "Jedan strani investicijski fond, inače naš poslovni partner zamolio nas je da za njih obavimo due diligence jednog hrvatskog brodogradilišta. U međuvremenu, oni su odustali, a mi smo se zainteresirali za projekt brodogradnje. Snimanjem stanja smo zaključili da bi to mogao biti vrlo uspješan posao ako se svi segmenti dovedu u red, isključivo po ekonomskim načelima, bez politiziranja. Nismo tu da bismo se igrali, nego smo barem 95 posto sigurni da to može uspjeti. Želimo graditi brodove i imati plovidbu, jer plovidbe imaju iznimne profite. U samo šest godina u floti brod se isplati s ostatkom vrijednosti od preko 50 posto. Plovidba definitivno garantira uspjeh. Imamo partnere koji su zainteresirani za sve to. Sve te računice su rađene na projekciji bulk carriera i običnih brodova, a posebno su nam zanimljivi projekti cruisera i putničkih brodova. Imamo zainteresiranih i za tu turističku priču, u dogovorima smo s domaćim turističkim kućama za krstaše, toga u Hrvatskoj gotovo i nema. Takvi brodovi bi u ljetnoj sezoni mogli biti ovdje na Jadranu, a zimi bi se preselili primjerice na Sejšele. Nakon restrukturiranja došli bi i horizontalni poticaji Europske unije, pa bi sve bilo još i više isplativo. Usput, u EU sva brodogradilišta koja su prošla restrukturiranje posluju pozitivno, pa čak i do nivoa 34 posto profita", kaže Tomislav Debeljak.

Nisu ih, kako kaže, nimalo obeshrabrili neki prošlotjedni podrugljivi tonovi u medijskim napisima o njihovoj ponudi: "Kao prvo, privatizacija je uvijek na lošem glasu, pogotovo privatizacija za jednu kunu, pa smo htjeli da ljudi uvide našu ozbiljnost i težinu. Zato smo u ponudi iskazali spremnost da za Brodosplit platimo 3,7 milijuna kuna, odnosno pola milijuna eura. Kad neki komentiraju da smo mali, ja pitam a tko je drugi dao ponudu? S kim nas uspoređujete? Pa gdje su ti veliki, moćni i jaki? Kad bi neki veliki stranci i ušli, bili bi tu sve dok god im tablica u Excellu ne pokazuje minus 0,1 posto. Tada bi zatvorili i otišli iz Hrvatske. Od stranaca je ostalo jedino ono što je direktno vezano uz hrvatskog čovjeka, telefoni, gorivo, šoping centri... a industrije nigdje. Na žalost, za deset godina nećemo ni znati da je Pliva nekad ovdje postojala. Stranci jednostavno nemaju interesa ovdje. Mi imamo", objašnjava Tomislav Debeljak. Članovima obitelji smiješne su i neke teze da su "igrači" ministra gospodarstva Đure Popijača: "To mogu tumačiti samo tako da su ljudi izveli zaključak jer smo mi, baš kao i austrijska kompanija koja se javila za 3. maj imali prilike razgovarati kao potencijalni ponuditelj s ministrom Popijačem. Budući da nije bilo 47 ponuditelja nego samo nas nekoliko, ispada da smo svi Đurini, što nema veze s istinom", kaže Tomislav Debeljak.

OBITELJ DEBELJAK je 2006. kupila 'Fabriku mašinskih delova' MIN, tvrtku kćer nekad snažne Mašinske industrije Niš u Svrljigu; danas je MIN-DIV jedno od uspješnijih poduzeća u SrbijiDok u nekih postoji zazor na ponudu samoborskog DIV-a zbog argumenta da su Samoborci "mali", s druge strane na pozitivne komentare naišle su vrlo otvorene najave da bi oni u Splitu nastavili graditi brodove. Za konačnu odluku hoće li država odlučiti da samoborskom ponuditelju proda splitski Brodosplit ipak će trebati pričekati neko vrijeme, što 35-godišnjeg Tomislava Debeljaka čini malo nervoznim: " Ja bih odmah krenuo raditi, jer kontinuitet rasta i dobiti rađa zadovoljstvo. Razlika između uspješnih i neuspješnih je samo u tome što su neuspješni odustali. A kod nas postoji odluka, volja i želja da uspijemo", zaključuje Tomislav Debeljak.