Zrinka PavlićSjećate li se Karla? Ako ste stariji od 35 godina, pitanje je bespotrebno. Naravno da ga se sjećate. Barem vam je jednom zagorčao san, poput domaće varijante Freddyja Krugera. No ako ste nešto mlađi, vjerojatno kolutate očima i pitate se kakve sad veze nekakav Karlo iz noćnih mora sredovječnih Hrvata ima s aktualnim televizijskim programom. Bez brige, objašnjenje slijedi.

Karlo je najpoznatiji negativac iz serije „Nepokoreni grad", koja se upravo reprizira na Drugom programu HTV-a, u sklopu ukrasnog antifašizma nacionalne dalekovidnice. Premda Karlo u spomenutoj seriji nije ni pisnuo i iako se pojavio samo u nekoliko minuta jedne epizode, odmah je postao legenda. Epizoda je ovog tjedna prikazana „Crna kožna torba", a Karlo - štakor kojeg ustaše koriste u jednom jezivom mučenju.

Priča je i bez Karla užasna. Tražeći kurira koji prenosi torbu s dokumentima partizanskog štaba, ustaše hvataju mladog šegrta Žutog. Pale ga letlampama, umaču u kiselinu i rade mu kojekakve druge strahote, a kad im ni tada ništa ne prizna, izvuku kavez s Karlom, postave mu ga na trbuh i kažu: „Karlo je uvijek gladan". Ta je nezaboravna rečenica zapravo čitav horor s Karlom. Glodavac nikada ne ostvaruje prijetnju, čak ni ne napušta kavez, a nesretni zatočenik pronalazi način da si prikrati muke. No te su četiri riječi bile dovoljne da Karlo postane kolektivna noćna mora, ali i pop-kulturna ikona. Malo je likova kojima je takvo što uspjelo uz tako sitnu minutažu i gotovo nikakav osobni angažman. Nije zato nikakvo čudo što se dobar dio moje generacije ovog utorka zalijepio za televizor, ne bi li se uvjerio se da je Karlo još uvijek strašan.

Ponekad, naime, legendarni filmovi, serije i likovi ne podnose godine koje se nagomilaju na leđima njihovih obožavatelja. Satru ih nova tehnologija i medijske inovacije, vremena i ukusi se promijene pa kad nas televizije ili DVD izdanja počaste reprizama, odjednom više ne shvaćamo što nas je nekad toliko oduševljavalo. Sličnog sam se scenarija pribojavala od trenutka kada je najavljeno repriziranje „Nepokorenog grada", a prvih nekoliko prikazanih epizoda nije mi do kraja odagnalo sumnju. Bilo je briljantnih, poput one o diverziji na zagrebačku poštu, ali bilo je i gnjavaža, poput povijesno štreberske o bijegu zarobljenika iz Kerestinca. „Crna kožna torba" i Karlo srećom nisu zakazali.

Davne 1982., kada je prvi put prikazana, većina mojih vršnjaka iz te epizode nije zapamtila mnogo više od općeg osjećaja strave, prizora brutalnog mučenja, zlih ustaša i Karla. Možda zato što smo bili klinci pa nas je bilo lakše uplašiti. Možda zato što smo reagirali na ne naročito originalnu, ali snažnu figuru štakora, koja u urbanoj kolektivnoj svijesti simbolizira mrak, bolest i zlo još od srednjevjekovnih epidemija kuge. A možda smo se bez pomnijeg udubljivanja u sadržaj lako zgrozili zato što smo odgojeni na horror pričama o patnji naših naroda i narodnosti pod čizmom okupatora i domaćih izdajnika. Ono što me, međutim, ovog utorka ugodno iznenadilo jest to da je „Crna kožna torba" napeta, uzbudljiva i zastrašujuća čak i ako se iz nje uklone te tri varijable. Ustaše se mogu bez problema zamijeniti vanzemaljcima, štakor bjeloglavim supom i zagrebački ilegalci aleksandrijskim knjižničarima. Uz osnovni okvir priče o sukobu i progonu, sve bi i dalje savršeno funkcioniralo. Riječ je, naime, o kvalitetno snimljenoj, izvrsno ispričanoj i majstorski odglumljenoj univerzalnoj ljudskoj priči, koja u sebi nosi tragediju, patnju i užas bez obzira gdje se i u kakvim okolnostima odvijala. Prije tridesetak godina možda smo bili premladi da to shvatimo i uočimo, ali Karlo bez svega toga sigurno ne bi postao legenda.

Malo je serija i rijetke su priče čiji se likovi pretvaraju u legende. Nema te televizije na svijetu koja bi ih proizvodila kao na pokretnoj traci. Ipak, tužno je što nam Karlo i „Nepokoreni grad", tridesetak godina nakon premijernog prikazivanja, na HTV-u izgledaju kao kakav uvozni proizvod koji sasvim sigurno nije mogao nastati ovdje. Ima li ičega u današnjem HTV-ovu programu čega bi se današnji tinejdžeri za nekoliko desetljeća sjećali kao legende, pa makar i stravične?

Krije li se među aktualnim jeftinim sapunicama, trećerazrednim humorističkim poskočicama i prosječnim, predvidljivim krimićima kakav Karlo? Može li iz „Doline sunca", „Lude kuće" i „Doma, slatkog doma" izniknuti kakav Meštar, Papundek, Dudek, Sila Nečista ili kumordinar Žorž? I postoji li na HTV-u uopće interes za snimanjem serija u kojima bi takvo što barem teoretski moglo nastati? Ne vjerujem. No tko zna. Gledatelji su, baš kao i Karlo, uvijek gladni...