Srećko JurdanaNasuprot nekim konzervativnim predviđanjima, na izborima za šefa zagrebačkoga SDP-a ipak se dogodilo iznenađenje: prividni outsider Davor Bernardić - mlada partijska snaga, uz ostalo bivši korisnik stipendije tjednika Nacional i partnera - ušao je u drugi krug s više od tristo glasova prednosti nad prividnim favoritom Ivom Jelušićem. Iako je završio fiziku, Bernardiću je osnovni posao u životu politika, što se može shvatiti i kao vokacija i kao kretanje linijom manjeg otpora. Shvatio je vrijednosti verbalizma: pomoglo mu je na izborima agresivno isticanje Milanovićeve potpore, više od mahanja nekakvim programom, koji i nema. Po tome je, uostalom, sličan samome Milanoviću; i njega i vrhovnoga šefa na površinu je izbacila u prvome redu stranačka čežnja za novim licem, čija politička svježina funkcionira kao snažan supstitut za pomanjkanje realnoga sadržaja. U predočenome trendu skriva se opasnost od pretvaranja SDP-a u Savez socijalističke omladine. Kako god bilo, Jelušić u drugome krugu može Bernardića pobijediti samo ako osvoji srca većine glasača Željke Antunović, što nije nemoguće.

Dvoboj će, među ostalima, rezignirano pratiti bivši SDP-ov zagrebački gazda Milan Bandić, kojem se danas - nakon brzoplete predsjedničke kandidature - politička perspektiva ukazuje jedino preko učlanjenja u novu stranku koju se već dulje vrijeme sprema osnovati kum Ivica Pančić. Sic transit gloria zagrebiensis. Uočivši da mu se politička baza istopila, Bandića je počela agresivno rušiti i ulica. Demonstranti ga hvataju za Varšavsku, traže od njega odstup i teatralno mu najavljuju put u Remetinec, što je nesumnjivo povezano s objavom da su USKOK i DORH otvorili istragu o izdavanju dozvola za građevinske zahvate na užem i širem području Cvjetnoga trga. Kritičari rada državnoga odvjetnika primijetiti će odmah da se u slučaj i ovaj put uključio tek kad je to postalo politički oportuno. DORH je imao godine na raspolaganju, a i vrlo dobre povode, da preispita taj Horvatinčićev projekt i istraži sve okolnosti pod kojima se jedan čovjek na velika vrata mogao bagerima ubaciti u staru zagrebačku jezgru, formalno možda najzaštićenije urbano područje u Hrvatskoj. Ni mali prst nisu pomaknuli, međutim, sve dok gospodin Bandić nije izgubio političko zaleđe i utjecaj.

DORH nije inicijator nego asanator

Tek sad, kad je ostao bez stranke, jačih saveznika i medijske potpore, i kad ga ruši vox populi, na scenu ažurno stupaju i istražitelji. Situacija ponešto podsjeća na zbivanja oko Sanaderove koruptivne skupine, protiv koje su otvorene istrage tek kad je veliki šef po inozemnome nalogu napustio položaj. DORH u politički osjetljivim aferama ponekad nastupa kao asanator, ali gotovo nikada kao inicijator. Što se slučaja Bandić-Horvatinčić tiče, represivni organi - i svi ostali koje događaji tangiraju - morali su reagirati već u trenutku kad je investitor pokazao namjeru da sruši rodnu kuću Vladimira Vidrića na Cvjetnome trgu. Policija i kulturni Zagreb tada su trebali ustati na stražnje noge. Nema zemlje u Europi u kojoj se u starim gradskim jezgrama slobodno ruše memorabilije; svaka ozbiljnija država takve simbole kulturne tradicije obnavljati će i čuvati. S nasladom ih je rušio samo Ceausescu u Bukureštu, dok nije svrgnut i strijeljan. Ako nije bila posebna arhitektonska vrijednost - o čemu se također može diskutirati, jer sve u starom Zagrebu nosi određeno graditeljsko obilježje - Vidrićeva kuća bila je duhovna vrijednost koja je emitirala specijalnu poruku o zagrebačkoj kulturnoj povijesti. Njezino hladno žrtvovanje konstruktivističkim porivima jednog provincijalnog nezajažljivca potvrđuje opću spoznaju da su utjecaj u Zagrebu osvojili rudimentarni ikonoklasti, zbog egoističnih interesa spremni na razne forme urbane destruktivnosti.

Da je Milan Bandić politički predstavnik spomenute sorte, to je nedvojbeno, no on je djelovao uz političku potporu mnogih "građana", među njima i onih koji ga se danas glasno odriču. Za projekt Cvjetni trg, koji uključuje rušenje Vidrićeve kuće i ukidanje pješačke zone u Varšavskoj ulici, glasovali su u gradskoj skupštini i esdepeovci i hadezeovci i nezavisni, Tatjana Holjevac među ostalima, koja voli izigravati veliku zaštitnicu zagrebačkih vrijednosti. Među suzdržanima, dakle: onima koji su podršku projektu odlučili dati na perfidniji i za sebe bezbolniji način, bili su i Ivo Josipović, i Mirando Mrsić, i Igor Dragovan, i Neven Mimica. Gorespomenuti Davor Bernardić, koji sad kao mlada poštenjačina želi postati šef gradskoga SDP-a, navodno se - dok glasovanje nije završilo - junački povukao u skupštinski Walter Cooper (WC).

'Žena iz sjene' u građevinskim skandalima

U Poglavarstvu je veća skupina stručnih ljudi najprije uskratila podršku projektu, smatrajući ga katastrofalnim za Zagreb, a potom je - pod snažnim Bandićevim pritiskom - uvukla rogove, žrtvovala uvjerenja i spasila sinekure. Gradonačelnik Bandić od početka je djelovao kao najistaknutiji lobist i zaštitnik Tomislava Horvatinčića, vjerojatno ne isključivo zbog uvjerenja da destrukcijom starina na Cvjetnom trgu čini iznimno korisnu stvar za Zagreb. U svojoj akciji pronalazio je, međutim, potporu kod brojnih filistara koji su ili podigli ruku "za" kako bi ostali u njegovoj milosti, ili optirali za suzdržanost da ostanu izvan konflikta. Iako upravo prema tome streme, nitko od njih nema danas pravo na imunitet u aferi; ako je Bandiću suđeno da propadne zbog Cvjetnog trga, i oni se moraju suočiti sa svojim dijelom odgovornosti, jednako kao i Ministarstvo zaštite okoliša na čelu sa starom Bandićevom saveznicom Marinom Matulović-Dropulić, fatalnom "ženom iz sjene" u mnogim građevinskim skandalima.